헤겔철학을 통해 한국사회 현실과 역사방향을 숙고한 현직 교수의 연구논저.

1. Sŏngnihak ŭi hwakchang kwa simhwa -- 2. Sŏngnihak ŭi pip'anjŏk sŏngch'al.

오늘날의 현실을 구조로 쌓기 전에 해체를 주장하고 모더니즘에 이르기전에 '포스트'를 제창하는 혼란의 시대라고 판단하며 그 철학적 대안을 제시한 현직 교수의 저술.

Normativni teoretičari pogreške nastoje braniti teoriju pogreške koja kaže da normativni sudovi pripisuju normativna svojstva, a takva svojstva, uključujući razloge za vjerovanje, nikada nisu instancirana. Mnogi filozofi su iznijeli prigovore obrani teorije koja podrazumijeva da ne možemo imati razloga vjerovati u nju. Spencer Case prigovara da teoretičari pogreške jednostavno ne mogu izbjeći samopobijanje. S druge strane, Bart Streumer tvrdi da ne možemo vjerovati u normativnu teoriju pogreške, ali da to, pomalo iznenađujuće, pomaže njenim zagovornicima da je obrane od ovih prigovora. (...) Smatram da, ako je Streumerov argument uspješan, on omogućuje teoretičarima pogreške izbjegavanje Caseovog prigovora o samopobijanju. Međutim, nadograđujem i poboljšavam Caseov argument kako bih pokazao da nikada ne bismo mogli uspješno obraniti normativnu teoriju pogreške, bez obzira na to možemo li vjerovati u nju ili ne. Dakle, samopobijanje ostaje. Rad zaključujem nudeći neke razloge za mišljenje da naša nesposobnost da obranimo normativnu teoriju pogreške znači da bismo je trebali odbaciti, što bi posljedično značilo da je ona neistinita. (shrink)

Mogućnost samouništenja čovečanstva čini stalnu prateću temu u svim knjigama Svetozara Stojanovića napisanim posle njegovog doktorata o metaetici. Kakve god da su teme inače obrađivane, našlo bi se ponešto i o ovome, isprva kao usputno zapažanje i mogući ugao gledanja na glavnu temu, a kasnije, sve više kao posebna oblast razmatranja ili čak kao vodeća perspektiva. U ovom radu rekonstruišem Stojanovićevo tretiranje ove teme. Pošto je kod Stojanovića reč o apokalipsi u sekularnom smislu, ja za nju predlažem, u otvorenoj protivrečnosti (...) sa izvornim značenjem reči, izraz apokalipsa bez otkrivenja. Reč je o apokalipsi u kojoj je preostao samo još kataklizmički aspekt, i utoliko ovaj izraz dobro sledi Stojanovićeve izvorne intencije. U radu izlažem i komentarišem sve faze Stojanovićevog rada na ovoj temi tvrdeći da ona čini jedinu konstantu u filozofskim i političkim menama njegovog mišljenja. (shrink)

U ovom se radu, krećući od sociološke teorije Zygmunta Baumana, raspravljaju s jedne strane izazovi života u lakoj moderni, a s druge strane izazovi znanstvenog promišljanja različitih aspekata lake moderne. U tu se svrhu Baumanove knjige i članci uspoređuju s djelima drugih velikih imena suvremene sociologije poput Jeana Baudrillarda, Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka. Ukrštavanje njihovih teza i ocjena o učincima globalizacije na pojedinačne živote te o novim identitetnim politikama navodi na zaključak da je Baumanov doprinos osebujan i iskoristiv za (...) reviziju okoštalih socioloških pogleda na društvo i uloge sociologije u njegovu analiziranju. Opreke proizvodnja/potrošnja, zajednica/individua i sigurnost/ sloboda kod Baumana se provlače kroz ideju protočnosti, mobilnosti i pokretljivosti društva lake moderne, što sociologiji otežava mogućnost odgovaranja na konkretna pitanja te pred nju stavlja nove i sve kompleksnije dijagnostičke zadatke. Dok individualizirano društvo od svojih pripadnika iziskuje biografske odgovore na sistemske kontradikcije, isto to društvo od sociologa iziskuje potragu za odgovorom na nedefinirano pitanje.Starting from the sociological theory of Zygmunt Bauman, this paper discusses, on the one hand, the challenges of life in the so called light modernity and, on the other, the scientific reflection of various aspects of the light modernity. In this context Bauman’s theses on the effects of globalization on individual lives and the new identity politics are compared with the theses offered by sociological classics like Jean Baudrillard, Anthony Giddens and Ulrich Beck. This confrontation spawns the conclusion that Bauman’s original ideas substantially contribute to the revision of rigid sociological perspectives on society as well as the role of sociology in its analysis. Bauman questions the oppositions between production and consumption, individual and community as well as security and freedom through the idea of liquidity and mobility of society in the light modernity, which makes it difficult to sociology to respond to concrete questions and confronts it with the more complex diagnostic tasks. While individualized society requires from its members to offer biographic answers to systemic contradictions, it requires from the sociologist to search for the answer to an undefined question. (shrink)

