The structure "home - world - ideals" is presented as the structure of "philosophical striving" (F. Marković). It could be formally described as a model consisting of a domain, relations and a valuation. On that basis, the identity, openness, and the significance of Croatian philosophy is investigated. The programme of the renewal of Croatian philosophy (as proposed 1882 by Franjo Marković) is re-examined, and some unsolved historical-cultural discontinuities within the programme are described. The written beginnings of Croatian philosophical thought are (...) detected in the Charter of Duke Trpimir (852). (shrink)

Pojam izvora od predsokratovaca preko Heideggera do postmoderne imao je različita značenja. Treba ga razlikovati od povijesnog izvora i bezdana. U filozofiji je pitanje izvora pitanje zasnivanja i autentičnosti. Kao što horizont nije samo ono buduće tako ni izvor nije nešto prošlo. Izvor i horizont zasnivamo sada i ovdje: oni pripadaju povijesnom biću, pa su u tom smislu i sami povijesni; pripadaju promjenjivom svijetu, u kome je jedino moguća njihova »vječnost«. Vječno se za nas izjednačava s pojmom vrijednosti, bilo (...) da je u pitanju nešto radi čega vrijedi živjeti ili je u pitanju nešto što označava naš svijet, pa je i takva »vječnost« u biti povijesna i zapravo zrcalo naše sadašnjosti. (shrink)

U članku se daje prikaz Schopenhauerovih razmišljanja o ljudskoj spolnosti i homoseksualnosti, te o ženama, koja je ovaj znameniti filozof iznio u svojim djelima Svijet kao volja i predodžba i Parerga i paralipomena. U prikaz je uključena i kritika Schopenhauerovih stavova, a postavlja se i načelno pitanje: može li se i u kojem smislu jedna filozofija smatrati »velikom« ukoliko su ne samo uz nju, nego i u njoj prisutni stavovi koji su obilježeni krajnjom proizvoljnošću i negativnim predrasudama?This paper presents (...) Schopenhauer’s views on human sexuality and women that were brought out in his works Die Welt als Wille und Vorstellung and Parerga und Paralipomena. The article contains a critique of his attitudesand it attempts to answer a principal question: is it possible to consider a philosophy as being ‘major’ if it contains, and not only incidentally,attitudes of extreme arbitrariness and negative prejudices. (shrink)

By comparative analysis of selected historical and contemporary pedagogical documents, professional development is recognized as a permanent and inseparable component of the teaching profession. Continuous training of educators is unfairly attributed only to the time of the lifelong education paradigm. Since its beginnings and attempts at legislation and its social establishment, pedagogical theorists have prescribed the continuing need for professional development for the purpose of professional development and career advancement, as well as the obligation of continuous learning. Already in the (...) first legal document of 1874, individual and extended education of all teachers was prescribed. In this way, professional development becomes a key component of the teaching profession and later of all educational staff. The analysis of historical documents has determined the one hundred and fifty-year legal and statutory regulation of a permanent obligation for the professional development of teachers, which is often not achieved in practice. After reaching the university level of initial education of all teachers, it is necessary to create the conditions for their systematic and effective professional development. (shrink)

U članku se najprije tematizira diskrepancija između oštre kritike fenomenologije Edmunda Husserla u Heideggerovim ranim freiburškim i marburškim godinama, s jedne strane, i afirmativnog spominjanja Husserlova imena u "Bitku i vremenu", s druge strane. Ovaj "okret" može se interpretirati na temelju tumačenja prema kojem Heidegger u svojem glavnom djelu nije ostao pri stavu o nedostatnosti fenomenologije, zato što mu je ona služila kao polazište za izlaganje vlastite filozofske pozicije. Nakon kritičkog razmatranja onih pozicija prema kojima je Heidegger kroz kritiku Husserla (...) ciljao na ontološku kritiku spekulativnoga idealizma, autor propituje razloge odgađanja razračunavanja s Hegelom, koje je Heidegger iznio u svojem habilitacijskom spisu. Provedba ovog razračunavanja na temelju nacrta destrukcije povijesti ontologije od početka se nije trebala razvijati sistematski, budući da je prevladavanje sistematskog izlaganja povijesti filozofije i povijesti uopće bilo postavljeno u središte poželjnih učinaka destrukcije.Der Artikel thematisiert zunächst die Diskrepanz zwischen scharfer Kritik an der PhänomenologieEdmund Husserls während der frühen Jahre in Freiburg und Marburg und die affirmative ErnennungHusserls Namen innerhalb von Sein und Zeit. Diese »Kehre« kann aufgrund der Deutung in-terpretiert werden, dass Heidegger in seinem Hauptwerk nicht bei der Einsicht der Mängel derPhänomenologie stehengeblieben ist, weil sie ihm als Anfangspunkt für die Auslegung der eigenenphilosophischen Position dienen. Nach kritischen Erörterungen derjenigen Interpretationen, die behaupteten,dass Heidegger durch die Kritik an Husserl auf die ontologische Kritik des spekulativenIdealismus zielte, befragt der Autor die Gründe für die Verzögerung der Auseinandersetzung mitHegel, die Heidegger in seiner Habilitationsschrift angekündigt hatte. Die Durchführung dieserAuseinandersetzung aufgrund des Entwurfs der Destruktion der Geschichte der Ontologie solltevon Anfang an nicht systematisch entwickelt werden, da die Überwindung der systematischenAuslegung der Geschichte der Philosophie und die Geschichte überhaupt – in den Mittelpunkt derwünschenswerten Wirkungen der Destruktion gelegt wurde. (shrink)

