There are two ways of preventing induced cellular mutagenesis. In the first, mutagens are inactivated by ‘desmutagens’ before they can attack the DNA. In the second, ‘bio‐antimutagens’ interfere with cellular fixation processes working on damage in DNA. Examples of modes of action are shown for these inhibitors of induced mutations and implications for reducing genetic damage in man are discussed.

Chomin Nakae (Japanese thinker,1847-1901) has been called “the Rousseau of the East” by both Japanese and Chinese because he translated Jean-Jacque Rousseau, for instance, the Social Contract into Japanese and Chinese. It would be natural to suppose that Chomin read Rousseau’s books as an overseas student in France from 1872 to 1874 after the time of “ the Paris Commune”. It seems that many Chinese overseas students in Japan read Rousseau’s books in Chinese and Japanese translated by Chomin and accepted (...) democratic and revolutionary thoughts originally born in the West and brought them home. Adding to the fact, it is insisted that the substance of Chomin’s thought is rather Confucian-biased democracy to be governed morally by both people and the sovereign than pure popular supremacy, which was gotten through examining the results of the recent research. (shrink)

We discuss puzzles of prisoners and hats with infinitely many prisoners and more than two hat colors. Assuming that the set of hat colors is equipped with a commutative group structure, we prove strategic equivalence among puzzles of several protocols with countably many prisoners.

Some cardinal invariants from Cichon's diagram can be characterized using the notion of cut-and-choose games on cardinals. In this paper we give another way to characterize those cardinals in terms of infinite games. We also show that some properties for forcing, such as the Sacks Property, the Laver Property and ω ω -boundingness, are characterized by cut-and-choose games on complete Boolean algebras.

We prove the following theorem: For a partially ordered set Q such that every countable subset of Q has a strict upper bound, there is a forcing notion satisfying the countable chain condition such that, in the forcing extension, there is a basis of the null ideal of the real line which is order-isomorphic to Q with respect to set-inclusion. This is a variation of Hechler’s classical result in the theory of forcing. The corresponding theorem for the meager ideal was (...) established by Bartoszyński and Kada. (shrink)

While empathy is considered a critical determinant of the quality of medical care, growing evidence suggests it may be associated with both one’s own positive and negative moods among healthcare professionals. Meanwhile, sense of coherence plays an essential role in the improvement of both psychological and physical health. Reportedly, individual SOC reaches full stability after around age 30. The aim of this study was first to evaluate the mediatory role of SOC on the association between empathy and individual moods among (...) 114 healthcare professionals in a general hospital, and then to examine the moderating effect of age on this association. Participants completed a range of self-report demographic questionnaires, Empathy Process Scale, the 13-item Antonovsky’s SOC, and Profile of Mood States. Findings showed that SOC mediated the relations between empathy and both POMS-Vigor and POMS-Depression. Notably, moderated mediation analysis revealed that there was a significant interaction on self-vigor mood in healthcare professionals. The indirect effect of empathy on self-vigor mood through SOC was significant at over mean age “32.83.” Although there was no significant interaction with age regarding the indirect effect of empathy on self-depression mood, in the sub-category level analysis of empathy, we found a significant interaction item [age × empathy for other’s negative affect ] on SOC. This indirect effect was also significant at over mean age “32.83.” Taken, together, the current study highlighted the significant mediator of SOC on that empathy amplifies self-vigor mood and attenuates self-depression mood as a protective factor among the Japanese healthcare professionals. Some components of these processes may depend on the moderating role of age, indicating that we may need to consider the SOC development with age for more effective empathy performance interventions among healthcare professionals. (shrink)

Right-ear advantage refers to the observation that when two different speech stimuli are simultaneously presented to both ears, listeners report stimuli more correctly from the right ear than the left. It is assumed to result from prominent projection along the auditory pathways to the contralateral hemisphere and the dominance of the left auditory cortex for the perception of speech elements. Our study aimed to investigate the role of attention in the right-ear advantage. We recorded magnetoencephalography data while participants listened to (...) pairs of Japanese two-syllable words. The amplitudes of the stimuli were modulated at 35 Hz in one ear and 45 Hz in the other. Such frequency-tagging allowed the selective quantification of left and right auditory cortex responses to left and right ear stimuli. Behavioral tests confirmed the right-ear advantage, with higher accuracy for stimuli presented to the right ear than to the left. The amplitude of the auditory steady-state response was larger when attending to the stimuli compared to passive listening. We detected a correlation between the attention-related increase in the amplitude of the auditory steady-state response and the laterality index of behavioral accuracy. The right-ear advantage in the free-response dichotic listening was also found in neural activities in the left auditory cortex, suggesting that it was related to the allocation of attention to both ears. (shrink)

荷田春満が活躍した「荷田派の時代」に光を当て、近世の祭祀、神社・神職の実践的な活動と国学の思想を関連づけ、神道学による国学研究の枠組みを広げる意欲作。.

