荷田春満が活躍した「荷田派の時代」に光を当て、近世の祭祀、神社・神職の実践的な活動と国学の思想を関連づけ、神道学による国学研究の枠組みを広げる意欲作。.

This work studies three major eighteenth-century nativist scholars in Japan: Kada no Azumamaro, Kamo no Mabuchi, and the celebrated Motoori Norinaga.

We discuss puzzles of prisoners and hats with infinitely many prisoners and more than two hat colors. Assuming that the set of hat colors is equipped with a commutative group structure, we prove strategic equivalence among puzzles of several protocols with countably many prisoners.

There are two ways of preventing induced cellular mutagenesis. In the first, mutagens are inactivated by ‘desmutagens’ before they can attack the DNA. In the second, ‘bio‐antimutagens’ interfere with cellular fixation processes working on damage in DNA. Examples of modes of action are shown for these inhibitors of induced mutations and implications for reducing genetic damage in man are discussed.

Some cardinal invariants from Cichon's diagram can be characterized using the notion of cut-and-choose games on cardinals. In this paper we give another way to characterize those cardinals in terms of infinite games. We also show that some properties for forcing, such as the Sacks Property, the Laver Property and ω ω -boundingness, are characterized by cut-and-choose games on complete Boolean algebras.

We prove the following theorem: For a partially ordered set Q such that every countable subset of Q has a strict upper bound, there is a forcing notion satisfying the countable chain condition such that, in the forcing extension, there is a basis of the null ideal of the real line which is order-isomorphic to Q with respect to set-inclusion. This is a variation of Hechler’s classical result in the theory of forcing. The corresponding theorem for the meager ideal was (...) established by Bartoszyński and Kada. (shrink)

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

U ovom radu tvrdim da tragični filmovi mogu imati značajan potencijal za etičku edukaciju kada potaknu publiku na suosjećanje s patnjom prikazanom na ekranu. Prvo sažimam dva pristupa odnosu između tragične umjetnosti, moralne edukacije i estetske vrijednosti (pristupe koje nude Rorty i Lamarque). Zatim raspravljam o problemima tih pristupa i objašnjavam kako novi kriterij estetske vrijednosti može pomoći u njihovom rješavanju. Potom iznosim argument da tragični filmovi mogu etički educirati publiku na način koji obogaćuje estetsku vrijednost filma u najmanje (...) tri smjera: produbljivanjem moralnog razumijevanja, produbljivanjem razumijevanja ljudske prirode i etičke svrhe te produbljivanjem razumijevanja etičke teorije. Na kraju pokazujem kako film Denisa Villeneuvea, Arrival, prikazuje tragičnu priču s potencijalom za etičku edukaciju u svakom od navedenih aspekata. (shrink)

Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

Tekst se bavi problemom može li produžetak trajanja ljudskog života biti uključen u ustavna temeljna pitanja dobro uređenog društva, bilo kao pravo koje treba biti zaštićeno, ili kao zabrana. Kada govorimo o mogućoj zabrani, pitanje je postoje li razlozi na koje je moguće pozvati se u temeljnim zakonodavnim ustanovama društva, kao osnovu za zabranu istraživanja, ili tehnološke prakse, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Može se činiti očitim da, ako ne postoji pozitivan odgovor na to pitanje, zabrana ovih (...) aktivnosti slijedi neposredno. Međutim, to nije ispravno. Čak i ako nije moguće uspostaviti zabranu na razini ustavnih temeljnih pitanja, može biti još uvijek moguće odrediti zakone na nižim razinama zakonodavstva. Kao posljedica, pojavljuje se novi problem – možemo li odrediti, među temeljnim ustavnim pitanjima, pravo na razvijanje istraživanja i na korištenje tehnoloških resursa, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Analiziraju se dvije vrste argumenta. Jedan od njih kaže da je produžetak trajanja ljudskog života štetan, budući da ugrožava ljudsku prirodu, a drugi kaže da produžetak trajanja ljudskog života nije koristan, s obzirom da vodi do besmislenosti i dosade. (shrink)