The world is a comprehensive concept of the area of external experience in which all objects appear as external to our consciousness. It is also the area of becoming, transience and disappearance, resp. of birth, life and death (physiology, philosophical physics, cosmology). The being itself, on the contrary, is conceived as what is and does not become (ontology, metaphysics). Philosophy investigates what is object of our cognition, but also what should be the object of our activity (ethics, practical philosophy). Philosophy (...) can try to understand the nature of consciousness and reason from the experience of the world, or it can try to assess the truth or the appearance of the world that we experience from the assessment of our cognitive faculties (epistemology). Both approaches have been confirmed in India and West in different periods. Some examples will be considered and compared. (shrink)

U članku se pokušava odrediti svjetonazorno polazište bioetike, posebno one »integrativne «. Prvo će biti istaknut značaj tzv. pogleda na svijet za obrazovanje filozofskih pozicija. Zatim se pokreće pitanje o svjetonazornoj pozadini bioetičkih pozicija, pri čemu se kao njihov zajednički nazivnik pokazuje »bioprotekcionizam« kao vrsta umjerenog biocentrizma. Naposljetku se preispituje osnova integrativne bioetike koja inače ima zadatak promišljati svjetonazorne pretpostavke bioetičkih učenja. U tu svrhu će se ponuditi dvije interpretacije koje će rezultirati ukazivanjem na perspektivizam odnosno pluriperspektivizam kao onaj (...) pogled na svijet koji do izražaja dolazi upravo u integrativnoj bioetici.Im Aufsatz wird der Versuch unternommen, den weltanschaulichen Ausgangspunkt der Bioethik zu ermitteln, vor allem der „integrativen Bioethik“. Zuallererst wird die Bedeutung der sog. Weltanschauungen für die Bildung der philosophischen Positionen hervorgehoben. Des Weiteren wird die Frage nach dem weltanschaulichen Hintergrund der bioethischen Positionen aufgeworfen, wobei sich „Bioprotektionismus“, eine gemäßigte Variante des Biozentrismus, als ihr gemeinsamer Nenner erweist. Schließlich wird die Grundlage der integrativen Bioethik überprüft, die ansonsten die Aufgabe hat, die weltanschaulichen Voraussetzungen der bioethischen Lehren zu reflektieren. Zu diesem Zweck werden zwei Interpretationen angeboten, die zum Perspektivismus bzw. Pluriperspektivismus hinführen, als jener Weltanschauung, welche gerade in der integrativen Bioethik zur Geltung kommt. (shrink)

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se (...) trebaju razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Da je svijet postao globalnim selom danas čujemo gotovo svakodnevno, na bilo kojoj geografskoj širini. McLuhanova metafora gotovo da je na mitski zoran način oslikala procese koji se zbivaju u suvremenom nam svijetu i kao takva postala je općepoznatom i općeprihvaćenom. Ovaj rad istražuje na koje je načine »globalno selo« najavilo globalizaciju.Marshall McLuhan je inače, već od djela Mechanical Bride počeo prepoznavati i najavljivati trendove koji će kasnije uistinu postati globalnima: od poruka oglasne industrije, promjene recepcije medija koji nam (...) donose poruke, do promjena naših uloga u svijetu…Cilj ovog rada je istražiti i prezentirati dosege McLuhanove »najave« globalizacije, posebno u djelu Global Willage, djelu u kojemu je McLuhan otkriće trendova pokušao staviti u okvire »četverostupanjske zakonitosti«. Rad želi pojam globalizacije motriti u svjetlu McLuhanovih istraživanja odnosa vizualnog i audijskog, u kontekstu analize utjecaja vizualnih tehnologija na čovjeka, te promisliti neke McLuhanove teze o robotizmu.We are hearing almost every day and on each latitude how the world has become a global village. McLuhan’s metaphor in an almost mythical way gives depicts the processes happening in our contemporary world and as such has become renowned and recognized. This paper shall examine in which ways that “the global village” has announced globalization.Marshall McLuhan had since The Mechanical Bride started recognizing and heralding the trends which would later actually become global: from the messages of the advertising industry, the change in the reception of the media which transmit messages to us, to the changes of our roles in the world etc.The aim of this paper is to examine and present the scope of McLuhan’s “heralding” of globalization, especially in the part of The Global Village in which McLuhan tries to place the discovery of trends into “four degree legality” frames. The paper would like to examine the concept of globalization in light of McLuhan’s research of the relationship between the visual and audile, within the context of the analysis of the influence of visual technologies on Man, and rethink some of McLuhan’s theses on robotics. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Iznimni utjecaj tehnologije na ljudski život oduvijek je bio paradoksalan. Primjerice, tehnologija je jedan od činitelja koji pridonosi neizvjesnosti budućnosti uslijed unutarnje proturječnosti tehničkog sustava i društva. Naime, što je tehnologija moćnija to je svijet uznemireniji. Pojedini autori izražavaju mišljenje da je upravo tehnodiskurs u stvari diskurs čovječnosti i način njezina poboljšanja. Unatoč ovome, pojedini autori, humanisti prije svega, misle da se tehnologija može ispuniti tradicionalnim vrijednostima. U stvari, oni smatraju da današnja kultura ima samo djelatnu vrijednost odjeljenu od (...) tradicije koja je oblikovana tehničkim napretkom i ekonomskim potrebama. Kultura je snažna oblikovateljica ljudskoga ponašanja jer je temelj svjesnih i nesvjesnih uvjerenja. Ona je put »ispravnih« načina života. Ne ugrožava li razvoj tehnike i tehnologije taj put »ispravnih« načina života?The extraordinary influence of technology on the human life has always been a paradox. For example, one of the factors contributing to an increase of uncertainty of the future of technology is internal contradictions of the technical system and society. For instance, a vulnerability to accidents grows proportionally with the size of organizations. Similarly, the more powerful a technology is, the more it disturbs the world. Some people think that the technodiscourse is a discourse about humanity and the ways of advancing it. Some humanists, on the other hand, think that the technology can be saturated with traditional values. Today’s culture has just an operational value detached from tradition, molded by the technical progress and economic needs. Culture is a powerful shaper of human behavior because it is the foundation of conscious and unconscious beliefs. It is the way of ‘proper’ ways to live. Can we do something in that way? We think we can. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni (...) simboliziraju. Kant to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

