U članku se daje prikaz Schopenhauerovih razmišljanja o ljudskoj spolnosti i homoseksualnosti, te o ženama, koja je ovaj znameniti filozof iznio u svojim djelima Svijet kao volja i predodžba i Parerga i paralipomena. U prikaz je uključena i kritika Schopenhauerovih stavova, a postavlja se i načelno pitanje: može li se i u kojem smislu jedna filozofija smatrati »velikom« ukoliko su ne samo uz nju, nego i u njoj prisutni stavovi koji su obilježeni krajnjom proizvoljnošću i negativnim predrasudama?This paper presents (...) Schopenhauer’s views on human sexuality and women that were brought out in his works Die Welt als Wille und Vorstellung and Parerga und Paralipomena. The article contains a critique of his attitudesand it attempts to answer a principal question: is it possible to consider a philosophy as being ‘major’ if it contains, and not only incidentally,attitudes of extreme arbitrariness and negative prejudices. (shrink)

The world is a comprehensive concept of the area of external experience in which all objects appear as external to our consciousness. It is also the area of becoming, transience and disappearance, resp. of birth, life and death (physiology, philosophical physics, cosmology). The being itself, on the contrary, is conceived as what is and does not become (ontology, metaphysics). Philosophy investigates what is object of our cognition, but also what should be the object of our activity (ethics, practical philosophy). Philosophy (...) can try to understand the nature of consciousness and reason from the experience of the world, or it can try to assess the truth or the appearance of the world that we experience from the assessment of our cognitive faculties (epistemology). Both approaches have been confirmed in India and West in different periods. Some examples will be considered and compared. (shrink)

U članku se pokušava odrediti svjetonazorno polazište bioetike, posebno one »integrativne «. Prvo će biti istaknut značaj tzv. pogleda na svijet za obrazovanje filozofskih pozicija. Zatim se pokreće pitanje o svjetonazornoj pozadini bioetičkih pozicija, pri čemu se kao njihov zajednički nazivnik pokazuje »bioprotekcionizam« kao vrsta umjerenog biocentrizma. Naposljetku se preispituje osnova integrativne bioetike koja inače ima zadatak promišljati svjetonazorne pretpostavke bioetičkih učenja. U tu svrhu će se ponuditi dvije interpretacije koje će rezultirati ukazivanjem na perspektivizam odnosno pluriperspektivizam kao onaj (...) pogled na svijet koji do izražaja dolazi upravo u integrativnoj bioetici.Im Aufsatz wird der Versuch unternommen, den weltanschaulichen Ausgangspunkt der Bioethik zu ermitteln, vor allem der „integrativen Bioethik“. Zuallererst wird die Bedeutung der sog. Weltanschauungen für die Bildung der philosophischen Positionen hervorgehoben. Des Weiteren wird die Frage nach dem weltanschaulichen Hintergrund der bioethischen Positionen aufgeworfen, wobei sich „Bioprotektionismus“, eine gemäßigte Variante des Biozentrismus, als ihr gemeinsamer Nenner erweist. Schließlich wird die Grundlage der integrativen Bioethik überprüft, die ansonsten die Aufgabe hat, die weltanschaulichen Voraussetzungen der bioethischen Lehren zu reflektieren. Zu diesem Zweck werden zwei Interpretationen angeboten, die zum Perspektivismus bzw. Pluriperspektivismus hinführen, als jener Weltanschauung, welche gerade in der integrativen Bioethik zur Geltung kommt. (shrink)

The structure "home - world - ideals" is presented as the structure of "philosophical striving" (F. Marković). It could be formally described as a model consisting of a domain, relations and a valuation. On that basis, the identity, openness, and the significance of Croatian philosophy is investigated. The programme of the renewal of Croatian philosophy (as proposed 1882 by Franjo Marković) is re-examined, and some unsolved historical-cultural discontinuities within the programme are described. The written beginnings of Croatian philosophical thought are (...) detected in the Charter of Duke Trpimir (852). (shrink)

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se (...) trebaju razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Da je svijet postao globalnim selom danas čujemo gotovo svakodnevno, na bilo kojoj geografskoj širini. McLuhanova metafora gotovo da je na mitski zoran način oslikala procese koji se zbivaju u suvremenom nam svijetu i kao takva postala je općepoznatom i općeprihvaćenom. Ovaj rad istražuje na koje je načine »globalno selo« najavilo globalizaciju.Marshall McLuhan je inače, već od djela Mechanical Bride počeo prepoznavati i najavljivati trendove koji će kasnije uistinu postati globalnima: od poruka oglasne industrije, promjene recepcije medija koji nam (...) donose poruke, do promjena naših uloga u svijetu…Cilj ovog rada je istražiti i prezentirati dosege McLuhanove »najave« globalizacije, posebno u djelu Global Willage, djelu u kojemu je McLuhan otkriće trendova pokušao staviti u okvire »četverostupanjske zakonitosti«. Rad želi pojam globalizacije motriti u svjetlu McLuhanovih istraživanja odnosa vizualnog i audijskog, u kontekstu analize utjecaja vizualnih tehnologija na čovjeka, te promisliti neke McLuhanove teze o robotizmu.We are hearing almost every day and on each latitude how the world has become a global village. McLuhan’s metaphor in an almost mythical way gives depicts the processes happening in our contemporary world and as such has become renowned and recognized. This paper shall examine in which ways that “the global village” has announced globalization.Marshall McLuhan had since The Mechanical Bride started recognizing and heralding the trends which would later actually become global: from the messages of the advertising industry, the change in the reception of the media which transmit messages to us, to the changes of our roles in the world etc.The aim of this paper is to examine and present the scope of McLuhan’s “heralding” of globalization, especially in the part of The Global Village in which McLuhan tries to place the discovery of trends into “four degree legality” frames. The paper would like to examine the concept of globalization in light of McLuhan’s research of the relationship between the visual and audile, within the context of the analysis of the influence of visual technologies on Man, and rethink some of McLuhan’s theses on robotics. (shrink)