Pitanje ovoga članka jest treba li nacionalnu pripadnost uvrstiti na popis primarnih dobara, odnosno, postoji li snažna veza između nacionalne pripadnosti i primarnih dobara o kojima se govori u klasičnoj liberalnoj formulaciji do mjere da njezina zaštita zaslužuje uvrštenje među njih. O ovom pitanju, na izravan ili manje izravan način, raspravljaju vodeći autori liberalne nacionalističke paradigme. U ovom tekstu posebno se raspravlja pretpostavljena veza između zaštite nacionalne pripadnosti i primarnog dobra društvenih osnova samopoštovanja. Unatoč određenoj potrebi javnog priznanja nacionalne pripadnosti, (...) utemeljenje njezine zaštite na razini primarnih dobara, barem kada je riječ o argumentu koji se poziva na društvene osnove samopoštovanja, nije uvjerljivo.The issue regarded in this article is whether we have to include national belonging in the list of primary goods, i.e., whether there is a strong connection between national belonging and primary goods about which the classical liberal theory speaks, such that the protection of national belonging must be included in the list of primary goods. Leading authors in the liberal nationalist paradigm, more or less directly, discuss about this issue. In this paper, the supposed connection between the protection of national belonging and the social bases of selfrespect is specifically discussed. Despite the reasons for some public protection of national belonging, its foundation at the level of primary goods, at least as far as it concerns the argument that relies on the social bases of selfrespect, is not plausible. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i nekoliko (...) njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

This text is part of a research conducted under the working title "What do we talk about when we are silent and what are we silent about when we are talking? - premises for the anthropology of silence about the nearest past." In the first part the author investigates the meaning of silence in the Croatian and Serbian press right before and during Croatia's Operation Storm. The ratio between silence, suppression of information and forgetting, on the one hand, and social (...) memory, on the other, has been elaborated in the final part of the text by following reports about the anniversaries of Operation Storm in both Croatian and Serbian publics. The starting point lies in the belief that the phenomenon of silence, being an immanent part of each discourse, represents an important factor in the creation of social relationships and system of value models, that it has important communication and cognitive functions and that the performance character lies in its essence. In short, silence makes it possible to form the prevailing image about this event, even if it does not construct it indirectly - through speech. The author has elaborated on the meaning of silence in the context of Operation Storm partly because studies about the breakup of Yugoslavia frequently mention silence as a manipulation strategy employed by some of the sides in the conflict, while not a single study systematically investigates the semantic of silence and suppression of information in these conflicts. Most importantly, taking into account the frequency of direct silence in the newspaper discourse and rhetoric strategies that point at silence indirectly from the context and discourse, the author focuses on the relationship between the event and silence. In order to shed light on the way in which Operation Storm is remembered, i.e. forgotten, in the stakeholders' publics and political imageries, she follows the dailies - Vecernje Novosti Politika, Danas - Vecernji List, Jutarnji List, Magazin supplement of the Jutarnji List, as well as texts about Operation Storm in weeklies such as the NIN and Vreme of Belgrade or Globus of Zagreb in the period between August 2, 1995 and mid-August 2006. Ovaj tekst je deo istrazivanja koje se odvija pod radnim naslovom "O cemu govorimo kada cutimo i o cemu cutimo kada govorimo? - polazne pretpostavke za antropologiju cutanja o najbilizoj proslosti". U prvom delu autorka ispituje znacenja cutanja u pisanju hrvatske i srpske stampe neposredno pre hrvatske akcije Oluja i tokom same akcije. Odnos cutanja, precutkivanja i zaboravljanja, s jedne strane, i drustvenog pamcenja, s druge strane tematizovan je u zavrsnom delu teksta, pracenjem napisa o godisnjicama akcije Oluja u obe javnosti - hrvatskoj i srpskoj. Polaziste je u uverenju da je fenomen cutanja, buduci imanentni deo svakog diskursa znacajan cinilac kreiranja drustvenih odnosa i sistema vrednosnih modela, da ima vazne komunikativne i kognitivne funkcije i da je u svojoj sustini performativnog karaktera. U najkracem, cutanje pomaze formiranju dominantne slike o ovom dogadjaju, ako je, na posredan nacin - preko govorenja - i ne konstruise. Tematizovanje znacenja cutanja u kontekstu akcije Oluja preduzeto je delom i stoga sto se precutkivanje u studijama o kraju Jugoslavije neretko pominje kao manipulativna strategija neke od strana u sukobu, a da nema ni jedne studije koja bi sistematski ispitivala znacenja cutanja i precutkivanja u ovim konfliktima. I najvaznije, uvazavajuci frekventnost neposrednog izrazavanja cutanja u novinskom diskursu, kao i retorickih strategija koje posredno, iz konteksta i uspostavljenog sveta diskursa, upucuju na cutanje, autorka se usredsredjuje upravo na odnos dogadjajnosti i cutanja. Kako bi osvetlila nacin na koji je operacija Oluja zapamcena, odnosno zaboravljena u zainteresovanim javnostima i politickim imginarijumima, prati pisanje dnevne stampe - Vecernje novosti, Politika, Danas - Vecernji list Jutarnji list, Magazin - dodatak Jutarnjeg lista, kao i napise o Oluji u nedeljnicima, poput beogradskog NIN-a, Vremena ili zagrebackog Globusa u periodu od 02. avgusta 1995. do sredine avgusta 2006. godine. (shrink)