Baranova, Jūratė Lithuanian Philosophy: Persons and Ideas. Lithuanian Philosophical Studies, II. Washington: The Council for Research in Values and Philosophy, 2000. XII +314 p.

This work studies three major eighteenth-century nativist scholars in Japan: Kada no Azumamaro, Kamo no Mabuchi, and the celebrated Motoori Norinaga.

In the Statesman, Plato seems to be advocating that in the absence of a true king who will rule independently of laws, the next best thing as far as just rule is concerned is to ad here rigidly to existing laws, whatever they are. The rule of the true king is given as an example of virtuous rule in the sense that virtue politics or jurisprudence holds that laws cannot always deal justly with particular cases. But Plato’s view of what (...) we must do when there are no true kings forthcoming seems to preclude a virtue theoretical understanding of politics and laws. In this paper I will investigate the view that the image of the true king, who relies on written laws for convenience only, provides a model for a more realistic appeal to virtue in jurisprudence, that is, a respect of laws that is compatible with equity, in the sense understood by Aristotle.Čini se da Platon u Državniku zagovara shvaćanje prema kojemu u odsutnosti istinskog kralja koji će vladati neovisno o zakonima druga najbolja stvar, što se tiče pravedne vladavine, jest strogo pridržavanje postojećih zakona, što god oni bili. Uloga istinskog kralja navodi se kao primjer vrle vladavine u tom smislu što politika ili jurisprudencija koje se zasnivaju na vrlini drže da zakoni ne mogu uvijek pravedno izlaziti na kraj s pojedinačnim slučajevima. No čini se da Platonovo shvaćanje toga što moramo činiti kada ne postoje istinski kraljevi sprječava razumijevanje politike i zakonâ koje se zasniva na teoriji vrline. U ovom članku ispitujem shvaćanje prema kojemu slika istinskog kralja, koji se na pisane zakone oslanja samo iz praktičnih razloga, pruža model za realističnije pozivanje na vrlinu u jurisprudenciji, to jest poštivanje zakonâ koje je spojivo s nepristranošću u onom smislu u kojem to razumije Aristotel. (shrink)

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

Wittgenstein započinje svoja Predavanja o religioznom vjerovanju tvrdeći kako ne bi proturječio religioznoj osobi koja vjeruje u Strašni sud, iako on osobno ne dijeli takva uvjerenja. Kasnije izjavljuje kako nije siguran mogu li religiozni vjernici i pojedinci koji ne vjeruju istinski razumjeti jedni druge. Neki filozofi tumače ove primjedbe kao dokaz da je Wittgenstein smatrao kako su religijski i nereligijski diskursi nesumjerljivi, u tom smislu da nereligiozna osoba ne može razumjeti religioznu kada ova govori o svojim vjerovanjima, kao i (...) da su religiozna vjerovanja imuna na kritiku izvana kao posljedica te navodne nesumjerljivosti. Hilary Putnam je tvrdio da je Wittgenstein vjerovao kako dijalog između religioznih i nereligioznih osoba podrazumijeva određeno nesporazumijevanje, koje međutim nije posljedica nesumjerljivosti. Predlažem drugačije sagledavanje „nesuprotstavljenosti“ i Wittgensteinovog shvaćanja religioznog vjerovanja, pri čemu se slažem s Putnamom da se teza o nesumjerljivosti ne može pripisati Wittgensteinu. (shrink)