Polazeći od uvjerenja da je Kangrgina knjiga Praksa, vrijeme, svijet jedno od najznačajnijih djela suvremene hrvatske filozofske literature, koja su hrvatskoj filozofiji otvarala prostor mogućnosti dijaloga na ravnoj nozi s najtemeljnijim orijentacijama suvremene filozofije u svijetu, autor se u svom prilogu koncentrira na analizu Kangrgina pojma vremena. Odabir toga pojma, kao mogućeg predmeta tematske analitičke pozornosti, određen je, s jedne strane, shvaćanjem da je problem vremena središnji topos svih temeljnih filozofskih tematizacija u modernoj filozofiji, te, s druge strane, vodećom (...) tezom da Kangrgina filozofska djelatnost svoju najvišu razinu i samosvojnost postiže i održava upravo u raspravama o problemu vremena i kritičkom dijalogu o problemu vremena s najznačajnijim misaonim likovima moderne filozofije.Von der Überzeugung ausgehend, dass Kangrgas Buch Praxis, Zeit, Welt eines der bedeutendsten Werke der zeitgenössischen kroatischen philosophischen Literatur ist, das der kroatischen Philosophie einen gleichrangigen Dialog mit den fundamentalen Orientierungen der zeitgenössischen Philosophie in der ganzen Welt ermöglichten, konzentriert sich der Autor in diesem Beitrag auf die Analyse seines Zeit-Begriffs. Die Wahl dieses Begriffs als des potentiellen Gegenstands der thematischen analytischen Konzentration ist einerseits durch die Auffassung bestimmt, dass der Zeit-Begriff der zentrale Topos aller fundamentalen philosophischen Thematisierungen in der modernen Philosophie ist, und andererseits durch die Hauptthese, dass Kangrgas philosophische Tätigkeit ihren höchsten Rang und ihre Eigentümlichkeit gerade in den Auseinandersetzungen über das Zeit-Problem und in dem kritischen Dialog über das Zeit-Problem mit den bedeutendsten denkenden Persönlichkeiten der modernen Philosophie erreicht und aufrechterhält. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da je (...) pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