Znanstveno proučavanje postanka prvog života unutar zasebnog područja teorijske biologije počinje pedesetih godina 20. stoljeća. To područje do danas nema stabilan oblik niti vladajuću teoriju, nego je predstavljeno brojnim teorijama koje proučavaju zasebne dijelove velike slagalice koja objašnjava podrijetlo prvog života. Ovaj rad: 1) daje kratak pregled i problematiku područja; 2) predstavlja najvažnije teorije postanka prvog života; 3) izdvaja odgovore na pitanje kada je nastao prvi život; 4) pita se kakvog je bio oblika; te 5) tumači empirijske podatke iz (...) filozofske perspektive. Razmatranje postojećih teorija i tumačenje empirijskih podataka ukazuje na jalovost dosadašnjih pokušaja kojima nedostaje teorijska konzistentnost ili empirijska potpora, iz čega se mogu interpretirati divergentne tvrdnje o naravi živog svijeta.The foundation of the scientific study of the first life within a separate field of theoretical biology begins in the nineteen fifties. This area has not yet reached a stable shape neither a dominant theory, but a number of theories that examine the separate parts of a large puzzle which explains the origin of the first life. This paper: 1) offers brief overview of the problem areas; 2) presents the most important theories on foundation of the first life; 3) emphasizes certain answers to the question of the first emergence; 4) asks what the first life was like; and 5) interpret the empirical data from philosophical perspective. Consideration of existing theories and interpretations of empirical data points to the futility of past attempts which lack theoretical consistency or empirical support, from which divergent arguments about the nature or the origin of the first life can be interpreted. (shrink)

S razvitkom kapitalizma sve više se govori i piše o slobodnom vremenu, a njegovim komercijaliziranjem razvile su se unosne gospodarske grane: »industrija zabave«, turizam i sport. Kapital, međutim, slobodno vrijeme najprije prepoznaje kao vrijeme slobodno od rada, tj. kao besposlicu, a tek u najnovije doba – kada je naučio kako od njega profitirati – i kao vrijeme slobodno za učenje i stvaralaštvo, tj. kao dokolicu.Razlika između besposlice koja teži potrošnji i dokolice koja se ispunjava samodjelatnošću mnogima je još nejasna. (...) A tu se razliku često i namjerno prikriva da bi se slobodno vrijeme, s jedne strane, lakše komercijaliziralo i da bi se, s druge strane, poništio njegov društveno revolucionarni naboj. Tome služi i prikrivanje razlike između rada i samodjelatnosti, pa se postavlja pitanje: jesu li sportska natjecanja igra ili rad? Ili za primjer: igra li se nogomet, ili se nogomet radi?With the development of capitalism free time is more and more the subject of spoken and written word, and with its commercialization three profitable economy branches have developed: “entertainment industry”, tourism and sport. Capital, meanwhile, identifies free time as time free from work, or idleness, and only in recent time – when it learnt to make profit out of free time- time free for learning and creativeness, or as leisure.Difference between idleness, which leans towards consumption, and leisure, which fulfils itself with self-activity, to a great many is still obscure. And that difference is often and purposely concealed meaning to, on one side, commercialize free time more easily and, on the other hand, to quash its socially revolutionary surge. For that purpose is also the concealing of difference between work and self-activity, and the question is asked: are the sport competitions a game or a work? Or precisely: “Does one play football, or does one do football?”. (shrink)