Razvoj biofarmaceutika predstavlja izazov u bioetici. Za razliku od uobicajenih lekova male molekulske mase, biofarmaceutici su proteini kompleksne trodimenzionalne strukture koji se dobijaju tehnologijom rekombinantne DNK i tehnikom hibridoma. Imunogenost biofarmaceutika treba uvek proveriti u klinickim studijama zbog male prediktivne prednosti pretklinickih animalnih modela. Medjutim, primati i transgeni sojevi miseva mogu se upotrebiti da bi se naznacili neki aspekti imunogenosti. Znacajni napori su ucinjeni u cilju smanjenja upotrebe primata u razvoju biofarmaceutika, npr. poboljsanja dizajna istrazivanja i promene u zakonskoj regulativi. (...) Osim toga, u ovoj oblasti su aktivne i pojedine ekspertske grupe. Uprkos tome, postoji rastuci trend upotrebe primata izuzev coveka u pretklinickom ispitivanju bezbednosti biofarmaceutika, posebno kada su u pitanju monoklonska antitela. Druga bioeticka pitanja koja se mogu dovesti u vezu sa razvojem biofarmaceutika su odnos njihove cene i efikasnosti, procena bezbednosti u klinickim uslovima, proizvodnja bioloski slicnih lekova i uporedjivanje njihove efikasnosti sa placebom u zemljama u kojima ne postoji namera o plasmanu. Upoznavanje humanog genoma otvorilo je mnoga bioeticka pitanja. Razvoj biofarmaceutika je vazno bioeticko pitanje iz vise razloga. Ono povezuje sve aspekte savremene bioetike: biomedicinu, dobrobit zivotinja i najnovija dostignuca u biotehnologiji. Posebno, razvoj biofarmaceutika je izazov kada je u pitanju lecenje retkih bolesti. (shrink)

U ovom radu tvrdim da tragični filmovi mogu imati značajan potencijal za etičku edukaciju kada potaknu publiku na suosjećanje s patnjom prikazanom na ekranu. Prvo sažimam dva pristupa odnosu između tragične umjetnosti, moralne edukacije i estetske vrijednosti (pristupe koje nude Rorty i Lamarque). Zatim raspravljam o problemima tih pristupa i objašnjavam kako novi kriterij estetske vrijednosti može pomoći u njihovom rješavanju. Potom iznosim argument da tragični filmovi mogu etički educirati publiku na način koji obogaćuje estetsku vrijednost filma u najmanje (...) tri smjera: produbljivanjem moralnog razumijevanja, produbljivanjem razumijevanja ljudske prirode i etičke svrhe te produbljivanjem razumijevanja etičke teorije. Na kraju pokazujem kako film Denisa Villeneuvea, Arrival, prikazuje tragičnu priču s potencijalom za etičku edukaciju u svakom od navedenih aspekata. (shrink)

Tekst se bavi problemom može li produžetak trajanja ljudskog života biti uključen u ustavna temeljna pitanja dobro uređenog društva, bilo kao pravo koje treba biti zaštićeno, ili kao zabrana. Kada govorimo o mogućoj zabrani, pitanje je postoje li razlozi na koje je moguće pozvati se u temeljnim zakonodavnim ustanovama društva, kao osnovu za zabranu istraživanja, ili tehnološke prakse, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Može se činiti očitim da, ako ne postoji pozitivan odgovor na to pitanje, zabrana ovih (...) aktivnosti slijedi neposredno. Međutim, to nije ispravno. Čak i ako nije moguće uspostaviti zabranu na razini ustavnih temeljnih pitanja, može biti još uvijek moguće odrediti zakone na nižim razinama zakonodavstva. Kao posljedica, pojavljuje se novi problem – možemo li odrediti, među temeljnim ustavnim pitanjima, pravo na razvijanje istraživanja i na korištenje tehnoloških resursa, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Analiziraju se dvije vrste argumenta. Jedan od njih kaže da je produžetak trajanja ljudskog života štetan, budući da ugrožava ljudsku prirodu, a drugi kaže da produžetak trajanja ljudskog života nije koristan, s obzirom da vodi do besmislenosti i dosade. (shrink)

U članku se na temelju teze njemačkoga teoretičara i pionira filozofije tehnike, Ernsta Kappa, o projekciji organa prilikom početnoga stvaranja oruđa, nastoji pokazati kako ta teza ima svoje implikacije još i danas, posebice u pogledu njezine reverzibilnosti. Naime, kada Kapp tvrdi da su sva oruđa nastala tako što je čovjek promatrao svoje organe i njihovu funkcionalnost, a da je među svim organima napose ruka oruđe svih oruđa, onda isto tako valja ustvrditi kako se je danas od projekcije organa prispjelo (...) tome da je čovjek s aspekta tehnike dospio u poziciju da projicira tehnički sofisticirana oruđa za zamjenu ljudskih organa. Sve je prisutnija pojava zamjene ljudskih organa kao pripomoći i u mnogočemu olakšavanja čovjekova života, ali isto tako i svjesne i koordinirane kiborgizacije i robotike s ciljem pospješivanja i unaprjeđenja toga istoga života do razine izazivanja novoga stupnja njegove evolucije. Tako se stvaraju aktualni okviri filozofije tehnike, koja je uvelike započela sa naznačenom Kappovom tezom. (shrink)