In this paper we shall concentrate on the issue of those ways of knowing in mathematics that have traditionally been taken to support apriorism. We shall do it by critizing pragmatic naturalism in the philosophy of mathematics, and in particular its historical approach in denying any role to apriority in mathematical epistemology. The version of pragmatic naturalism we shall be analyzing is Kitcher’s. In the paper we shall first set out a brief survey of the relevant features of Kitcher’s pragmatic (...) naturalism in the philosophy of mathematics and then indicate the points that provoke our disagreement.U ovome radu ćemo se koncentrirati na pitanje onih načina spoznaje u matematici za koje se tradicionalno smatralo da podržavaju apriorizam. To ćemo učiniti kritizirajući pragmatički naturalizam u filozofiji matematike, posebice njegov povijesni pristup u negiranju ikakve uloge apriorizma u matematičkoj epistemologiji. Verzija pragmatičkog naturalizma koju ćemo razmatrati je Kitcherova. U radu ćemo prvo iznijeti sažeti pregled relevantnih obilježja Kitcherovog pragmatičkog naturalizma u filozofiji matematike te potom naznačiti točke koje izazivaju naše neslaganje.Dans cet article, nous nous concentrerons sur la question des modes de la connaissance en mathématiques qui ont traditionnellement été considérés comme soutenant l’apriorisme. Nous le ferons en critiquant le naturalisme pragmatique dans la philosophie des mathématiques, notamment son approche historique de la négation de tout rôle de l’apriorité dans l’épistémologie mathématique. La version du naturalisme pragmatique que nous analyserons est celle de Philip Kitcher. Dans l’article, nous présenterons d’abord un court examen des aspects pertinents du naturalisme pragmatique de Philip Kitcher dans la philosophie des mathématiques, puis indiquerons les points qui suscitent notre désaccord.Im vorliegenden Paper konzentrieren wir uns auf die Problematik jener Wege der Erkenntnis innerhalb der Mathematik, denen traditionell Unterstützung des Apriorismus beigemessen wird. Wir verwirklichen dies, indem wir den pragmatischen Naturalismus in der Philosophie der Mathematik kritisieren, namentlich dessen historische Herangehensweise bei der Verneinung jeglicher Rolle der Apriorität in der mathematischen Epistemologie. Die Version des pragmatischen Naturalismus, der wir auf den Grund gehen, ist die von Kitcher. In der Abhandlung machen wir erstens einen Streifzug durch die relevanten Wesenszüge von Kitchers pragmatischem Naturalismus in der Philosophie der Mathematik und geben anschließend Anhaltspunkte an, die unseren Dissens hervorrufen. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, (...) apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

Članak tematizira različite vrste objašnjenja u povijesti, a problem značaja povijesnog objašnjenja pokušava se riješiti odbacivanjem metodološkog gledišta prema kojem se prirodne znanosti temelje na objašnjenju, a društvene samo na razumijevanju. Povijesna objašnjenja sadrže velik broj singularnih iskaza, i pri njihovu argumentiranju i objedinjavanju povjesničari se služe samo statističkim generalizacijama, budući da univerzalne zakonitosti povijesnih procesa, koji sadržavaju te činjenice, nije moguće utvrditi. No, pri rekonstrukciji povijesnih zbivanja, procesa i struktura nije ni potrebno opisati svaki njihov sastavni dio. U istraživanju (...) i objašnjenju prošlih događaja nikada ne možemo opisati čitav skup kauzalnih uvjeta za ono što se dogodilo, jer se povijesni opis jednog događaja može odnositi samo na mali broj njegovih aspekata i mora se negdje u kauzalnom nizu zaustaviti u traženju onoga što mu je prethodilo. Povijesna je znanost stoga suočena s beskonačnošću svog predmeta, a povjesničar pritom odabire činjenice koje smatra relevantnima za objašnjenje određenog problema. Upravo taj selektivni karakter u istraživanju predstavlja glavnu razliku između istraživanja ljudske prošlosti i predmeta ostalih znanosti. Pored toga, prošlost je uvijek nedovršena i otvorena prema budućnosti, a u skladu s mijenjanjem povijesne stvarnosti, mijenja se i spoznaja povijesne znanosti.The article discusses different types of explanation in history and tries at the same time to solve the problem of significance of historical explanation by discarding the methodological view according to which the natural sciences are based on explanation while social sciences are based solely on understanding. Historical explanations consist of a large number of singular testimonies and, in order to provide argument and unification for these testimonies, historians use only statistical generalizations since universal laws that govern historical processes to which the testimonies refer cannot be determined. However, the reconstruction of historical events, processes and structures does not necessarily demand from the historian to describe their every single component. When we do research or trying to explain past events, we are never able to describe the causal relations for an event in their totality because a historical description of a single event can be applied only to a small number of its aspects and while trying to find what led to the event we inevitably have to stop at some point of the causal chain. History as a science is therefore faced with the infinity of its subject matter and consequently the historian must select the facts that he or she considers relevant for the explanation of a given problem. Precisely this selective approach in research represents the crucial difference existing between the research of human history and the subject matter of other sciences. Furthermore, history is always incomplete and open toward the future and, as the historical reality changes, accordingly the notion of historical science changes as well. (shrink)

Ovaj članak pokušava ne samo pojasniti višeznačnosti vezane uz fenomenološke pojmove ‘životni svijet’ i ‘a priori svijeta života’ , nego isto ocrtati fenomenologiju svijeta života u odnosu prema predznanstvenom životu i svakdanje percepcije, matematičkim i geometrijskim prirodoslovnim znanostima te eidetičkoj i fenomenološkoj redukciji čiste fenomenologije i fenomenološke filozofije.