U drugom dijelu članka »Neki od problemskih aspekata ‘Projekta svjetski etos’« autor pokušava istaknuti daljnje kritičke momente samog Projekta. K ovim kritičkim točkama pripadaju, između ostalog, Küngov pojednostavljeni pogled na pojedine etos-tradicije, nadalje tu su političke implikacije Projekta te na kraju upitna mogućnost praktične primjene temeljnih teza projekta uopće. Pojedine su etos-tradicije prema našem mišljenju mnogo složenije nego li to autor Hans Küng vidi. Njegovu tezu da moralne norme pojedinih religija ukazuju prvotno na ono što on označava pod pojmom ‘Humanum’, (...) smatramo isto tako neodrživom. Također se pojavljuju problemi kada se radi o političkim implikacijama Projekta: tezu – religije igraju odlučujuću ulogu u stvaranju jednog globalnog, političkog mira – smatramo također neodrživom, upravo zbog toga jer sama politika prije religije ovdje igra puno važniju ulogu. Sve ovo upućuje na to da Projekt stupa na svoje granice upravo tamo gdje se radi o praktičnoj primjeni njegovih glavnih teza.Im zweiten Teil des Aufsatzes „Einige von den problematischen Aspekten des ,Projekts Weltethos’” wird der Versuch unternommen, die weitere problematische Aspekte des Projekts Weltethos hervorheben. Zu diesen weiteren kritischen Punkten gehören unter anderem vereinfachte Sicht der einzelnen Ethos- Traditionen, auch weiter politischen Implikationen des Projekts und am Ende die fragwürdige Möglichkeit der praktischen Anwendbarkeit der zentralen Thesen des Projekts überhaupt. Die einzelne Ethos- Traditionen sind unserer Meinung nach viel komplexer als es Autor Hans Küng sieht. Seine These, dass die moralischen Normen der einzelnen Religionen auf ein Humanum hinweisen, halten wir für unhaltbar. Ebenso ergeben sich die Probleme, wenn es um die politischen Fragen geht: die These – Religionen spielen ausschlaggebende Rolle bei der Schaffung eines globalpolitischen Friedens, finden wir auch als unhaltbar, gerade deswegen, weil selbst Politik vor der Religion hier viel wichtigere Rolle spielt. All das weist darauf hin, dass das Projekt auf seine Grenzen stoßt besonders dort wo es um die praktischen Anwendbarkeiten seiner wichtigen Thesen geht. (shrink)

This article intends to critically envisage limits and values of philosophy of art of Arthur Danto and to point out the main problems of the theory of supstitutional representation, when placed within wider theoretical frame of traditional aesthetics, such as the notion of meaning in the philosophy of art of Arthur Danto. The article focuses on the notions of exteral and interal representation and denotation of non-existent and existent entities substituted by representation. This article intends to question the validity of (...) Danto?s position. Ovaj tekst pokusava da kriticki sagleda domete i vrednosti filozofije umetnosti Artura Dantoa i da istakne osnovne probleme sa kojima supstituciona teorija reprezentacije mora da se suoci, kada se ona zastupa u sirem teorijskom okviru tradicionalne estetike, kakav je pojam znacenja u filozofiji umetnosti Artura Dantoa. Posebnu paznju tekst usmerava na pojmove eksteralne i interalne reprezentacije i denotacije nepostojecih i postojecih entiteta, koji se reprezentacijom supstituiraju. Autor nastoji pokazati da je stav koji Danto zastupa apsurdan. (shrink)

Posmatrajuci pravdu ne kao pravnopoliticki pojam niti kao moralnu ideju, niti kao predmet posebnih drustvenih institucija, vec kao oznacitelj koji ulazi u simbolicku i imaginarnu konstrukciju individualne i kolektivne subjektivnosti, ovaj clanak postavlja problem specificne "strukture trazenja" koja je sposobna da odredi takav oznacitelj. Hipoteza koju ovde predlazemo i diskutujemo je dvostruka: s jedne strane, ta struktura moze se opisati polazeci od svojih preteranih, patoloskih slucajeva u onome sto je psihijatrija s pocetka 20. veka nazvala "delirijumom trazenja pravde" "zahtevanja pravde" (...) ili "strasti za pravdom"; s druge strane, ovaj delirantni oblik moze i sam postati predmet analiticke etiologije kada se stavi u odnos sa ekonomskim i strukturnim uslovima koje je Frojd utvrdio za patolosku tugu i melanholiju, ciji bi se pokusaj psihickog razresenja sastojao u strasnom zahtevanju pravde. Teza koja odatle proizlazi jeste da, u melanholiji kao i u trazenju pravde, cvorisna tacka problematike koja motivise oznacitelj pravde jeste corsokak, u obliku dvostruke veze, u odnosu subjekta prema vremenu - corsokak koji je amblematski otelovljen u Hamletovom liku. (shrink)