U ovome radu istražujem Polanyijeve glavne argumente za akademsku slobodu. Akademska i politička sloboda međusobno su blisko povezane: ako država preuzme kontrolu nad znanošću, to dovodi do kolapsa same slobode u cijelome društvu. Njegovi argumenti protiv totalitarizma oslanjaju se na njegovu anti-pozitivističku filozofiju znanosti. On definira totalitarizam kao poricanje akademske slobode koje se temelji na pragmatičkom poimanju znanosti i instrumentalističkim interpretacijama moralnih vrijednosti. Polanyijeva ideja znanosti je duhovni, idealistički opis zajednice slobodnih intelektualaca koji su strastveno posvećeni potrazi za istinom i (...) imaju autonomnu zajednicu s vlastitim pravilima i autonomnim upravljanjem. Potraga za istinom radi nje same je bitan cilj znanosti, koji se može postići jedino ako znanost ostane slobodna od političkih, ideoloških i ekonomskih utejcaja. Tvrdim da Polanyijevi uvidi mogu biti relevantni i danas, kada znanost može postati instrument profitno orijentiranih praktičnih potreba umjesto potrage za istinom samom i kada se humanistika često smatra nepotrebnom.In the present essay I investigate Polanyi’s main arguments for academic freedom. Academic and political freedom are closely related to each other: if state takes control over science, it will lead to the collapse of freedom itself in the whole society. His arguments against totalitarianism rely on his anti-positivist philosophy of science. He diagnoses totalitarianism as a denial of academic freedom which is based on a pragmatist view of science and instrumentalist interpretation of moral values. Polanyi’s idea of science is a spiritual, idealistic description of a community of free intellectuals who are passionately committed to seeking the truth and have an autonomous community with its own rules and autonomous direction. Seeking the truth for its own sake is the essential goal of science, which can be accomplished only if it remains free from political, ideological and economical influences. I will argue that Polanyi’s insights can still be relevant today, when science can become an instrument of profit-oriented practical needs instead of seeking the truth itself, and the humanities are often considered unnecessary.Dans cet essai, j’examine les principaux arguments de Polany pour la liberté académique. La liberté académique et politique sont étroitement liées : si l’Etat prend le contrôle de la science, cela conduira à l’effondrement de la liberté elle-même dans toute la société. Ses arguments contre le totalitarisme reposent sur sa philosophie anti-positiviste de la science. Il diagnostique le totalitarisme comme un refus de la liberté académique fondé sur une conception pragmatique de la science et une interprétation instrumentaliste des valeurs morales. L’idée de la science de Polany est une description spirituelle, idéaliste, d’une communauté d’intellectuels libres, passionnément dédiés à la recherche de la vérité, et qui ont une communauté avec ses propres règles et une direction autonome. La recherche de la vérité pour elle-même est l’objectif essentiel de la science, ce qui peut être accompli uniquement si elle demeure libre des influences politiques, idéologiques et économiques. J’affirme que les visions de Polany peuvent toujours être pertinentes aujourd’hui, alors que la science peut devenir un instrument des besoins pratiques orientés vers le profit au lieu de chercher la vérité elle-même, et alors que les sciences humaines sont souvent considérées comme inutiles.Im präsenten Artikel gehe ich Polanyis Hauptargumentation für akademische Freiheit auf den Grund. Die akademische und politische Freiheit sind miteinander nahe verwandt: Unterzieht der Staat die Wissenschaft seiner Kontrolle, endet dies im Kollaps der Freiheit selbst in der gesamten Gesellschaft. Polanyis Begründung gegen den Totalitarismus stützt sich auf dessen antipositivistische Philosophie der Wissenschaft. Er diagnostiziert den Totalitarismus als Versagung der akademischen Freiheit, die auf dem pragmatischen Blickpunkt der Wissenschaft als auch der instrumentalistischen Interpretation der Moralwerte basiert. Polanyis Wissenschaftsvorstellung ist eine spirituelle, idealistische Schilderung einer Gemeinschaft freier Intellektueller, die sich der Suche nach Wahrheit glutvoll gewogen zeigt und über eine autonome Community mit eigenen Regeln sowie autonomer Verwaltung verfügt. Die Erkundung der Wahrheit um ihrer selbst willen repräsentiert das essenzielle Vorhaben der Wissenschaft, welches sich allein unter Bewahrung ihrer Independenz von politischen, ideologischen bzw. wirtschaftlichen Einflüssen zuwege bringen lässt. Ich halte dafür, Polanyis Einblicke hätten auch heutzutage Relevanzpotenzial, zu der Zeit, wenn sich die Wissenschaft auf ein Werkzeug des profitorientierten praktischen Begehrens reduzieren könnte, anstatt nach der Wahrheit selbst zu fahnden, und die Geisteswissenschaften gehäuft als entbehrlich abgestempelt werden. (shrink)