Iznimni utjecaj tehnologije na ljudski život oduvijek je bio paradoksalan. Primjerice, tehnologija je jedan od činitelja koji pridonosi neizvjesnosti budućnosti uslijed unutarnje proturječnosti tehničkog sustava i društva. Naime, što je tehnologija moćnija to je svijet uznemireniji. Pojedini autori izražavaju mišljenje da je upravo tehnodiskurs u stvari diskurs čovječnosti i način njezina poboljšanja. Unatoč ovome, pojedini autori, humanisti prije svega, misle da se tehnologija može ispuniti tradicionalnim vrijednostima. U stvari, oni smatraju da današnja kultura ima samo djelatnu vrijednost odjeljenu od (...) tradicije koja je oblikovana tehničkim napretkom i ekonomskim potrebama. Kultura je snažna oblikovateljica ljudskoga ponašanja jer je temelj svjesnih i nesvjesnih uvjerenja. Ona je put »ispravnih« načina života. Ne ugrožava li razvoj tehnike i tehnologije taj put »ispravnih« načina života?The extraordinary influence of technology on the human life has always been a paradox. For example, one of the factors contributing to an increase of uncertainty of the future of technology is internal contradictions of the technical system and society. For instance, a vulnerability to accidents grows proportionally with the size of organizations. Similarly, the more powerful a technology is, the more it disturbs the world. Some people think that the technodiscourse is a discourse about humanity and the ways of advancing it. Some humanists, on the other hand, think that the technology can be saturated with traditional values. Today’s culture has just an operational value detached from tradition, molded by the technical progress and economic needs. Culture is a powerful shaper of human behavior because it is the foundation of conscious and unconscious beliefs. It is the way of ‘proper’ ways to live. Can we do something in that way? We think we can. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni (...) simboliziraju. Kant to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

Polazeći od uvjerenja da je Kangrgina knjiga Praksa, vrijeme, svijet jedno od najznačajnijih djela suvremene hrvatske filozofske literature, koja su hrvatskoj filozofiji otvarala prostor mogućnosti dijaloga na ravnoj nozi s najtemeljnijim orijentacijama suvremene filozofije u svijetu, autor se u svom prilogu koncentrira na analizu Kangrgina pojma vremena. Odabir toga pojma, kao mogućeg predmeta tematske analitičke pozornosti, određen je, s jedne strane, shvaćanjem da je problem vremena središnji topos svih temeljnih filozofskih tematizacija u modernoj filozofiji, te, s druge strane, vodećom (...) tezom da Kangrgina filozofska djelatnost svoju najvišu razinu i samosvojnost postiže i održava upravo u raspravama o problemu vremena i kritičkom dijalogu o problemu vremena s najznačajnijim misaonim likovima moderne filozofije.Von der Überzeugung ausgehend, dass Kangrgas Buch Praxis, Zeit, Welt eines der bedeutendsten Werke der zeitgenössischen kroatischen philosophischen Literatur ist, das der kroatischen Philosophie einen gleichrangigen Dialog mit den fundamentalen Orientierungen der zeitgenössischen Philosophie in der ganzen Welt ermöglichten, konzentriert sich der Autor in diesem Beitrag auf die Analyse seines Zeit-Begriffs. Die Wahl dieses Begriffs als des potentiellen Gegenstands der thematischen analytischen Konzentration ist einerseits durch die Auffassung bestimmt, dass der Zeit-Begriff der zentrale Topos aller fundamentalen philosophischen Thematisierungen in der modernen Philosophie ist, und andererseits durch die Hauptthese, dass Kangrgas philosophische Tätigkeit ihren höchsten Rang und ihre Eigentümlichkeit gerade in den Auseinandersetzungen über das Zeit-Problem und in dem kritischen Dialog über das Zeit-Problem mit den bedeutendsten denkenden Persönlichkeiten der modernen Philosophie erreicht und aufrechterhält. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, (...) apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

Ovaj članak pokušava ne samo pojasniti višeznačnosti vezane uz fenomenološke pojmove ‘životni svijet’ i ‘a priori svijeta života’ , nego isto ocrtati fenomenologiju svijeta života u odnosu prema predznanstvenom životu i svakdanje percepcije, matematičkim i geometrijskim prirodoslovnim znanostima te eidetičkoj i fenomenološkoj redukciji čiste fenomenologije i fenomenološke filozofije.

Članak razmatra konstruktivističke pozicije Ernsta Cassirera i Nelsona Goodmana, prema kojima svijet nikad nije naprosto dan, već je uvijek stvoren semiotičkom, simboličkom djelatnošću duha, uzimajući ponajprije u obzir Cassirerovo djelo Filozofija simboličkih oblika te Goodmanovo Ways of Worldmaking. Prvotni impetus takvog gledišta Kantovo je naglašavanje spontaniteta mišljenja, gdje zatim Cassirerova razrada takve koncepcije u okviru opće teorije simbola utječe na Goodmana. Članak analizira utjecaje, sličnosti i razlike među koncepcijama ovih autora, uključujući također u raspravu gledišta francuskog semiotičara Greimasa te (...) suvremenog njemačkog filozofa G. Abela, te ukazuje na teškoće na koje konstruktivizam nailazi, kako one koje proizlaze iz sukoba sa suprotstavljenom pozicijom, realizmom, tako i one koje su imanentne samoj konstruktivističkoj koncepciji.The paper discusses the constructivist positions of Ernst Cassirer and Nelson Goodman, according to which the world is never simply given, rather, it is made by the semiotic, symbolic activity of the mind, taking primarily into consideration Cassirer’s work Philosophy of Symbolic Forms and Goodman’s Ways of Worldmaking. The initial impetus for such a view is Kant’s accent on the spontaneity of thinking, developed by Cassirer in the framework of a general theory of symbols, which then influenced Goodman. The paper analyses the influences, similarities and differences in the approaches of these authors, takes also into account the views of the French semiotician Greimas and the contemporary German philosopher G. Abel, and it points to the difficulties that constructivism faces, both those that arise from the conflict with the opposing view, namely realism, as well as those that are immanent to the constructivist conception itself. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