This paper interprets and analyzes the debate having taken place in 1995 between E. Gellner and A. Smith concerning the problem of the emergence of nations. This discussion is used as an example to show the basic general features of two approaches in theories of nationalism - the modernist and the ethno symbolic ones. Pointing to the common assumptions shared by Gellner's and Smith's theories of nations, the author interprets ethno-symbolism as a sort of internal self-criticism of the modernist standpoint. (...) This polemic is therefore interpreted not as a debate between "creationist" and "evolutionist" solutions to the problem of the emergence of nations, but rather as a debate between two theoretical paradigms defining different research priorities in studying nations and nationalisms. From this perspective, the author concludes that the ethno symbolic approach to the genealogy of nations has broader heuristic capacities than the modernist paradigm, at least when the emergence of "peripheral nations" and the understanding of the dynamic of their nationalisms are concerned. U radu je interpretiran i analiziran spor koji su vodili E. Gelner i A. Smit 1995. godine o problemu nastanka nacija. Na primenu ove diskusije prikazane su osnovne opste karakteristike dva pristupa u teorijama nacionalizma modernistickog i etnosimbolickog. Ukazujuci na zajednicke pretpostavke Gelnerove i Smitove teorije nacija, autor je etnosimbolizam tumacio kao jednu vrstu unutrasnje samokritike modernistickog stanovista. Na taj nacin, ova polemika nije interpretirana kao spor izmedju "kreacionistickog" i "evolucionistickog" resenja problema nastanka nacija, vec prevashodno kao spor dve teorijske paradigme koje razlicito odredjuju istrazivacke prioritete u tematizaciji nacija i nacionalizama. Sa tog stanovista, autor je zakljucio da etnosimbolicki pristup genealogiji nacija ima vece heuristicke kapacitete od modernisticke paradigme, bar kada je u pitanju problem nastanka "perifernih nacija " i razumevanja dinamike njihovih nacionalizama. (shrink)

Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o tome da (...) su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

U ovome ogledu najprije uvodim u teorije moralnog osjećaja Francisa Hutchesona, Davida Humea i Adama Smitha te razjašnjavam važne razlike među njima. Potom ispitujem da li moralni sud koji se zasniva na moralnom osjećaju varira ovisno o metafizičkim vjerovanjima. U tu svrhu te teorije uglavnom primjenjujem na pitanja kao što su istraživanje matičnih stanica, pobačaj i aktivna eutanazija. U svim trima teorijama neistinita religijska vjerovanja mogu iskriviti moralni sud. U Hutchesonovoj teoriji odgovori na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i aktivne (...) eutanazije ne mijenjaju se ovisno o metafizičkim vjerovanjima promatrača. No odgovori na ta pitanja mogu se promijeniti ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. Humeova teorija ne može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica i pobačaja kada primatelj (onaj na koga utječe djelatnikova radnja) jest embrij ili fetus, dok odgovor na problem aktivne eutanazije ne može pružiti kada je pacijent nesvjestan. Može pružiti odgovore na problem pobačaja kada je primatelj trudnica, a na problem aktivne eutanazije kada je pacijent svjestan. No odgovori mogu varirati ovisno o ženinim ili pacijentovim metafizičkim vjerovanjima. Smithova teorija može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i eutanazije. No odgovori mogu varirati ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. To pokazuje da sam moralni osjećaj u tim teorijama ne može identificirati primjereno moralno stajalište. (shrink)