U članku se daje prikaz Schopenhauerovih razmišljanja o ljudskoj spolnosti i homoseksualnosti, te o ženama, koja je ovaj znameniti filozof iznio u svojim djelima Svijet kao volja i predodžba i Parerga i paralipomena. U prikaz je uključena i kritika Schopenhauerovih stavova, a postavlja se i načelno pitanje: može li se i u kojem smislu jedna filozofija smatrati »velikom« ukoliko su ne samo uz nju, nego i u njoj prisutni stavovi koji su obilježeni krajnjom proizvoljnošću i negativnim predrasudama?This paper presents Schopenhauer’s (...) views on human sexuality and women that were brought out in his works Die Welt als Wille und Vorstellung and Parerga und Paralipomena. The article contains a critique of his attitudesand it attempts to answer a principal question: is it possible to consider a philosophy as being ‘major’ if it contains, and not only incidentally,attitudes of extreme arbitrariness and negative prejudices. (shrink)

1. Yŏn'gyŏngjae Sŏng Hae-ŭng. "Yŏn'gyŏngjae chŏnjip", innŭn sasil ŭl kŭdaero kirok hada -- 2. P'ungsŏk Sŏ Yu-gu. "Imwŏn kyŏngjeji", hŭlkuk kwa chongittŏk in hangmun ŭn anŭrira -- 3. Oju Yi Kyu-gyŏng. "Ojuyŏn munjang chŏnsan'go", pakhak kwa kojŭnghak ŭro modŭn kŏt ŭl pyŏnjŭng hara -- 4. Tasan Chŏng Yag-yong. "Mongmin simsŏ", sidae rŭl ap'ahago paeksŏngdŭl ŭi pich'am han sam e punno haeya handa -- 5. Ch'ujae Cho Su-sam. "Ch'ujae chip", nara ka mangharyŏmyŏn pandŭsi yomul i naonda -- 6. Nakhasaeng Yi Hak-kyu. (...) "Yŏngnam akpu", mal hanŭn cha nŭn choe ka ŏpta -- 7. Kuhwajae Hong Sŏng-mo. "Tongguk sesigi", sot e kadŭkhan kuk ŭl han sutkal ro mat poda -- 8. Hosan Cho Hŭi-ryong. "Sŏgu mangnyŏllok", hanŭl arae kajang t'ongk'wae han il ida -- 9. Sŏp'a Yu Hŭi. "Munt'ong", ilsaeng ŭl nŭl sibi sok esŏ saranne -- 10. Hyegang Ch'oe Han-gi. "Kihak", taedong ilt'ong ŭi isang segye rŭl kuhyŏn hada -- 11. Kosanja Kim Chŏng-ho. "Taedong yŏjido", chido ro ch'ŏnha ŭi hyŏngse rŭl salp'il su itta -- 12. Paegun Sim Tae-yun. "Pongni chŏnsŏ", mani ilgŭlsurok pongni ka tŏuk manajinda -- 13. Suun Ch'oe Che-u. "Tonggyŏng taejŏn", hangmun ŭro marhajamyŏn 'tonghak' irago haeya handa -- 14. Tongmu Yi Che-ma. "Kyŏkch'igo", i ch'aek i ch'ŏllima ka toeji ank'ennŭn'ga? (shrink)