Članak razmatra konstruktivističke pozicije Ernsta Cassirera i Nelsona Goodmana, prema kojima svijet nikad nije naprosto dan, već je uvijek stvoren semiotičkom, simboličkom djelatnošću duha, uzimajući ponajprije u obzir Cassirerovo djelo Filozofija simboličkih oblika te Goodmanovo Ways of Worldmaking. Prvotni impetus takvog gledišta Kantovo je naglašavanje spontaniteta mišljenja, gdje zatim Cassirerova razrada takve koncepcije u okviru opće teorije simbola utječe na Goodmana. Članak analizira utjecaje, sličnosti i razlike među koncepcijama ovih autora, uključujući također u raspravu gledišta francuskog semiotičara Greimasa te (...) suvremenog njemačkog filozofa G. Abela, te ukazuje na teškoće na koje konstruktivizam nailazi, kako one koje proizlaze iz sukoba sa suprotstavljenom pozicijom, realizmom, tako i one koje su imanentne samoj konstruktivističkoj koncepciji.The paper discusses the constructivist positions of Ernst Cassirer and Nelson Goodman, according to which the world is never simply given, rather, it is made by the semiotic, symbolic activity of the mind, taking primarily into consideration Cassirer’s work Philosophy of Symbolic Forms and Goodman’s Ways of Worldmaking. The initial impetus for such a view is Kant’s accent on the spontaneity of thinking, developed by Cassirer in the framework of a general theory of symbols, which then influenced Goodman. The paper analyses the influences, similarities and differences in the approaches of these authors, takes also into account the views of the French semiotician Greimas and the contemporary German philosopher G. Abel, and it points to the difficulties that constructivism faces, both those that arise from the conflict with the opposing view, namely realism, as well as those that are immanent to the constructivist conception itself. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Prisutnost Heideggera u Hrvatskoj pokazuje se u rasprostranjenom čitanju i raspravljanju temeljnih pojmova njegova mišljenja, o čemu svjedoče tri internacionalna simpozija u 80-im godinama. Posrednici Heideggerove misli bili su sveučilišni profesori filozofije već u 60-ima.Najutjecajniji među njima, V. Sutlić, svoju filozofsku koncepciju artikulira i razvija kao »povijesno mišljenje«. Njegova intencija u radovima 60-ih godina jest svojevrsna sinteza Marxova i Heideggerova mišljenja, dok u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest imanentnom analizom pokazuje Marxovu misao u pripadnom joj povijesnom toposu ozbiljenja Hegelove (...) filozofije putem prakticiranja rada nošenog samonadmašivanjem znanosti. U temeljnim odrednicama »povijesnog mišljenja« – povijesni sklop , zgoda, čistina, zagovaranje povijesne otvorenosti – prepoznajemo odlučne pojmove Heideggerova mišljenja. G. Petrović zagovara trajni dijalog između Marxova i Heideggerova mišljenja, legitimirajući ga njihovom povijesnom usmjerenošću, u kojoj prednost daje Marxovu pojmu ‘revolucije’ naspram Heideggerovu ‘prispijeću bitka’.Die Anwesenheit Heideggers in Kroatien zeigt sich in der verbreiteten Erertörung der Grundbegriffe seines Denkens, wie das drei in den 80-er Jahren gehaltenen internationallen Symposien zeugen. Das Heideggersche Denken haben aber schon in den 60-er Jahren die Universitätsprofessoren der Philosophie vermittelt.V. Sutlić, der einflußreichste von ihnen, hat seine philosophische Konzeption als „geschichtliches Denken” artikuliert und entwickelt. In seinen Arbeiten der 60-er Jahren neigt er zu eigenartiger Synthese des Marxschen und Heideggerschen Denkens, während in dem Buch Die Praxis der Arbeit als wissenschaftliche Geschichte das Marxsche Denken in dem ihm zugehörigen geschichtlichen Topos freilegt. Das ist der Topos der Verwirklichung der Philosophie Hege1s durch das Praktizieren der von der sich selbst ständig übertreffenden Wissenschaft getragenen Arbeit. In den Grundbestimmungen des „geschichtlichen Denkens” – des geschichtliche Zusammenhang Sein – Dasein, Seiendes, das Ereignis, die Lichtung, das Befürworten der geschichtlichen Offenheit – erkennt man die entscheidenden Begriffe de Heideggerschen Denkens. G. Petrović befürwortet den dauerenden Dialog zwischen dem Denken Marx und Heideggers. Solchen Dialog berechtigt er mit der geschichtlichen Ausrichtung beider Denker in welcher Petrović den Vorteil der Revolution gegenüber dem Ankunft des Seins sieht. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

U članku se analizira Petrićeva usporedba Aristotelove podjele na supralunarni i sublunarni svijet s morskim bićem koje Petrić naziva Marinus Glaucus. Tu usporedbu, s bićem koje je dijelom riba, a dijelom kamen, rabi Petrić kako bi eksplicirao neprirodnost, monstruoznost spomenute Aristotelove podjele. Postavlja se pitanje što je ili tko je Marinus Glaucus. U članku se izlaže da Petrićev Marinus Glaucus najvjerojatnije u sebi ujedinjava i svojstva grčko-rimskog morskog polubožanstva koje se zove Glauko i osobine jedne vrste otrovnih riba koje (...) se u nekim europskim jezicima zovu kamene ribe, a svojstvena im je mimikrija, prilagodba okolišu u kojem žive, kamenu.Im Aufsatz wird der Petrić´s Vergleich der Aristotelischen Aufteilung in die sublunare und supralunare Welt, mit einem Wesen, das er als Marinus Glaucus bezeichnet, analisiert. Diesen Vergleich mit dem Wesen, das er als halb Fisch, halb Stein bestimmt, unternimmt Petrić um die Widernatürlichkeit, ja Monstruosität der genannten Aristotelischen Aufteilung darzulegen. Es wird die Frage gestellt, was, oder, wer ist Marinus Glaucus. Es wird vermutet, dass Petrić’s Marinus Glaucus zwei verschiedene Beschaffenheiten in sich birgt: die einer griechisch-römischen Halbgottheit namens Glauco und die einer Art giftigen Mittelmeerfische, die in einigen europäischen Sprachen Steinfische heißen und die eine Mimikry auszeichnet, die Fähigkeit sich der Welt in der sie leben, dem steinigen Meerboden, anzugleichen. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i (...) slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