Wittgenstein započinje svoja Predavanja o religioznom vjerovanju tvrdeći kako ne bi proturječio religioznoj osobi koja vjeruje u Strašni sud, iako on osobno ne dijeli takva uvjerenja. Kasnije izjavljuje kako nije siguran mogu li religiozni vjernici i pojedinci koji ne vjeruju istinski razumjeti jedni druge. Neki filozofi tumače ove primjedbe kao dokaz da je Wittgenstein smatrao kako su religijski i nereligijski diskursi nesumjerljivi, u tom smislu da nereligiozna osoba ne može razumjeti religioznu kada ova govori o svojim vjerovanjima, kao i (...) da su religiozna vjerovanja imuna na kritiku izvana kao posljedica te navodne nesumjerljivosti. Hilary Putnam je tvrdio da je Wittgenstein vjerovao kako dijalog između religioznih i nereligioznih osoba podrazumijeva određeno nesporazumijevanje, koje međutim nije posljedica nesumjerljivosti. Predlažem drugačije sagledavanje „nesuprotstavljenosti“ i Wittgensteinovog shvaćanja religioznog vjerovanja, pri čemu se slažem s Putnamom da se teza o nesumjerljivosti ne može pripisati Wittgensteinu. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći (...) ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost sudjelovanja učitelja Glazbene kulture u različitim aktivnostima informalnog cjeloživotnog učenja te saznati njihovo mišljenje o važnosti i doprinosu navedenog razvoju vlastitih kompetencija potrebnih za poučavanje Glazbene kulture. Utvrđeno je da učitelji najviše sudjeluju u informalnim aktivnostima učenja koje ne zahtijevaju dodatno izdvajanje vremena te shodno tome rjeđe sudjeluju u aktivnostima koje zahtijevaju veću njihovu pažnju. Osjećaju se kompetentnima u izvođenju svih glazbenih aktivnosti koje se provode u nastavi Glazbene kulture. Nadalje, vide doprinos i (...) važnost sudjelovanja u aktivnostima informalnog učenja, no podijeljeni su u razmišljaju trebaju li posvetiti više dodatnog vremena aktivnostima informalnog učenja te kada razmišljaju o tome bi li njihova nastava bila jednako kvalitetna da ne primjenjuju nova znanja stečena informalnim učenjem. (shrink)

Početkom dvadesetog stoljeća Walter Benjamin ukazao je da s razvojem tehnike reproduciranja dolazi do gubljenja elitističkog statusa autora. S ekspanzijom tiska, filma i fotografije, svakome je, kako ističe, otvorena mogućnost dobivanja uloge u nekom filmu, pisanja nekog teksta koji bi potom bio objavljen u novinama, kreativnog izražavanja putem fotografije. Pojava interneta i novih medija ponovno aktualizira Benjaminovu teoriju. Razvoj cyber svjetova i mogućnost čovjekova kreativnog izražavanja unutar njih, u tekstu su dovedeni u vezu s pitanjem identiteta. Uključivanje čovjeka u cyber (...) prostor shvaćeno je kao otvaranje novih mogućnosti za ostvarenje čovjekovih kreativnih potencijala. U tome smislu, sudjelovanje čovjeka u cyber prostoru, čak i onda kada je usmjereno na stvaranje različitih predodžaba o samome sebi, shvaćeno je kao ostvarivanje čovjeka kao autora, a ne kao proces destabiliziranja čovjekova identiteta.At the beginning of the twentieth century Walter Benjamin pointed out that the development of techniques of reproduction leads to the loss of elite status of author. With the development of the press, film, and photography, as pointed out by Benjamin, everyone has an open possibility to gain a role in a movie, to be the author of a text which would then have been published in newspaper, or to creatively express through photography. Advent of the internet and new media actualized Benjamin’s theory. Development of cyber worlds and the possibility to one to creatively express himself into these worlds, in the text are linked to the question of identity. Inclusion of one in cyber space is understood as opening of new possibilities for the realization of one’s creative potentials. In that regard, the participation of one in cyber space, even when it is focused on creating different ideas about him, is understood as the realization of one as the author, and not as a process of destabilization of human identity. (shrink)

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i (...) suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area. (shrink)

Pre nego se 'teorija o radikalnom' Franza Rosencvajga prepozna kao mesijanizam i mozda kao jedna komplikovana i sistematska zurba ka novom vremenu, cini mi se da je vazno da lociramo 'registar zrtvovanja' u ovom sistemu spoznaje. Uostalom, to je prva Rozencvajgova novina u odnosu na tradiciju. Rozencvajg nije ni pokusao niti je imao vremena da detaljno tematizuje figuru 'zrtvovanja' ili korban kao najopstije ime za ovu delatnost. Sve sto imamo jeste nekoliko fragmenata iz razlicitih godina u pismima prijateljima koje Rozencvajg (...) poducava o granicama i smislu zrtvovanja, i nekoliko njegovih zabelezaka o teskoci prevodjenja i brisanja nemacke reci Opfer. Ipak, od samog pocetka, i kada on 'prevodi' i 'misli' zrtvovanje kao 'poklon' ili 'prinos', njegov napor je sasvim transparentan. Sve sto Rozencvajg ispituje jeste priblizavanje Bogu ili drugom. (shrink)