This paper tries to extricate philosophical education from the restrictions of social and school systems and to commend some independent and subversive views. This is to be accomplished through a conceptual dissection of the term?education?. On the one hand, there is education seen as transmitter of the tradition, where to be educated is seen as being able to fit into an established community. There is also another education to which the authority of tradition is a permanent target of resistance, always (...) trying to undermine any educational uniformity. This second history of education, genuinely philosophical, is radically opposed to the history of institutionalized mass-education. However, intention of this paper is not to proclaim this as an "alternative" model, or to build it up as a new mythology. On the contrary, it is being written as a history of continuous subversion. Viewed from this vantage point, autonomous philosophical education is not a subsystem of a social system. This education has itself as a measurement, and always resists the wider community that has accidentally befallen it. Its honor is exactly in this attitude of resistance, in being watchful against any conscription and integration. Understood in this manner, philosophical education is not a useful "implemented" function of society, but is rather its dysfunction. Rad nastoji da izdvoji filozofsko obrazovanje iz ogranicenja drustvenog i skolskog sistema i da sugerise mogucnost njegovog nezavisnog i "subverzivnog" sagledavanja. Potonje se postize pojmovnim razlaganjem termina "obrazovanje". S jedne strane, postoji obrazovanje kao transmisija tradicije, u kom slucaju se obrazovanost vidi kao sposobnost da se uklopi u ustanovljenu zajednicu. Postoji, medjutim, takodje i jedno drugacije obrazovanje, u cijem registru je autoritet tradicije permanentna tacka otpora. Ono istrajno pokusava da potkopa svaku obrazovnu jednoobraznost. Ova druga istorija obrazovanja, radikalno je suprotstavljena istoriji institucionalizovanog masovnog obrazovanja. Namera ovog rada nije, medjutim, da nju proglasi "alternativnim" modelom ili da je uspostavi kao novu mitologiju. Naprotiv, ona je pisana kao istorija neprestanih diverzija. Sa ovog stanovista sagledana, autonomna filozofska obrazovanost nije podsistem drustvenog sistema. Ovo obrazovanje ima svoju meru u samom sebi i uvek se odupire zajednici koja ga okruzuje i koja ga slucajem dopada. Njegova cast je upravo u ovom stavu otpora, u budnosti prema svakom podvodjenju i integraciji. Na ovaj nacin shvaceno, filozofsko obrazovanje nije tek na jedan odredjeni nacin "implementirana" funkcija drustva, vec pre njegova disfunkcija. (shrink)

This dissertation is highly motivated by d.r.e. Nondensity Theorem, which is interesting in two perspectives. One is that it contrasts Sacks Density Theorem, and hence shows that the structures of r.e. degrees and d.r.e. degrees are different. The other is to investigate what other properties a maximal degree can have.In Chapter 1, we briefly review the backgrounds of Recursion Theory which motivate the topics of this dissertation.In Chapter 2, we introduce the notion of $$ -cupping degree. It is closely related (...) to the notion of maximal d.r.e. degree. In fact, a $$ -cupping degree is maximal d.r.e. degree. We then prove that there exists an isolated $$ -cupping degree by combining strategies for maximality and isolation with some efforts.Chapter 3 is part of a joint project with Steffen Lempp, Yiqun Liu, Keng Meng Ng, Cheng Peng, and Guohua Wu. In this chapter, we prove that any finite boolean algebra can be embedded into d.r.e. degrees as a final segment. We examine the proof of d.r.e. Nondensity Theorem and make developments to the technique to make it work for our theorem. The goal of the project is to see what lattice can be embedded into d.r.e. degrees as a final segment, as we observe that the technique has potential be developed further to produce other interesting results.prepared by Yong Liu.E-mail: [email protected]. (shrink)