U ovom tekstu pokusavam da pokazem primere ispoljavanja krize identiteta u kulturi, koja se upravo odvija u Skandinaviji. Posebnost ove krize je u tome sto je ona pogodila vecinu drustva u vreme kada se?skandinavski model? drzave blagostanja polako rusi sa nastankom globalnih finansijskih problema. U centru ove krize je ideja Homo Scandinavicusa cije je postojanje istovremeno ugrozeno i ciji je sadrzaj doveden u pitanje. U svim skandinavskim zemljama takozvane?kulturne bitke? bile su koriscene kao?teska artiljerija? pri artikulisanju stavova obe sukobljene (...) strane. Na primerima pokazujem kako je?javnost? postala talac poprista sukoba identiteta. Takodje cu na primerima alternativnih strategija pokazati zasto one nisu uspele da pruze funkcionalne alternative vodecim rivalskim strategijama identiteta. Priroda ove krize i nacini njenog ispoljavanja nisu ograniceni na Skandinaviju i zato su razmatranja njenih posledica relevantna i za siri uvid. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

S razvitkom kapitalizma sve više se govori i piše o slobodnom vremenu, a njegovim komercijaliziranjem razvile su se unosne gospodarske grane: »industrija zabave«, turizam i sport. Kapital, međutim, slobodno vrijeme najprije prepoznaje kao vrijeme slobodno od rada, tj. kao besposlicu, a tek u najnovije doba – kada je naučio kako od njega profitirati – i kao vrijeme slobodno za učenje i stvaralaštvo, tj. kao dokolicu.Razlika između besposlice koja teži potrošnji i dokolice koja se ispunjava samodjelatnošću mnogima je još nejasna. (...) A tu se razliku često i namjerno prikriva da bi se slobodno vrijeme, s jedne strane, lakše komercijaliziralo i da bi se, s druge strane, poništio njegov društveno revolucionarni naboj. Tome služi i prikrivanje razlike između rada i samodjelatnosti, pa se postavlja pitanje: jesu li sportska natjecanja igra ili rad? Ili za primjer: igra li se nogomet, ili se nogomet radi?With the development of capitalism free time is more and more the subject of spoken and written word, and with its commercialization three profitable economy branches have developed: “entertainment industry”, tourism and sport. Capital, meanwhile, identifies free time as time free from work, or idleness, and only in recent time – when it learnt to make profit out of free time- time free for learning and creativeness, or as leisure.Difference between idleness, which leans towards consumption, and leisure, which fulfils itself with self-activity, to a great many is still obscure. And that difference is often and purposely concealed meaning to, on one side, commercialize free time more easily and, on the other hand, to quash its socially revolutionary surge. For that purpose is also the concealing of difference between work and self-activity, and the question is asked: are the sport competitions a game or a work? Or precisely: “Does one play football, or does one do football?”. (shrink)

This article intends to critically envisage limits and values of philosophy of art of Arthur Danto and to point out the main problems of the theory of supstitutional representation, when placed within wider theoretical frame of traditional aesthetics, such as the notion of meaning in the philosophy of art of Arthur Danto. The article focuses on the notions of exteral and interal representation and denotation of non-existent and existent entities substituted by representation. This article intends to question the validity of (...) Danto?s position. Ovaj tekst pokusava da kriticki sagleda domete i vrednosti filozofije umetnosti Artura Dantoa i da istakne osnovne probleme sa kojima supstituciona teorija reprezentacije mora da se suoci, kada se ona zastupa u sirem teorijskom okviru tradicionalne estetike, kakav je pojam znacenja u filozofiji umetnosti Artura Dantoa. Posebnu paznju tekst usmerava na pojmove eksteralne i interalne reprezentacije i denotacije nepostojecih i postojecih entiteta, koji se reprezentacijom supstituiraju. Autor nastoji pokazati da je stav koji Danto zastupa apsurdan. (shrink)