The main cause of Schmitt?s and Koj?ve?s friendship, and consequently, their correspondence, lies in their common affinity for philosophy of Hegel. When they began corresponding in 1955, Schmitt was something of an academic pariah; in 1933, the legal scholar had joined the Nazi Party, publicly declared his anti-Semitism, was later interrogated at Nuremberg, and retired from his post at the University of Berlin in 1946. After his famous lectures on Hegel?s Phenomenology ended in 1939, Koj?ve joined the Resistance. At the (...) end of the World II War, he wound up in the French ministry of economic affairs, where he worked until his death in 1968. This text is written on the margins of two letters, one written on 14.XII.1955. by Schmitt and the other, Koj?ve?s answer, dated on 4.I.1956. The subject of those two letters is the interpretation of the enemy in philosophy of Hegel.. Ljubav prema Hegelovoj filozofiji nalazi se u osnovi prijateljstva i prepiske Koj?va i Schmitta. Kada su 1955. poceli svoju prepisku, Schmitt je bio u potpunoj nemilosti. Ispitivan u Nirnbergu, 1946 godine bio je udaljen sa Univerziteta u Berlinu. Posle cuvenih predavanja o Hegelu koja su se okoncala 1939. godine, Koj?ve se prikljucio Otporu. Od 1946 godine radio je u francuskom Ministarstvu za privredu. Ovaj tekst je inspirisan Schmittovim pismom od 14. XII 1955. i odgovorom Koj?va u vezi sa Hegelovim razumevanjem pojma?neprijatelj?. (shrink)

„Posocializmas“, „pokomunizmas“, „transformacija“ ir kiti semantiškai susiję žodžiai turi laikinumo atspalvį. Akademikai ir politikos formuotojai suvokė, kad šis laikotarpis bus sunkus eiliniams gyventojams. Svarstoma, kad Lietuvoje transformacijos laikotar­pis baigėsi – pavyzdžiui, 2004 m., šaliai įstojus į ES ir NATO. Tačiau nežinome, kada šis laikotarpis pasibaigė žiūrint iš Lietuvos gyventojų perspektyvos (jeigu apskritai pa­sibaigė). Todėl šiame straipsnyje siekiama atsakyti į klausimą, kokie su transformacija susiję periodai arba lūžiai išryškėja (jeigu išryškėja) socialinėje atmintyje. Straipsnyje laikomasi periodo definicijos, pagal kurią jis turi (...) ribas laike ir pavadinimą, suvokiamas kaip homogeniškas. Kokybiniai interviu, 2021 m. vasarą surinkti Panevėžyje, Jonavo­je ir kaimuose aplink šiuos miestus, analizuojami taikant refleksyviąją teminę analizę (RTA). Daroma išvada, kad transformacija yra glaudžiai įsipynusi į dabartinį Nepri­klausomybės laikotarpį. Viena vertus, kai kurie tyrimo dalyviai pasakojo apie „per­ versmo“, „suirutės“ laiką, kartais jį lygino su pokariu. Kita vertus, atmintyje kur kas ryškesnis bendras atkurtos Nepriklausomybės laikotarpis: jis suvokiamas kaip daug­maž homogeniškas laipsniškos kaitos laikas, kurį įmanu palyginti su stambiu periodu prieš esminį lūžį – sovietmečiu. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Predlozena tema aktualizuje upotrebu mitskih aspekata srpskog nacionalnog identiteta u naucnom, politickom i publicistickom diskursu, kao i njihov znacaj, prijemcivost i 'odjeke' u svakodnevnom zivotu gradjana Srbije. Ova tema je dobila poseban znacaj u poslednjoj deceniji XX veka, kada je oslobodjeni nacionalni diskurs upotrebljavao mitske motive za legitimaciju nacionalnih politickih programa. Specificnost upotrebe mitskih elemenata u ovom periodu ogledala se u svojevrsnom mesanju diskursa, mitskog, knjizevnog, naucnog i politickog, pri cemu su se motivi prelivali iz jedne regije u drugu (...) bez menjanja znacenja i sistematskog mesta. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je (...) umjetnost« i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

Moralna prihvatljivost kontracepcije kao metode kontrole radjanja usko je povezana s pitanjem moralnog opravdanja reproduktivne autonomije, odnosno s pitanjem treba li pojedincima dopustiti da autonomno i slobodno odlucuju o tome hoce li imati djece, kada i koliko. Razvoj medicinskih i znanstvenih tehnologija doveo je do upotrebe umjetnih metoda kontracepcije koji sprjecavaju zacece s ciljem odgadjanja i planiranja radjanja djece. U prvom dijelu clanka analiziram bioeticke argumente koji se iznose u raspravi o reproduktivnoj autonomiji, a koji bi mogli biti mobilizirani (...) protiv dopustanja upotrebe umjetne kontracepcije. U drugom dijelu, usporedjujem bioeticke argumente s daleko razradjenijim argumentima protiv umjetne kontracepcijekoji se pojavljuju u raspravama u filozofiji seksualnosti. U trecem i posljednjem dijelu, iznosim argumente protiv stavova G.E.M. Anscombe i J. Finnisa koji opravdavaju upotrebu prirodne metode kontrole radjanja, ali ne i umjetnih sredstva na nacin da ukazujem da nema moralno relevantne razlike izmedju ove dvije metode kontrole zaceca i radjanja. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, kao (...) duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