This paper analyses one of the main problems of our time in the world of Internet? cyber piracy. It is often said that it is illegal, since pirates who practice it violate certain domestic and international laws. When we ask for justification of this laws and their enforcement, philosophers and legalists usually apply to one of the two sorts of philosophical arguments - deontology and utilitarianism. The former think that piracy is immoral in itself, while the others argue it should (...) be prevented, otherwise it will produce very bad consequences for society sooner or later, and thus diminish the overall happiness of the society. It will be shown, howe?ver, that both of these arguments, when closely considered, fail with their intention, and, if we decide to follow them, we actually arrive to the very opposite conclusion - piracy is justified. Rad analizira jedan od glavnih problema danasnjice u svetu interneta - sajberpirateriju. Cesto se za nju kaze da je ilegalna, jer pirati koji je praktikuju krse odredjene domace i medjunarodne zakone. Kada se postavi pitanje opravdanja tih zakona i njihove primene, filozofi i pravnici obicno se opredeljuju za jednu od dve vrste filozofskih argumenata - deontologiju ili utilitarizam. Prvi tvrde da je piraterija nemoralna sama po sebi, dok drugi smatraju da je treba spreciti jer ce, pre ili kasnije, proizvesti vrlo stetne posledice po drustvo, i time umanjiti ukupnu srecu drustva. Medjutim, pokazace se da nijedan od ovih argumenata, kada se poblize razmotre, ne uspeva u svojoj nameri, i da, ako odlucimo da ih sledimo, dolazimo zapravo do potpuno suprotnog zakljucka - piraterija je opravdana. (shrink)

Inmunhak iran muŏt in'ga (T'onghap ŭi inmunhak, 2009) -- Tungji ŭi ch'ŏrhak (2010) -- Chonjae wa p'yohyŏn (2010) -- Mallarŭme ka mal hanŭn 'idea' ŭi kaenyŏm (Sorŭbon Taehakkyo paksa nonmun) -- P'ol Palleri e issŏsŏ chisŏng kwa hyŏnsil kwaŭi pyŏnjŭngpŏp ŭrosŏŭi si (Sŏul Taehakkyo sŏksa nonmun).

U radu se ispituju filozofski temelji dubokog učenja. Ukazivanjem na početke dubokog učenja i umjetnog neurona kao formalnog modela ljudskog neurona moguće je tvrditi da je umjetna inteligencija razvijena i prije njezinog službenog imenovanja te da je bila snažno povezana s propozicionalnom logikom. Imajući na umu neke velike zastoje u razvoju neuronskih mreža, pokazujemo da se dubinsko učenje može tretirati kao teorija umjetne inteligencije te da potpada pod paradigmu umjetne inteligencije jer je za nju dovoljno samo učenje jer se inteligentno (...) ponašanje uči. Dakle, duboko učenje je filozofski ili epistemološki pristup u kojem se mora zagovarati radikalni empirizam. Prema tome, ne samo da ne postoji ništa u umu što nije bilo u osjetilima, već u umu ne postoji ništa što se ne može naučiti. (shrink)

U članku se nastoji pokazati na koji način francuski filozof Paul Ricœur »prisvaja« neke od Augustinovih koncepcija – prvi grijeh, vrijeme, »nutarnji učitelj« i pamćenje – i uključuje ih u svoje promišljanje o razumijevanju i samorazumijevanju ljudskog »bitka u svijetu« posredstvom interpretacije teksta. Ricœurovo »prisvajanje« tekstova koji hrane i obogaćuju njegovo vlastito promišljanje, kompleksno je i slojevito. Pojedini stručnjaci, međutim, upućuju ovakvom »prisvajanju« kritike. Tako Isabelle Bochet u knjizi Augustin dans la pensée de Paul Ricœur , u preciznoj analizi Augustinova (...) utjecaja na Ricœura, zamjera Ricœuru proizvoljan pristup kakav privilegira jedne, a zanemaruje druge aspekte Augustinove misli. Ona mu, zapravo, prigovara da ne prisvaja teološke argumente Augustinove rasprave, nju samu time lišavajući bitne dimenzije. Da bi se odgovorilo na pitanje: na čemu se ovakva kritika, zapravo, temelji, valjalo bi se ponovno pitati što uopće jest hermeneutičko »prisvajanje« te kakva je priroda veze između teologije i filozofije.Dans cet article on essaye de montrer comment le philosophe français Paul Ricœur « approprie » certaines conceptions d’Augustin – péché originel, temps, « maître interieur », mémoire – et les inclue dans sa propre pensée sur la comphrension et autocomprehension « d’être dans le monde » par intermédiare de l’interprétation. « L’appropriation » des textes qui nourissent et enrichissent la pensée de Ricœur est complexe et elle a plusieurs couches. Certains experts, cependant, adressent à tel « appropriation » ses critiques. Isabelle Bochet , dans son analyse précis de l’influence d’Augustin sur Ricœur, reproche à Ricœur son appropriation provisoire qui privilège les uns et néglige les autres aspects de la pensée d’Augustin. Elle lui rapproche, en effet, qu’il n’aproprie pas les arguments théologiques de la discussion d’Augustin en la dépouillant de sa dimension essentielle. Pour qu’on puisse répondre sur la question: sur quoi se fonde telle critique, il faut se demander de nouveau qu’est que c’est que « l’appropriation » hérméneutique et quelle est la nature da la relation entre la théologie et la philosophie. (shrink)