U članku se analizira Petrićeva usporedba Aristotelove podjele na supralunarni i sublunarni svijet s morskim bićem koje Petrić naziva Marinus Glaucus. Tu usporedbu, s bićem koje je dijelom riba, a dijelom kamen, rabi Petrić kako bi eksplicirao neprirodnost, monstruoznost spomenute Aristotelove podjele. Postavlja se pitanje što je ili tko je Marinus Glaucus. U članku se izlaže da Petrićev Marinus Glaucus najvjerojatnije u sebi ujedinjava i svojstva grčko-rimskog morskog polubožanstva koje se zove Glauko i osobine jedne vrste otrovnih riba koje (...) se u nekim europskim jezicima zovu kamene ribe, a svojstvena im je mimikrija, prilagodba okolišu u kojem žive, kamenu.Im Aufsatz wird der Petrić´s Vergleich der Aristotelischen Aufteilung in die sublunare und supralunare Welt, mit einem Wesen, das er als Marinus Glaucus bezeichnet, analisiert. Diesen Vergleich mit dem Wesen, das er als halb Fisch, halb Stein bestimmt, unternimmt Petrić um die Widernatürlichkeit, ja Monstruosität der genannten Aristotelischen Aufteilung darzulegen. Es wird die Frage gestellt, was, oder, wer ist Marinus Glaucus. Es wird vermutet, dass Petrić’s Marinus Glaucus zwei verschiedene Beschaffenheiten in sich birgt: die einer griechisch-römischen Halbgottheit namens Glauco und die einer Art giftigen Mittelmeerfische, die in einigen europäischen Sprachen Steinfische heißen und die eine Mimikry auszeichnet, die Fähigkeit sich der Welt in der sie leben, dem steinigen Meerboden, anzugleichen. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i (...) slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

istovremeno otkriva Božje tragove. Štoviše, po njemu je upravo pomoću prirodnih znanosti moguće uhvatiti i shvatiti Božju za-misao. Ovakvo gledanje na prirodu u XVIII. stoljeću je sačinjavalo sukus »prirodne teologije«. No, Einsteinov život i djelo se smještaju cijela dva stoljeća kasnije. Stoga je sasvim na mjestu istraživanje nekih teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta. Jer upravo je Einstein svojim najvažnijim prirodoznanstvenim otkrićima, točnije specijalnom teorijom relativnosti i općom teorijom relativnosti istovremeno »pokopao« dva i pol stoljeća dugu vladavinu newtonovske slike svemira, (...) bazirane na fizikalnim postulatima klasične mehanike, i postavio solidne temelje za uspostavu nove slike svemira, bazirane na fizikalnim postulatima kvantne mehanike i na načelu neodređenosti. Tom je epohalnom obratu, u smislu znanstvene revolucije i smjene paradigme , kumovao Einstein, koji je doslovno potkopao tradicionalne temelje poimanja stvarnosti, svodeći takoreći sav problem na jednu konstataciju: »Jedina stvar koja je neshvatljiva o svijetu jest ta da je on shvatljiv« . A ta je činjenica uvjetovala burnu filozofsku i teološku raspravu koja traje do danas. No, na pitanje canterburyjskog nadbiskupa R. Th. Davidsona: »Kakav bi učinak relativnost mogla imati na religiju?«, Einstein je bez oklijevanja odgovorio: »Nikakav. Relativnost je čisto znanstvena stvar i nema ništa s religijom.« Istina, direktno ne baš, ali indirektno veoma kompleksan i izazovan učinak. Stoga su u istraživanjima teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta dva teološka pitanjaneizbježna. Prvo, što točno znači riječ ‘Bog’ za Einsteina? Drugo, koje implikacije ima priziv na Boga za Einsteinovu matematiku i fiziku? Budući da, nasuprot uvjerenju mnogih u Einsteinov ateizam, postoji također uvjerenje mnogih u njegovo duboko religiozno iskustvo koje se temeljilo na štovanju »misterija« svemira, nameće se i treće, najzahtjevnije teološko pitanje, čiji odgovor doduše ne ovisi o odgovorima na prethodna dva pitanja, ali itekako može baciti dragocjeno svjetlo na njihov smisao i značenje. Naime, i židovska i kršćanska i islamska teologija polaze od vjere u jednoga Boga kao Stvoritelja svijeta. Svijet je, stoga, eminentno stvorenje, tj. učinak Božje stvarateljske volje, dakako, misleći pritom pod pojmomsvijeta cjelokupnu materijalnu stvarnost, a ne samo ljudski svijet. Teologija, dakle, govori o svijetu kao stvorenju, dok prirodne znanosti govore o svijetu kao prirodi, tj. govore o prirodnom svijetu. To je razlog zašto kršćanska teologija ne može ostati postrance glede načina prirodoznanstvenog opisivanja svijeta, budući da je u samu narav teologije upisan zahtjev za neprestanim preispitivanjem uvjeta i mogućnosti usklađivanja tih opisivanja s pretpostavljenomvjerom u Bog kao Stvoritelja svijeta. Židovska i kršćanska vjera u stvaranje svijeta potvrđuje da ama baš ništa ne postoji što ne bi bilo stvoreno od Boga, pa tako ni materija. Dakle, treće teološko pitanje možemo formulirati ovako: Kakav je odnos realno moguć između Boga i njegova stvorenja u kontekstu nove – prirodoznanstvene – slike svijeta?The research of religious experience of great minds since ever represents demanded, but yetprovocative and controversial enterprise. And when that research is focused on one of the mostrenowned physicists of the twentieth century, which could also mean of all times, Albert Einstein, than the subject obtains in weight, but no doubt also in attractiveness. Thisfactis due to the pureevidence of Einstein’svery often mentions of religionand God in hisscientificand popular writings. Maybe often mentions of Einstein’spersonal views of religionandGod arefar moresignificant in his private letters and various public meetings with people.For example, Max Jammer,a philosopher,physicist, and former Rector of the Bar-IlanUniversityof Jerusalem in Israel, illuminating meticulously Einstein’sintimate, e.g. personal,andprofessional,e.g. scientific, relationto religion,affirms that his physical cognitions andhis understanding of religion are profoundly bound. For Einstein, in such supposed complex ofrelations, the cognition of nature simultaneously reveals Divine traces. Moreover, according tohim precisely by means of natural sciences becomes possible to capture and comprehend Divinethought. Indeed, such view of nature in eighteenth century formed a core of natural theology.However, Einstein’s life and work find place two and a half centuries later. Therefore it is aright place to research some theological implications of Einstein’s physical, e.g. scientific, viewof world, because just Einstein by his most important scientific discoveries, more exactly byspecial and general theory of relativity, simultaneously “buried” two anda half centuries dominated Newtonean mechanistic worldview, based on physical postulates ofclassical mechanics, and placed solid foundations for later establishing a new worldview, basedon physical postulates of quantum mechanics and the uncertainty principle. Behind this epochmakingturn, in terms of scientific revolutionand paradigm shift , was Einstein wholiterallyundermined the traditional foundations of comprehensionsof reality,reducing,so tospeak,a whole issue at one sentence: “The only thing that is incomprehensibleabout the worldisthat it is comprehensible”. This whole story has stipulated tempestuous philosophicaland theological debates, and these debates aregoing on up to nowadays. On the quest ofRandallThomas Davidson, the Archbishopof Canterbury: “What effect relativitywould haveonreligion?”Einstein without hesitation replied:“None. Relativity is a purelyscientific matterandhas nothing to do with religion”.Is this true? Indeed, none could be true for directeffects,butthose indirectprovokedvery complex and defiant challenges for theological explanations ofthecreatedreality.Thereforetwo theological questions seem to be unavoidable within researchoftheological implications of Einstein’sworldview.First, what exactly means a word‘God’forEinstein?Second, what implications have an appeal to God for Einstein’smathematics andphysics?Since vis-à-vis conviction of many in Einstein’satheism, thereis also conviction ofmanyin his deep religiousexperience originally based on devotion of “mystery” of the universe,than raises the thirdand the most demanded theological question, whose answer to be suredoesn’tdepend upon answers on previoustwo, but can cast some light on their true meaning.Namely,Jewish, Christian, and Islamic theology is presupposinga faith in one God as Creatorofthe world. Thereforethe world is eminently creationor directeffect of the agency of Divinecreativewill. The word‘world’embraces herean entirematerial reality,and not only the worldofman. Consequently,theology speaks about world as creation,while natural sciences speakaboutworld as naturethat is as natural world. This is the motive why Christian theology cannotremainat a distance fromfashion of natural-scientific description of the world, since it is inscribedin the same coreof theology a demand for continuous reexaminationof conditions andpossibilitiesfor harmonizing of those descriptions with supposed faith in one God as Creatorofthe world. Jewish and Christian faith in the creationof the world confirms that just nothingexists,neither matter as well, without Divine creativewill. Now the thirdtheological questionsoundslike this: What a relationis reallypossible between God and His creationin the contextofa new – natural-scientific – worldview? (shrink)