istovremeno otkriva Božje tragove. Štoviše, po njemu je upravo pomoću prirodnih znanosti moguće uhvatiti i shvatiti Božju za-misao. Ovakvo gledanje na prirodu u XVIII. stoljeću je sačinjavalo sukus »prirodne teologije«. No, Einsteinov život i djelo se smještaju cijela dva stoljeća kasnije. Stoga je sasvim na mjestu istraživanje nekih teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta. Jer upravo je Einstein svojim najvažnijim prirodoznanstvenim otkrićima, točnije specijalnom teorijom relativnosti i općom teorijom relativnosti istovremeno »pokopao« dva i pol stoljeća dugu vladavinu newtonovske slike svemira, (...) bazirane na fizikalnim postulatima klasične mehanike, i postavio solidne temelje za uspostavu nove slike svemira, bazirane na fizikalnim postulatima kvantne mehanike i na načelu neodređenosti. Tom je epohalnom obratu, u smislu znanstvene revolucije i smjene paradigme , kumovao Einstein, koji je doslovno potkopao tradicionalne temelje poimanja stvarnosti, svodeći takoreći sav problem na jednu konstataciju: »Jedina stvar koja je neshvatljiva o svijetu jest ta da je on shvatljiv« . A ta je činjenica uvjetovala burnu filozofsku i teološku raspravu koja traje do danas. No, na pitanje canterburyjskog nadbiskupa R. Th. Davidsona: »Kakav bi učinak relativnost mogla imati na religiju?«, Einstein je bez oklijevanja odgovorio: »Nikakav. Relativnost je čisto znanstvena stvar i nema ništa s religijom.« Istina, direktno ne baš, ali indirektno veoma kompleksan i izazovan učinak. Stoga su u istraživanjima teoloških implikacija Einsteinove fizikalne slike svijeta dva teološka pitanjaneizbježna. Prvo, što točno znači riječ ‘Bog’ za Einsteina? Drugo, koje implikacije ima priziv na Boga za Einsteinovu matematiku i fiziku? Budući da, nasuprot uvjerenju mnogih u Einsteinov ateizam, postoji također uvjerenje mnogih u njegovo duboko religiozno iskustvo koje se temeljilo na štovanju »misterija« svemira, nameće se i treće, najzahtjevnije teološko pitanje, čiji odgovor doduše ne ovisi o odgovorima na prethodna dva pitanja, ali itekako može baciti dragocjeno svjetlo na njihov smisao i značenje. Naime, i židovska i kršćanska i islamska teologija polaze od vjere u jednoga Boga kao Stvoritelja svijeta. Svijet je, stoga, eminentno stvorenje, tj. učinak Božje stvarateljske volje, dakako, misleći pritom pod pojmomsvijeta cjelokupnu materijalnu stvarnost, a ne samo ljudski svijet. Teologija, dakle, govori o svijetu kao stvorenju, dok prirodne znanosti govore o svijetu kao prirodi, tj. govore o prirodnom svijetu. To je razlog zašto kršćanska teologija ne može ostati postrance glede načina prirodoznanstvenog opisivanja svijeta, budući da je u samu narav teologije upisan zahtjev za neprestanim preispitivanjem uvjeta i mogućnosti usklađivanja tih opisivanja s pretpostavljenomvjerom u Bog kao Stvoritelja svijeta. Židovska i kršćanska vjera u stvaranje svijeta potvrđuje da ama baš ništa ne postoji što ne bi bilo stvoreno od Boga, pa tako ni materija. Dakle, treće teološko pitanje možemo formulirati ovako: Kakav je odnos realno moguć između Boga i njegova stvorenja u kontekstu nove – prirodoznanstvene – slike svijeta?The research of religious experience of great minds since ever represents demanded, but yetprovocative and controversial enterprise. And when that research is focused on one of the mostrenowned physicists of the twentieth century, which could also mean of all times, Albert Einstein, than the subject obtains in weight, but no doubt also in attractiveness. Thisfactis due to the pureevidence of Einstein’svery often mentions of religionand God in hisscientificand popular writings. Maybe often mentions of Einstein’spersonal views of religionandGod arefar moresignificant in his private letters and various public meetings with people.For example, Max Jammer,a philosopher,physicist, and former Rector of the Bar-IlanUniversityof Jerusalem in Israel, illuminating meticulously Einstein’sintimate, e.g. personal,andprofessional,e.g. scientific, relationto religion,affirms that his physical cognitions andhis understanding of religion are profoundly bound. For Einstein, in such supposed complex ofrelations, the cognition of nature simultaneously reveals Divine traces. Moreover, according tohim precisely by means of natural sciences becomes possible to capture and comprehend Divinethought. Indeed, such view of nature in eighteenth century formed a core of natural theology.However, Einstein’s life and work find place two and a half centuries later. Therefore it is aright place to research some theological implications of Einstein’s physical, e.g. scientific, viewof world, because just Einstein by his most important scientific discoveries, more exactly byspecial and general theory of relativity, simultaneously “buried” two anda half centuries dominated Newtonean mechanistic worldview, based on physical postulates ofclassical mechanics, and placed solid foundations for later establishing a new worldview, basedon physical postulates of quantum mechanics and the uncertainty principle. Behind this epochmakingturn, in terms of scientific revolutionand paradigm shift , was Einstein wholiterallyundermined the traditional foundations of comprehensionsof reality,reducing,so tospeak,a whole issue at one sentence: “The only thing that is incomprehensibleabout the worldisthat it is comprehensible”. This whole story has stipulated tempestuous philosophicaland theological debates, and these debates aregoing on up to nowadays. On the quest ofRandallThomas Davidson, the Archbishopof Canterbury: “What effect relativitywould haveonreligion?”Einstein without hesitation replied:“None. Relativity is a purelyscientific matterandhas nothing to do with religion”.Is this true? Indeed, none could be true for directeffects,butthose indirectprovokedvery complex and defiant challenges for theological explanations ofthecreatedreality.Thereforetwo theological questions seem to be unavoidable within researchoftheological implications of Einstein’sworldview.First, what exactly means a word‘God’forEinstein?Second, what implications have an appeal to God for Einstein’smathematics andphysics?Since vis-à-vis conviction of many in Einstein’satheism, thereis also conviction ofmanyin his deep religiousexperience originally based on devotion of “mystery” of the universe,than raises the thirdand the most demanded theological question, whose answer to be suredoesn’tdepend upon answers on previoustwo, but can cast some light on their true meaning.Namely,Jewish, Christian, and Islamic theology is presupposinga faith in one God as Creatorofthe world. Thereforethe world is eminently creationor directeffect of the agency of Divinecreativewill. The word‘world’embraces herean entirematerial reality,and not only the worldofman. Consequently,theology speaks about world as creation,while natural sciences speakaboutworld as naturethat is as natural world. This is the motive why Christian theology cannotremainat a distance fromfashion of natural-scientific description of the world, since it is inscribedin the same coreof theology a demand for continuous reexaminationof conditions andpossibilitiesfor harmonizing of those descriptions with supposed faith in one God as Creatorofthe world. Jewish and Christian faith in the creationof the world confirms that just nothingexists,neither matter as well, without Divine creativewill. Now the thirdtheological questionsoundslike this: What a relationis reallypossible between God and His creationin the contextofa new – natural-scientific – worldview? (shrink)