The Opera of the National Theater in Belgrade was founded in 1920, but it is well known that opera performances were held long before its official opening. Despite the fact that this is the sole opera house in Belgrade, as well as the fact that it did not face any strong audience fluctuation, it is unusual that no one ever tried to investigate and profile its audience. During the last decades we were witnessing the popularization of the opera via various (...) medias, as well as development and extention of the music industry, which surely changed its social status. The aim of the investigation that is going to be presented is to discover if this social life of opera changed its audience and does it still consists of - according to stereotypes - elderly, high educated individuals of certain professions and high material standards, i.e. at which level the opera is present in the private and public sphere of their lives. Opera Narodnog pozorista u Beogradu osnovana je 1920. godine, ali je poznato da su operske predstave izvodjene i pre njenog zvanicnog osnivanja. Iako u radu nije nailazila na vecu fluktuaciju publike, a i dalje predstavlja jedinu opersku kucu u Beogradu, do sada nije bilo pokusaja da se naucno istrazi i profilise njena publika. Poslednjih decenija svedoci smo sve vece popularizacije operske muzike putem razlicitih medija, te razvijanjem i sirenjem muzicke industrije, sto dovodi i do promene njenog socijalnog statusa. Cilj ovog dela istrazivanja jeste da sazna da li je izmenjeni socijalni zivot opere izmenio i njenu publiku, da li nju - prema ustaljenim shvatanjima - i dalje pretezno cine visokoobrazovani, stariji pojedinci odredjenih zanimanja i visokog materijalnog standarda, odnosno koliko je opera zaista prisutna u privatnoj i javnoj sferi njihovih zivota. (shrink)

Ovaj članak propituje socijalno-političke posljedice nasljeđa jednog povijesnog totalitarističkog koncepta. Radi se o fenomenu »fašizma«. Ima li fašizam neku teorijsku, ali i praktičku aktualnost u suvremenom »novom svjetskom poretku«? S unaprijed pretpostavljenim odgovorom da je tomu doista tako, nameću se argumentacijske strategije objašnjenja same pojave fašizma u suvremenosti. Pitanje u naslovu parafrazira naslove dviju važnih knjiga. Radi se o knjizi Giorgia Agambena Ono što ostaje od Auschwitza, te o zbirci tekstova Rastka Močnika, skupljenih pod naslovom Koliko fašizma? Članak pokušava elaborirati (...) samozadanu tematiku preko problematike »biopolitike«. U tu je svrhu kao inspirativan model poslužila teorija imunizacije/imunitarnosti talijanskog filozofa Roberta Esposita. Kroz nju se pokazuje strukturna neizbježnost fašizma u okviru neo-liberalizma u njegovoj imunitarnoj paradigmi. Njegovo »količinsko« smanjenje vezano je uz politiku solidarnosti i javnog prostora .This article examines socio-political consequences of the heritage of one of the historical totalitarian concepts. It is a phenomenon of “fascism”. Does fascism have any theoretical, but also practical actuality in the contemporary “new world order”? With the pre-assumption that it is the matter of fact, certain argumentation strategies of explanation of the appearance of fascism in present days are imposed. Question in the title paraphrases titles of two important books. It is a book by Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz, and a collection of essays by Rastko Močnik, collected under the title How Much Fascism? This article tries to elaborate this selfimposed subject through the issue of “biopolitics”. For this purpose, as an inspiring model, the theory of immunization/immunitarity presented by the Italian philosopher Roberto Esposito is used. Through that theory a structural inevitability of fascism in the framework of neo-liberalism shows itself in the immunitarian paradigm. The “quantitative” reduction of fascism is related to the policy of solidarity and public sphere. (shrink)