U svom remek- djelu, Proces i realnost (1929.), s podnaslovom Rasprava s područja kozmologije, Whitehead se bavio kozmologijom kao dijelom svoje opće metafizike procesa. Metafizika traga za najopćenitijim načelima realnosti. Kako je rekao, »to je znanost koja želi otkriti opće ideje koje su neophodne za analizu svega što se zbiva « (RM 84). Metafizika stoga traga za načelima koja su nužna u svim mogućim svjetovima ili kozmičkim epohama, a kozmologija otkriva pomoću promatranja onoga što su primjeri za naš aktualni (...) class='Hi'>svijet ili ovu kozmičku epohu. (shrink)

Plato claims that “philosophy begins in wonder”. To genuinely question the unquestioned opens a hole in the floor of certainty. This feeling is the prerequisite to true philosophical thinking. However, paradoxically, it is often the absence of irreverence that prevents true awe. In order to provoke moral seriousness in students, it is common to inadvertently “flatten” the moral world by injecting seriousness into everything; however, when everything is serious, nothing is serious. This paper explores the role of conceptual and tonal (...) irreverence, and situates this topic more generally within the role of humor in pedagogy. Finally, the presentation demonstrates connections to social justice and the ways that educational reform, in flattening the moral world, have omitted the opportunity to generate wonder and reverence. Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Na početku članka autor se bavi najnovijim radovima Petera Sloterdijka i Ulricha Becka, koji pokušavaju ocrtati kozmopolitsku kulturu i civilizaciju mira i tolerancije, pa i sudjelovanja, koja bi bila primjerena sadašnjoj situaciji. Autor upozorava na određene poteškoće, ograničenja ili manjkavosti njihovih pogleda i prijedloga i okreće se, u traženju odgovora o značaju i vrijednosti vjere za moderan svijet, radu Renéa Girarda. Njegov značaj ilustrira na primjeru problema faktičkog ostvarivanja ljudskih prava. Članak završava zagovorom solidarnog personalizma i obradom značaja vjere (...) i religije u njegovom ostvarivanju s jedne strane, ali i, u njegovom svjetlu, doprinosom odgovoru na pitanje o pravoj vjeri i religiji .At the beginning of the article the author considers recent works of Peter Sloterdijk and Ulrich Beck who want to outline the cosmopolitan culture and civilization of peace and tolerance, and also of cooperation which would be suitable for the present situation. The author points to certain problems, limitations and deficiency of their views and suggestions. He turns, in his searching for the answer about the meaning and value of faith for the modern world, to the work of René Girard, and illustrates his importance through the consideration of the problem of the factual implementation of human rights. The article ends with the defense of solidary personalism and with the consideration of the meaning of faith and religion for its realization on the one hand, and with a contribution to the answer about the proper faith and religion at present times on the other. (shrink)

Pojam izvora od predsokratovaca preko Heideggera do postmoderne imao je različita značenja. Treba ga razlikovati od povijesnog izvora i bezdana. U filozofiji je pitanje izvora pitanje zasnivanja i autentičnosti. Kao što horizont nije samo ono buduće tako ni izvor nije nešto prošlo. Izvor i horizont zasnivamo sada i ovdje: oni pripadaju povijesnom biću, pa su u tom smislu i sami povijesni; pripadaju promjenjivom svijetu, u kome je jedino moguća njihova »vječnost«. Vječno se za nas izjednačava s pojmom vrijednosti, bilo da (...) je u pitanju nešto radi čega vrijedi živjeti ili je u pitanju nešto što označava naš svijet, pa je i takva »vječnost« u biti povijesna i zapravo zrcalo naše sadašnjosti. (shrink)