In contemporary debates on euthanasia, physician assisted suicide and withholding and withdrawing life prolonging treatments, besides commonly used reasons, which are based on presumption of freedom and avoidance of pain, there is also an idea of a duty to die. Given that individuals are also members of society, and that they have families and loved ones, it is necessary to discuss cases when illness causes severe burdens for lives of loved ones. We consider that patient’s just assessment of duty to (...) die can be legitimate candidate for justification of procedure of acceleration of death, taken care of necessary conditions of justified social support for patients and necessary aliment from family and society. In this paper we examine main features of duty to die thesis, extract objections, and offer guidelines for continued discussion. We also want to express the importance of establishing social circumstances and preconditions for protecting the individuals.U suvremenim raspravama o eutanaziji i liječnički potpomognutom samoubojstvu, te odustajanju od tretmana, osim uobičajenih razloga koji se temelje na slobodi i izbjegavanju patnje osobe koja traži ubrzavanje smrti, postoji i teza o dužnosti umiranja. S obzirom na to da je pojedinac ujedno i član zajednice, odnosno da ima obitelj i voljene, nužno je raspraviti o slučajevima kada bolest izaziva značajne teškoće za život njegovih bližnjih. Smatramo kako i pacijentova pravedna prosudba o dužnosti umiranja može biti legitiman kandidat za opravdanje postupaka ubrzavanja smrti, uz nužne preduvjete pravedne društvene podrške pacijentu i dužne skrbi od strane obitelji i društva. U ovom tekstu razlažemo osnovne značajke teze o dužnosti umiranja, izdvajamo prigovore i dajemo smjernice za nastavak rasprave te izražavamo važnost ustanovljavanja društvenih okolnosti i preduvjete za zaštitu pojedinaca. (shrink)

Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati povezanost između usredotočene svjesnosti u roditeljstvu, kognitivne roditeljske svjesnosti i subjektivne dobrobiti adolescenata. U istraživanju je sudjelovala 101 obitelj koju su činili majka, otac i dijete adolescentne dobi, u rasponu od 10 do 17 godina, i to 69 adolescentica i 32 adolescenta. Primijenjeni su upitnici općih podataka za adolescente i roditelje, upitnik usredotočene svjesnosti u roditeljstvu i upitnik kognitivne roditeljske svjesnosti, dok su adolescenti ispunili skale usamljenosti, zadovoljstva životom i obitelji te općeg samopoštovanja. Rezultati (...) su pokazali da su adolescenti zadovoljniji životom i iskazuju više samopoštovanje u odnosu na adolescentice. Također, utvrđena je značajna povezanost između majki i očeva u većini mjera roditeljstva. Rezultati upućuju na zaključak da su usredotočena svjesnost u roditeljstvu i kognitivna roditeljska svjesnost značajni korelati subjektivne dobrobiti adolescenata kada je riječ o očevima, no ne i majkama. (shrink)

Devetnaesti vek za Rusku i Tursku carevinu predstavlja period donosenja reformskih zakona sa ciljem da se drzave modernizuju i, koliko mogu, odgovore duhu vremena. Premda su u Rusiji reforme kocene rezimom arakcejevstine i reakcionarnom politikom Nikolaja I, drzava je nacinila ozbiljan korak u borbi protiv sistemske korupcije donosenjem Krivicnog zakonika 1845. godine. Sa druge strane, Turska je bila pod nesumnjivo vecim stranim pritiskom kada je proces modernizacije bio u pitanju. Period tanzimata oznacava krupno razdoblje u kome se Turska, izmedju (...) ostalog, suocila sa sveprisutnom korupcijom. Krunu turskog reformatorskog rada na ovom polju predstavlja donosenje Krivicnog zakonika 1856. godine. U radu se analiziraju konkretni zakoni kojima je korupcija sankcionisana u ove dve carevine. (shrink)