In contemporary debates on euthanasia, physician assisted suicide and withholding and withdrawing life prolonging treatments, besides commonly used reasons, which are based on presumption of freedom and avoidance of pain, there is also an idea of a duty to die. Given that individuals are also members of society, and that they have families and loved ones, it is necessary to discuss cases when illness causes severe burdens for lives of loved ones. We consider that patient’s just assessment of duty to (...) die can be legitimate candidate for justification of procedure of acceleration of death, taken care of necessary conditions of justified social support for patients and necessary aliment from family and society. In this paper we examine main features of duty to die thesis, extract objections, and offer guidelines for continued discussion. We also want to express the importance of establishing social circumstances and preconditions for protecting the individuals.U suvremenim raspravama o eutanaziji i liječnički potpomognutom samoubojstvu, te odustajanju od tretmana, osim uobičajenih razloga koji se temelje na slobodi i izbjegavanju patnje osobe koja traži ubrzavanje smrti, postoji i teza o dužnosti umiranja. S obzirom na to da je pojedinac ujedno i član zajednice, odnosno da ima obitelj i voljene, nužno je raspraviti o slučajevima kada bolest izaziva značajne teškoće za život njegovih bližnjih. Smatramo kako i pacijentova pravedna prosudba o dužnosti umiranja može biti legitiman kandidat za opravdanje postupaka ubrzavanja smrti, uz nužne preduvjete pravedne društvene podrške pacijentu i dužne skrbi od strane obitelji i društva. U ovom tekstu razlažemo osnovne značajke teze o dužnosti umiranja, izdvajamo prigovore i dajemo smjernice za nastavak rasprave te izražavamo važnost ustanovljavanja društvenih okolnosti i preduvjete za zaštitu pojedinaca. (shrink)

Cilj je slušanja glazbe u školi oblikovati kulturno-umjetnički svjetonazor učenica i učenika te doprinijeti njihovom estetskom odgoju. U hrvatskim osnovnim školama realizira se prema tzv. standardnom modelu kojemu je težište na spoznajnoj dimenziji. Kako bi se povećali pozornost, motivacija, slušalačke navike i prihvaćanje umjetničke glazbe, predlaže se spoznajno-emocionalni pristup koji višemodalno povezuje glazbene i izvanglazbene sadržaje. Cilj istraživanja bio je usporediti utjecaje spoznajno-emocionalnog i standardnog pristupa u nastavi glazbene kulture na spoznajni i emocionalni aspekt slušanja glazbe. Sudjelovalo je 557 učenika (...) i učenica iz 30 petih razreda. Slušali su Hačaturjanovu Maskaradu, Beethovenovu Wellingtonovu pobjedu, Rimski Korsakovljevu Šeherezadu i Fauréovu Pavanu te odgovarali na pitanja vezana za spoznajni i emocionalni aspekt slušanja glazbe. Petnaest razreda imalo je nastavu po standardnom, a 15 razreda po spoznajno emocionalnom pristupu. U spoznajnom aspektu odgovori učenika i učenica uglavnom se nisu razlikovali. U emocionalnom aspektu, u Šeherezadi i Pavani nešto su intenzivnije doživljavane dominantne emocije kada je bio primijenjen spoznajno-emocionalni pristup. The purpose of music listening in school is to shape students’ world view regarding culture and arts, as well as to contribute to their aesthetic education. Croatian elementary schools use the ‘standard model’, which focuses on the cognitive dimension. In order to increase attention, motivation, listening habits, and acceptance of artistic music, a cognitive-emotional approach is suggested that connects musical and extra-musical content in multiple modalities. The goal of the research is to compare the effects of the cognitive-emotional approach versus the standard approach to music teaching on the cognitive and emotional aspects of music listening. 557 year 5 students from 30 classes participated in the research. They listened to Khachaturian’s Masquerade, Beethoven’s Wellington’s Victory, Rimsky- Korsakov’s Scheherazade, and Fauré’s Pavane, as well as answering questions related to the cognitive and emotional aspects of music listening. Fifteen classrooms used the standard approach, while the other fifteen used the cognitive-emotional approach. Student responses generally did not differ in the cognitive aspect. In the emotional aspect, Scheherazade and Pavane engendered somewhat more intense dominant emotions when the cognitive-emotional approach was used. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći (...) ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)