U ovom prilogu autor sagledava i analizira kakvu ulogu igra metafora 'korena', kao i citav onaj diskurzivni sklop koji se za nju veze - 'ukorenjenost', 'iskorenjenost' i tako dalje - te kako funkcionisu botanicke analogije uopste u modernoj politickoj teoriji. Ideoloska podvajanja se iz ovog aspekta prikazuju kao u jednakoj meri, samo na razlicite nacine, fiksirana za predstavu korena ljudske egzistencije ili dobro uredjenog drustva - i odgovarajucu sliku rascvetalog drveta ukoliko je izniklo na tim osnovama - u cijem su (...) povlascenom posedu i iz kojeg crpu pravo i na 'radikalno' postupanje. Razlika, pak, pocinje tek tamo gde jedni zagovaraju bezuslovno negovanje datog korena a drugi preku neophodnost njegovog zamenjivanja novim. U zakljucku rada se sugerise da bi napustanje floralnih metafora moglo ne samo da otvori prostor za razlozan disput o pitanjima na koja se mislilo da one pruzaju odgovore, nego i da bi tek takvo odstupanje od fascinacije korenom u savremenosti bilo zaista - korenito. (shrink)

Filozofi se nisu mnogo bavili vezom između filozofsko-psiholoških stanovišta Franca Brentana i Vilijama Džejmsa. Ona je svakako istorijski interesantna pre svega zbog uticaja koji su njihova stanovišta imala na Edmunda Huserla, ali je i filozofski značajna jer se preko nje može pokazati zašto u Džejmsovoj filozofiji duha nema korelata Brentanovom pojmu intencionalnosti koji označava relaciju mentalnih fenomena prema fizičkim. S obzirom na ovo određenje, relacija intencionalnosti, ukoliko za nju ima mesta u Džejmsovoj psihologiji, bila bi relacija u kojoj stoje korelati (...) ovih fenomena u Džejmsovoj analizi svesti. Pokazujem da postoji korelacija između Brentanovog određenja mentalnih fenomena i Džejmsovog određenja prelaznih segmenata svesti, s jedne strane, kao i između Brentanovog pojma fizičkih fenomena i Džejmsovog pojma supstantivnih segmenata svesti, s druge strane. Ispitujem da li odnos između prelaznih i supstantivnih delova ima osobine koje karakterišu intencionalni odnos. Pokazujem da to nije slučaj. Ključne reči intencionalnost; kontinuitet svesti; jedinstvo svesti; mentalni i fizički fenomeni; supstantivni i tranzitivni delovi iskustva;. (shrink)

U ovom će radu biti objašnjena važna sintagma Anthony Giddensa koja se nadovezuje na refleksivnu projekciju osobnosti, a to je transformacija intimnosti. Uz taj pojam povezane su i teorija i praksa čiste veze, dakle način na koji se ljudi ponašaju u bliskim odnosima, što traže u njima, te kako se ti odnosi mijenjaju. Prije, tumači Giddens, odnosi su se ostvarivali preko određenog skupa pravila, slijedeći određene norme i vrijednosti u društvu, tj. u lokalnoj zajednici. Danas, intimnost postaje projekt na kojemu (...) treba raditi. Ona zahtijeva otvaranje individuuma prema drugima, pri čemu se stvara međusobni proces otkrivanja i povjerenja, budući da je upravo i prvi čovjekov odnos, tj. odnos prema sebi, postao proces promatranja i otkrivanja sebe. Zadanih formi više nema. Vidjet ćemo kako transformacija intimnosti u sebi obuhvaća i pojam refleksivne projekcije osobnosti, prema tome je pojam refleksivne projekcije osobnosti konstitutivni dio transformacije intimnosti i bitno na nju utječe, budući da ju izgrađuje.In this paper we shall look at an important syntagm of Anthony Giddens – transformation of intimacy – which is linked with reflexive project of the self. It also closely observes the theory and practice of a pure relationship, that is how people behave in close relationships, what they want from them and how they change. Before, explains Giddens, relationships followed an established set of rules, norms and values in the society, i.e. a particular local community. Today, intimacy is a project one has to work on. Intimacy demands opening up of an individual to the others with mutual revelation and trust because the very first relationship, with oneself, has become reflexive in a new way and self-discovering. Nothing is taken for granted any more. We shall see that transformation of intimacy is largely constituted and greatly influenced by the term reflexive project of the self. (shrink)