Filozofija prava jest jedan od najvažnijih i temeljnih dijelova Hegelova mišljenja. U radu se pokazuje kako Hegel uopće nije državni filozof, nego povijesni mislilac, koji nasuprot nasilju i proizvoljnoj vlasti afirmira povijesnu, tj. ljudsku proizvedenost prava, pri čemu se suvremenoj samosvijesti suprotstavlja autoritarna prošlost. Stoga se Hegel imade razumjeti kao zastupnik autentične demokracije. Država služi tek kao jamac ljudske slobode, nipošto kao samosvrha. Dakle, Hegel je povijesni mislilac građanskog svijeta.Die Philosophie des Rechts stellt eine von den wichtigsten und (...) grundlegenden Seiten des He­gelschen Denkens dar. Es wird gezeigt, dass Hegel kein Staatsphilosoph ist, sondern ein ge­schichtlicher Denken, der gegenüber der Gewalt und willkürlichen Macht die geschichtliche,d.h. menschliche Genese des Rechts affirmiert, wobei er die gegenwärtige Selbstbewusstsein alsAntithese zur autoritären Vergangenheit stellt. Des wegen sollte man Hegel als Vertreter eineautentische Demokratie verstehen. Der Staat gilt nur als Garant der menschlichen Freiheit,Keineswegs als Selbstzweck. Also, Hegel ist ein geschichtlicher Denker der zivilen Welt zu definieren. (shrink)

Arthur Schopenhauer , filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima Svijet kao volja i predodžba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etičkim pitanjima. Pri tome je bilo nemoguće zaobići Kantovo etičko naučavanje, koje je Schopenhauer podvrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spočitavao rigorizam u etici, koji je za njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja čisti formalizam, a ne govori ništa o zbiljskim motivima koji pokreću ljudsko ponašanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je pronašao mjesto unutar uređenja (...) pravne države, jer se pravne države ne tiču motivi koji nekoga navode na određeno ponašanje, već isključivo formalno zadovoljenje načela pravednosti.Arthur Schopenhauer , the philosopher of postKantian tradition, in his writings The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kant’s ethical teaching, which Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigorism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formalism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour. These Kant’s instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state, because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of justice. (shrink)