Arthur Schopenhauer , filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima Svijet kao volja i predodžba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etičkim pitanjima. Pri tome je bilo nemoguće zaobići Kantovo etičko naučavanje, koje je Schopenhauer podvrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spočitavao rigorizam u etici, koji je za njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja čisti formalizam, a ne govori ništa o zbiljskim motivima koji pokreću ljudsko ponašanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je pronašao mjesto unutar uređenja (...) pravne države, jer se pravne države ne tiču motivi koji nekoga navode na određeno ponašanje, već isključivo formalno zadovoljenje načela pravednosti.Arthur Schopenhauer , the philosopher of postKantian tradition, in his writings The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kant’s ethical teaching, which Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigorism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formalism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour. These Kant’s instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state, because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of justice. (shrink)

Više začuđuje da je Aristip, koji se smatra rodonačelnikom kirenskog hedonizma, sokratovac, nego činjenica da je rodom iz mediteranske Kirene. Grad u kome je rođen, osnovali su nekoliko stoljeća prije grčki koloni, koji su došli s otoka Tere. Po Pindaru, njegova je porodica bila najbogatija i najuzvišenijeg roda u cijeloj Libiji, čime se objašnjava činjenica što je budući hedonist, od malena, bio naviknut na život u raskoši. Nikada ga nisu smatrali sokratovcem u pravom smislu te riječi , što će biti (...) razlogom spora među Sokratovim sljedbenicima. Svijet čulne realnosti kojem je on pripadao, s jedne strane, te Platonov idealni, s druge, implicira pitanje Sokratova izvornog učenja: hedonistički, kirenski ili onaj platonizirani Sokrat, kako sugerira najveći broj istraživača?The fact that Aristippus, considered the founding father of Cyrenaic hedonism, is a Socratic is far more astounding than the fact that he was born in Cyrene on the Mediterranean. His hometown was founded a few centuries earlier by Greek colonists arriving from the Island of Thera. According to Pindar, his family was the richest and of the noblest lineage in the whole of Libya, which says that this future hedonist had been used to a life in luxury ever since he was born. He was never considered a Socratic in the true sense of the word , which was to become the cause of controversy between Socrates’s followers. The world of sensual reality he belonged to on the one hand and Plato’s world of ideas on the other pose the question of Socrates’s original orientation – was he originally a hedonist, a Cyrenaic or a Platonist, which is what most researchers suggest? (shrink)

Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo (...) ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.Die Geschichte ist bei Hölderlin vor allem als die Geschichte des Ursprungs gedacht. DerUrsprung des Seins bei Hölderlin ist das an sich ewige, sich in sich selbst unterscheidendeEine, das sich notwendig in der Zeit im Verlauf seiner Zustände oder Perioden entwickelt. DieGeschichte ist diejenige Periode des Ursprungs, die nach der vorgeschichtlichen Periode folgtund einer künftigen Periode vorausgeht, die mit der Vollendung der Geschichte zu kommenhat. Die Geschichte ist aber zugleich die Geschichte der Welt, insofern sie die Geschichte derAnwesenheit und Abwesenheit des Ursprungs in der Welt ist. In seiner vorgeschichtlichen Pe­riode erscheint der Ursprung als die natürliche Einheit oder die Einheit der Natur, welche dieunentwickelte Kunst in sich umfasst. Diese ursprüngliche Einheit geht dann in der geschicht­lichen Trennung der Kunst und der Natur verloren, damit am Ende der Geschichte die Einheitwiederhergestellt wird, welche aber nicht mit der anfänglichen Einheit des Gegensätzlichengleichzusetzen ist, sondern die Einheit ihrer Einheit und Trennung ist. In dieser vollkommenenVereinigung werden die Ewigkeit und die Zeit versöhnt, d.h. das an sich ewige Eine wird als dieursprüngliche Welt verwirklicht.Die geschichtliche Entzweiung der ursprünglichen Einheit in Natur und Kunst wird von Hölder­lin auch unter dem Gesichtspunkt der Entgegensetzung von zwei „Grundtendenzen des Lebens”und ihnen zugehörenden Stimmungen – Leidenschaft und Nüchternheit, betrachtet. Hölderlin erklärt wie diese Grundstimmungen sich geschichtlich manifestieren und im Zusammenhangdamit vergleicht miteinander die griechische und hesperische Kunst. Die Geschichte bildet dieFolge der Perioden, die durch den Wechsel der Harmonie und der Entgegensetzung der Grund­stimmungen bestimmt ist.Im Laufe der Geschichte ist die ursprüngliche Vereinigung der Natur und Kunst nur als Tragö­die möglich. Im Tragischen wirkt der Ursprung nicht nur mittelbar, in der Entwicklung seinerentgegengesetzten Teile, sondern offenbart sich unmittelbar. Aber die tragische Vereinigung istunvollkommen und temporär. Die Geschichte ist so durch eine Reihe von tragischen Vereinigungenbestimmt,aus denen eine neue Gestalt der Trennung notwendig hervorgeht. So wie dieTragödie in der Mitte zwischen der alten und neuen Weltperiode steht, ebenso ist auch die Ge­schichte im Ganzen die tragische Mitte zwischen zwei Perioden des vereinigten Ursprungs. (shrink)

Članak je usmjeren ususret paradigmi nove fizike koju treba iznijeti LHC, ali s kritičkim prosuđivanjem toga razvoja pomoću Kuhnovih teza i epistemologije povezanih s modernom fizikom. Promišljanja i prosudbe nove filozofije niču iz LHC-fizike, koja se tumači kao »science universelle« . LHC, kao najveći sudarivač čestica u svijetu do sada, nije motiviran time da uništi Boga niti bilo koju vjeru u svijetu, već za otkrivanje novih čestica s njihovim interakcijama i kozmologijom u Prirodi, baš onoliko koliko pružaju LHC-scenariji na Tera-elektron-volt (...) skali. Polazeći od ponovnog otkrića fizike Standardnog modela i otkrića Higgsovih bozona, nova fizika na LHC-u ide mogućim putovima u skladu s problemom hijerarhije u suvremenoj fizici. K tome još, SM nije konačna teorija i upućuje se prema ne-standardnoj fizici poput supersimetrije , dodanih dimenzija na TeV-skali s kozmološkim posljedicama te ostale scenarije. Ne-standardna fizika, teorija i pokus, predviđa se otvorenom pa je formuliran novi princip agnostičkog eksperimentalizma kao najprikladniji filozofski princip, jer se ne mogu sva opažanja znati/predvidjeti na LHC-u. Čak i ako eksperimentalni program LHC-a krene u krivome smjeru, mnoge će mogućnosti izroniti iz Pandorine kutije fizike. Tada će filozofska promišljanja postati vrlo važna, napose Kuhnovi pogledi kao i naš AE princip te noviji mediteranski razvoj filozofije. Uostalom, standardna paradigma kao i nova fizika na LHC-u ne opisuju svijet u kojemu danas živimo.A paper is aiming towards a new physics paradigm to be brought by the LHC with a critical assessing on that development by the Kuhnian theses and epistemology related to modern physics. Thinking and critical assessments on the new philosophy arise up from the LHC physics, which is interpreted as the ‘science universelle’ . The LHC as the world’s largest particle collider as ever been was not motivated neither to destroy God nor any religion in the World, but to investigate new particles with their interactions and cosmology of the Nature inasmuch as it has proposed by the LHC scenarios on the Tera-electron-Volt scale. Starting from the rediscovery of the Standard Model and discovery of the Higgs bosons, the new physics at the LHC goes by the possible roads according to the Hierarchy Problem in contemporary physics. However, the SM is not a final theory by inquiring a Non-Standard physics, such as Supersymmetry , Extra Dimensions on the TeV scale with cosmological implications, and other scenarios. A Non-Standard physics, both theory and experiment, is foreseen to be open and a novel view of agnostic experimentalism was formulated to be the best philosophical principle, since we can’t know/predict everything to be observed in the LHC. Even if experimental programme of the LHC wouldn’t go in the right way, then many possibilities may emerge from the Pandora’s Box of physics. Then, philosophical considerations would become very important, particularly Kuhn’s views on it including our AE principle and new Mediterranean development of philosophy, respectively. After all, either standard paradigm or the new physics of the LHC doesn’t describe the world in which we live. (shrink)

Od objavljivanja Chalmersova utjecajnog rada The Conscious Mind , bilo je uobičajeno dijeliti filozofijske probleme svijesti na dvije grupe. Dok se tzv. »teški problem svijesti« tiče prirode fenomenalne svijesti i perspektive prve-osobe, »laki problem svijesti« uglavnom se bavi pojmom intencionalnosti. No je li stvarno moguće potpuno istraživati intencionalnost bez uzimanja u obzir iskustvene dimenzije? I vice versa, je li moguće razumjeti prirodu subjektivnosti i iskustva ako ignoriramo intencionalnost, te, ne izlažemo li se tako riziku ponovnog postavljanja kartezijskog dualizma subjekt-svijet, (...) koji ignorira sve obuhvaćeno frazom »bitka-u-svijetu«? U mom članku, istražit ću da li su fenomenalna svijest i intencionalnost dvije strane istoga novčića što se ne mogu razdvojiti a da se počini pogreška razdiobe.Since the publication of Chalmer’s influential work, The Conscious Mind , it has been customaryto divide the philosophical problems of consciousness into two groups. Whereas the socalled“hard problem” of consciousness concerns the nature of phenomenal awareness and thefirst-person perspective, the “easy problems of consciousness” mainly concern the notion of intentionality.But is it really possible to investigate intentionality thoroughly without taking the experientialdimension into account? And vice versa, is it possible to understand the nature of subjectivityand experience if we ignore intentionality, or do we not run the risk of thereby reinstating a Cartesiansubject-world dualism that ignores everything captured by the phrase “being-in-the-world”? Inmy article, I will inquire whether phenomenal consciousness and intentionality are two sides of thesame coin that cannot be separated without committing a fallacy of division. (shrink)