Više začuđuje da je Aristip, koji se smatra rodonačelnikom kirenskog hedonizma, sokratovac, nego činjenica da je rodom iz mediteranske Kirene. Grad u kome je rođen, osnovali su nekoliko stoljeća prije grčki koloni, koji su došli s otoka Tere. Po Pindaru, njegova je porodica bila najbogatija i najuzvišenijeg roda u cijeloj Libiji, čime se objašnjava činjenica što je budući hedonist, od malena, bio naviknut na život u raskoši. Nikada ga nisu smatrali sokratovcem u pravom smislu te riječi , što će biti (...) razlogom spora među Sokratovim sljedbenicima. Svijet čulne realnosti kojem je on pripadao, s jedne strane, te Platonov idealni, s druge, implicira pitanje Sokratova izvornog učenja: hedonistički, kirenski ili onaj platonizirani Sokrat, kako sugerira najveći broj istraživača?The fact that Aristippus, considered the founding father of Cyrenaic hedonism, is a Socratic is far more astounding than the fact that he was born in Cyrene on the Mediterranean. His hometown was founded a few centuries earlier by Greek colonists arriving from the Island of Thera. According to Pindar, his family was the richest and of the noblest lineage in the whole of Libya, which says that this future hedonist had been used to a life in luxury ever since he was born. He was never considered a Socratic in the true sense of the word , which was to become the cause of controversy between Socrates’s followers. The world of sensual reality he belonged to on the one hand and Plato’s world of ideas on the other pose the question of Socrates’s original orientation – was he originally a hedonist, a Cyrenaic or a Platonist, which is what most researchers suggest? (shrink)

U svom remek- djelu, Proces i realnost (1929.), s podnaslovom Rasprava s područja kozmologije, Whitehead se bavio kozmologijom kao dijelom svoje opće metafizike procesa. Metafizika traga za najopćenitijim načelima realnosti. Kako je rekao, »to je znanost koja želi otkriti opće ideje koje su neophodne za analizu svega što se zbiva « (RM 84). Metafizika stoga traga za načelima koja su nužna u svim mogućim svjetovima ili kozmičkim epohama, a kozmologija otkriva pomoću promatranja onoga što su primjeri za naš aktualni (...) class='Hi'>svijet ili ovu kozmičku epohu. (shrink)

Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo (...) ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.Die Geschichte ist bei Hölderlin vor allem als die Geschichte des Ursprungs gedacht. DerUrsprung des Seins bei Hölderlin ist das an sich ewige, sich in sich selbst unterscheidendeEine, das sich notwendig in der Zeit im Verlauf seiner Zustände oder Perioden entwickelt. DieGeschichte ist diejenige Periode des Ursprungs, die nach der vorgeschichtlichen Periode folgtund einer künftigen Periode vorausgeht, die mit der Vollendung der Geschichte zu kommenhat. Die Geschichte ist aber zugleich die Geschichte der Welt, insofern sie die Geschichte derAnwesenheit und Abwesenheit des Ursprungs in der Welt ist. In seiner vorgeschichtlichen Pe­riode erscheint der Ursprung als die natürliche Einheit oder die Einheit der Natur, welche dieunentwickelte Kunst in sich umfasst. Diese ursprüngliche Einheit geht dann in der geschicht­lichen Trennung der Kunst und der Natur verloren, damit am Ende der Geschichte die Einheitwiederhergestellt wird, welche aber nicht mit der anfänglichen Einheit des Gegensätzlichengleichzusetzen ist, sondern die Einheit ihrer Einheit und Trennung ist. In dieser vollkommenenVereinigung werden die Ewigkeit und die Zeit versöhnt, d.h. das an sich ewige Eine wird als dieursprüngliche Welt verwirklicht.Die geschichtliche Entzweiung der ursprünglichen Einheit in Natur und Kunst wird von Hölder­lin auch unter dem Gesichtspunkt der Entgegensetzung von zwei „Grundtendenzen des Lebens”und ihnen zugehörenden Stimmungen – Leidenschaft und Nüchternheit, betrachtet. Hölderlin erklärt wie diese Grundstimmungen sich geschichtlich manifestieren und im Zusammenhangdamit vergleicht miteinander die griechische und hesperische Kunst. Die Geschichte bildet dieFolge der Perioden, die durch den Wechsel der Harmonie und der Entgegensetzung der Grund­stimmungen bestimmt ist.Im Laufe der Geschichte ist die ursprüngliche Vereinigung der Natur und Kunst nur als Tragö­die möglich. Im Tragischen wirkt der Ursprung nicht nur mittelbar, in der Entwicklung seinerentgegengesetzten Teile, sondern offenbart sich unmittelbar. Aber die tragische Vereinigung istunvollkommen und temporär. Die Geschichte ist so durch eine Reihe von tragischen Vereinigungenbestimmt,aus denen eine neue Gestalt der Trennung notwendig hervorgeht. So wie dieTragödie in der Mitte zwischen der alten und neuen Weltperiode steht, ebenso ist auch die Ge­schichte im Ganzen die tragische Mitte zwischen zwei Perioden des vereinigten Ursprungs. (shrink)