Antropontologija kao filozofski diskurs razlikuje se od klasične ontologije, fenomenološke ontologije, ontologije biti i nove ontologije. Poznato je da su različiti ontološki pogledi doveli do različitih prijelomnih točaka u povijesti filozofije. Antropontologija nudi novi tip ontologije koji se ustvari usredotočuje posebice na ljudska bića kao početnu točku. Što obuhvaća filozofski napor koji nastoji analizirati veze između ljudskog bića i znanja svijeta u svjetlu antropontologije? Što antropontologija razmatra u vezama između bića? Prije svega je nužno razjasniti ova pitanja. Tvrdimo da svako (...) biće egzistira u svijetu života ili općenito u svijetu kao singularno i konkretno biće. No ono se razumijeva pomoću pojma, tj. riječi ili termina; drugim riječima, bića egzistiraju kroz intelektualne i lingvističke činove ili u granicama jezika. Svako biće je partikularno ili singularno, međutim može doseći univerzalnu poziciju pomoću ljudskog bića i kroz obrasce mišljenja, govorenja ili pisanja, drukčije rečeno, kroz misleći svijet i lingvistički svijet. U ovome slučaju, ‘ontologija’ kao dio termina ‘antropontologija’ odnosi se na nominalističku ontologiju koja tvrdi da svako biće egzistira u okviru singularnosti. Općenito, antropontologija kao filozofski diskurs fokusira se na napetost između singularnosti i univerzalnosti.Anthropontology as a philosophical discourse distinguishes itself from the classical ontology, phenomenological ontology, the ontology of essence and the new ontology. It is well known that the different ontological views have given rise to different breaking points in the history of philosophy. Anthropontology offers a new kind of ontology which, in fact, focuses especially on human being as a starting point. What does the philosophical effort which tries to analyze the relationships between the human being and the world-knowledge contain in the light of anthropontology? What does anthropontology take into consideration in the relationships between the entities? First of all, it is necessary to explain these points. We claim that every entity exists in the world of life or generally in the world as a singular and concrete entity. But it is understood by the concept and a word or term; in the other words, they exist through the intellectual and linguistic acts or in the limits of the language. Every entity is a particular or singular one, however it can reach the universal position by the human being and through the pattern of thinking and saying or writing, in the other words, through the thinking world and the linguistic world. In this case, the ‘ontology’ part of the term of ‘anthropontology’ refers to the nominalist ontology which asserts that every entity exists in the framework of the singularity. Generally, anthropontology, as a philosophical discourse, focuses on the tension between the singularity and the universality.L’anthropontologie, en tant que discours philosophique, se distingue de l’ontologie classique, de l’ontologie phénoménologique, de l’ontologie de l’essence et de la nouvelle ontologie. Il est bien connu que différents points de vue ontologiques ont mené à différents points de rupture dans l’histoire de la philosophie. L’anthropontologie propose un nouveau type d’ontologie qui, en fait, se concentre en particulier sur l’être humain comme son point de départ. Que comprend l’effort philosophique qui cherche à analyser les rapports entre l’être humain et les connaissances du monde à la lumière de l’anthropologie ? Que l’anthropontologie prend-elle en considération dans les rapports entre entités ? Tout d’abord, il est nécessaire d’expliquer ces points. Nous affirmons que toute entité existe dans le monde de la vie, ou de manière générale dans le monde comme entité singulière et concrète. Mais elle se comprend par le concept, c’està- dire le mot ou le terme ; autrement dit, les entités existent à travers des actes intellectuels et linguistiques ou dans les limites du langage. Si toute entité est particulière et singulière, elle peut cependant atteindre une position universelle par l’être humain et à travers les schémas de pensée, d’énonciation et d’écriture ; autrement dit, par le monde pensant et le monde linguistique. Dans ce cas, « l’ontologie » en tant que partie du terme « anthropologie » se rapporte à l’ontologie nominaliste qui affirme que toute entité existe dans le cadre de la singularité. De manière générale, l’anthropontologie en tant que discours philosophique se concentre sur la tension entre la singularité et l’universalité.Die Anthropontologie als philosophischer Diskurs weicht ab von der klassischen Ontologie, der phänomenologischen Ontologie, Ontologie des Wesens sowie der neuen Ontologie. Bekanntermaßen hatten die verschiedenartigen ontologischen Gesichtspunkte quer durch die Geschichte der Philosophie unterschiedliche Wendepunkte zur Folge. Die Anthropontologie verleiht ein neues Gepräge der Ontologie, das tatsächlich speziell das Menschenwesen als Ansatzpunkt zum Kernstück macht. Was umschließt das philosophische Bemühen, das die Beziehungen zwischen Menschenwesen und Weltwissen zu analysieren sucht, im Lichte der Anthropontologie? Was berücksichtigt die Anthropontologie bezüglich der Relationen zwischen den Entitäten? Zuallererst gilt es, die obigen Sachverhalte darzulegen. Wir behaupten, jedwede Entität existiere in deren Lebenswelt bzw. gemeinhin in der Welt als singuläre und konkrete Entität. Sie wird jedoch mithilfe des Begriffs bzw. des Wortes respektive Terminus verstanden. Mit anderen Worten: Die Wesen bestehen durch intellektuelle und linguistische Akte oder im Rahmen der Sprachgrenzen. Jegliches Wesen ist partikular oder singulär, allerdings kann es vermöge des Menschenwesens und per Denk-, Sprach- bzw. Schreibmuster die universale Position erlangen; oder umgeformt – durch denkende Welt und linguistische Welt. Im vorliegenden Fall rekurriert das „Ontologie“- Glied der Zusammensetzung „Anthropontologie“ auf die nominalistische Ontologie, die asseriert, ein jedes Wesen existiere in der Sphäre der Singularität. Im Großen und Ganzen konzentriert sich die Anthropontologie als philosophischer Diskurs auf die Spannung zwischen Singularität und Universalität. (shrink)

U središtu ovog rada je pokušaj prikaza jednog segmenta zamršenog sklopa utjecaja globalizacijskih procesa na suvremeni svijet. Riječ je o nizu socijalnih, kulurnih, političkih i prije svega ekonomskih događanja. Često se puta u raspravama o globalizaciji ističu njene negativne pojave i to ponajprije kroz prikaz ekonomskih učinaka koji su vidljivi u snažno bipolariziranom svijetu. U ovom radu pokušavamo prikazati vezanost lokalnih zajednica na okoliš i istaknuti kako je njihova kulturna posebnost ujedno izraz okolišne posebnosti. Ukoliko se iz ekonomskih razloga (...) okoliš destruira do mjere biološkog nefunkcioniranja, dolazi i do destruiranja kulturnih koncepata i obrazaca lokalnih zajednica. Glavno pitanje ovog rada ostaje otvoreno: može li filozofija nešto reći o ovim procesima?This paper tries to present a segment of the globalization processes’ complex impact on the modern world. In this assembly are interconnected social, political, cultural and, above all, economical dimensions. Negative components of the globalization are frequently stressed out, especially throughout the economical chain of events which are taking place in strongly two folded world. This paper attempts to analyse relations between a local community and environment by noting that specificity of some indigenous community depends mostly on the environment. If the environment is destroyed in the name of economical reasons, especially if this is done to the extent of inability of biological functioning, it is very likely that the cultural concepts of a certain community will be destroyed, as well. The main question of this paper remains open: can the philosophy say something about these processes? (shrink)

The philosophical paradigm of world perception has changed the mediator. Humans as body and mind become insufficient to know what the world is or is believed to be. The anthropological, social, and ethical basis of the relationship between humans and the world gains importance in comparison with the previously dominant metaphysical background. The relationship between humans and the world is transformed into a relationship between humans and the human world, as a thought endeavor to encourage and recognize the changes that (...) the world is going through as a result of human intervention. This paper will discuss three main issues. First, perception to know objects: (a) the question of the external world as a perception of changed sensibility, and (b) a new understanding of perception – mediation, as a result of technological development. Second, perception to understand relationships in the human world: (a) how the question of perception becomes a question of communication within the human world (symbolic space of perception as knowledge of relationships), and (b) if the need for an epistemological foundation is overcome by the anthropological and ethical context. Third, perception to change the paradigm of relations with the out-of-human world: (a) how under the influence of technology the “truth about a thing” becomes the “truth of a thing”, or how the subject-object relationship is replaced, and (b) does technology facilitate communication with that which is not “our world”? In conclusion, we will discuss the “truth of things” through the “truth of relationships” to the “truth of principles and responsibilities”. (shrink)

Članak želi ukazati na aktualnost i dalekosežnost analize mehanizama kapitalističkog društva i povijesno revolucionarne uloge buržoazije kakva je dana u Manifestu komunističke partije. Upućuje na pertinentnost analize, kako razorne tako i stvaralačke moći proizvodnih snaga građansko-kapitalističkog društva, te na sposobnost suvremenog društva da neprestano u skladu s potrebama proizvodnje mijenja čovjeka i svijet u kojem živi, mijenjajući etička načela kao i običaje i navade. To se može iščitati u sposobnosti suvremenog društva da isprazni svaki kritički i subverzivni sadržaj, bilo (...) misli bilo prakse, transformirajući je u društveno prihvatljivu. Kapital u globaliziranom svijetu, svijetu koji je najavljen u Manifestu, ne samo da subverzivno pretvara u društveno prihvatljivo već od istoga stvara zaradu. Istovremeno se u tekstu ukazuje na to kako u globaliziranom svijetu postojeći građansko- kapitalistički odnosi postaju preuski da bi obuhvatili i uspješno kontrolirali proizvodne snage koje su stvorili.The intention of this article is to show present-day relevance of analyses of capitalist society mechanisms contained within the Communist Manifesto. Drawing on different examples from recent history, the paper illustrates significance of the argument that bourgeoisie has often played a revolutionary role in history. I argue that an inherent characteristic of capitalism is to continuously transform conditions of human life together with transforming ethical principles and customs of modern society. This is discernible in the ability of modern society to remove any critical or subversive content from thought and practice and to turn it into something socially acceptable. Global capital not only renders this content socially acceptable but also turns it into profit. The paper ends by providing evidence that the conditions of bourgeois society in a globalised world, as Marx and Engels predicted, are too narrow to comprise the wealth that is created by them. (shrink)

U borbi oko vrline koja se vodila izmedju Platona i sofista, Platon nastoji da sacuva sadrzaj starohelenske etike, ali ne i njegovu mitsku formu, u kojoj je sofistika otkrila bitne nedostatke i zahvaljujuci tome dovela u pitanje i ukupan sadrzaj starohelenske etike. S druge strane, Platon prihvata novu formu racionalnog misljenja, ali ne i ukidajucu jednostranost racionalnosti sofistike. Drugim rijecima, Platon pristupa teoretizaciji sadrzaja starohelenske etike nastojeci na taj nacin da pomiri osnovno nacelo tradicionalnog pogleda na svijet s novom (...) vladajucom formom misljenja. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Aristotel je strogo lučio tri bitna načina života: bios poietikos, bios praktikos i bios theoretikos, te je smatrao da samo dva posljednja načina života ozbiljuju najviše dobro pomoću savršenih oblika znanja, i to najviše dobro kao ljudsko dobro pomoću razboritosti praktičnoga uma i kao božansko dobro pomoću mudrosti teoretskoga uma . Oba ta načina postizanja sreće ozbiljuju najviše dobro na svoj vlastiti način, i to praktični um etičko-političkim djelovanjem građana u državi, a teoretski um kontemplacijom kao težnjom za vječnim životom (...) bogova i promatranjem prvih principa i uzroka svih bića u pogledu njihova bitka. Poietički način života Aristotel, pak, rangira niže od praktičnog i teoretskog. Pa ipak, katkada i poietički način života proizvodi sretan život.Na primjeru Gadamerova razumijevanja mnogolikosti iskustva bitnih načina života i mnogolikosti znanja već u okviru poietičkog znanja, u ovom se radu nastoji pokazati da poiesis kao treći bitni oblik života obuhvaća ukupnost proizvodnog znanja, dakle kako znanje na kojemu počiva umjetničko stvaranje tako i znanje koje sve više tehnizira globalni svijet i vodi sudbonosnom razaranju i kobnoj uniformiranosti samoga svijeta.Posebna je Gadamerova zasluga što je u okviru fenomenološke i hermeneutičke filozofije obnovio vlastitost umjetnosti kao oblik znanja koje kao ljudsko razumijevanje čovjeku omogućuje da pomoću povijesnog mišljenja razvije povijesnom bitku i svijetu života primjereno znanje i na njemu utemeljeno življenje i djelovanje.Aristoteles hat strikt zwischen drei wesentlichen Lebensweisen differenziert – dem bios poietikos, dem bios praktikos sowie dem bios theoretikos – und war hiernach des Erachtens, lediglich die letzten zwei Lebensweisen verwirklichten das höchste Gut mithilfe der einwandfreien Wissensformen, und zwar das höchste Gut als das menschliche Gut mittels Klugheit der praktischen Vernunft und als das göttliche Gut mittels Weisheit der theoretischen Vernunft . Beide dieser Wege der Glückserlangung verwirklichen das höchste Gut in ihrer eigenen Manier, sowohl die praktische Vernunft durch ethisch-politische Handlung der Bürger im Staat als auch die theoretische Vernunft durch Kontemplation als Streben nach dem ewigen Götterleben und der Beobachtung der ersten Prinzipien und Ursachen aller Wesen bezüglich ihres Seins. Die poietische Lebensweise stuft Aristoteles jedoch niedriger ein als die praktische und theoretische. Dennoch bringt die poietische Lebensweise bisweilen ein glückliches Leben hervor.Am Beispiel von Gadamers Verständnis der Erfahrungsmannigfaltigkeit der wesentlichen Lebensweisen und der Wissensvielfalt bereits im Rahmen des poietischen Wissens ist man bemüht, in dieser Arbeit darzulegen, dass die poiesis als dritte wesentliche Lebensweise die Gesamtheit des Hervorbringungswissens erfasst, also sowohl das Wissen, auf dem das künstlerische Schaffen ruht wie auch das Wissen, das die globale Welt zunehmend technisiert und zur schicksalhaften Zerstörung sowie verhängnisvollen Uniformierung der Welt selbst führt.Ein beachtliches Verdienst Gadamers ist es, im Rahmen der phänomenologischen und hermeneutischen Philosophie die Eigentümlichkeit der Kunst als Form des Wissens regeneriert zu haben, welches als humanes Verstehen dem Menschen ermöglicht, anhand des geschichtlichen Denkens ein dem historischen Sein und der Lebenswelt adäquates Wissen fortzuentwickeln, und desgleichen die darauf aufbauende Lebensweise und Handlung. (shrink)