The term ‘pedagogical tact’ is very difficult to theoretically define and operationalize in practice. The aim of this paper is to analyse this construct which is not only often used in both theory and practice, but also differently defined and understood in literature. Despite the general consensus on the fact that pedagogical tact represents one of education’s crucial parts, this phenomenon is still shrouded in a veil of mystery due to which it has been placed on the margins of educational (...) discourse because it is not susceptible to behaviouristic, measurable and conceptually technical language. Pedagogical tact is known as “the jewel of the pedagogical skill” which means it is being developed by theoretical understanding of educational process and mastered in practice. Teacher with highly developed pedagogical tact puts students’ wellbeing and interests on top, respects them and their individuality, has the ability to interpret their thoughts, understanding, feelings and desires as well as carefully and adequately act in complex and unpredictable educational situations. Pedagogical tact offers teachers a basis for continuous development of practice, personal pedagogical attitudes and values as well as critical approach to curricula. (shrink)

Istraživanja povijesnog razvoja bioetike rijetko su kao predmet svog interesa imala fenomen bioetičkih institucija.U prvom dijelu rada se iznosi pregled povijesnog razvoja bioetike, nakon čega slijede glavne teze najvažnijih teorija institucija . Središnji dio rada obrađuje teoriju institucija Arnolda Gehlena, prema kojoj su institucije društvene činjenice u kojima se zajednički prihvaćaju i provode životne svrhe, a koje čovjek stvara s ciljem odterećenja od neizvjesnosti vlastite egzistencije, subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odlučivanju.U zaključnom dijelu rada analiziraju se mogućnosti i (...) ograničenja aplikacije teorije institucija Arnolda Gehlena u istraživanju razvoja bioetičkih institucija.The research of historical development of bioethics has rarely had the phenomenon of bioethics institutions as the focus of its interest. In the first part of the present paper a historical overview of bioethics is exposed.Subsequently, the major theses of the most important theories of institutions are discussed. The central part of the paper deals with the theory of institutions by Arnold Gehlen. According to that theory, institutions are social constructs in which life purposes are collectively accepted and realized. The man creates those constructs aiming at alleviation from uncertainty of his own existence, subjective motivation, and continuous improvization in decision making.Concluding part of the paper provides an analysis of the potentials and limitations of the application of Arnold Gehlen’s theory of institutions in an attempt of investigating the phenomenon of bioethics institutions. (shrink)

U ovom radu raspravljamo odnos Rawlsovog političkog liberalizma i istine. Budući da je politički liberalizam teorija koja izbjegava sva kontroverzna epistemološka i metafizička pitanja, jednako tako izbjegava i pitanje svoje istinitosti i koncept istine uopće. Usredotočili smo se na tri autora koji tvrde da politički liberalizam ne može izbjeći pitanje istine. Prvi autor je perfekcionist, Joseph Raz, koji pokušava pokazati da je Rawlsova teorija nekoherentna ukoliko se ne bavi pitanjem istinitosti neke moralne doktrine na kojoj mora počivati. Drugi, (...) David Estlund, tvrdi da je teorija filozofski neodrživa ako se ne poziva na istinitost svog fundamentalnog načela. Treći, Joshua Cohen, pokazuje nemogućnost izbjegavanja nekog koncepta istine ako se u političkoj teoriji pozivamo na vjerovanja i opravdanje. Nastojimo dokazati tvrdnju o praktičko-političkoj i filozofskoj ograničenosti njihove kritike Rawlsove teorije. Temeljna intencija članka je opovrgnuti kritike koje se upućuju Rawlsu te time ojačati njegov prijedlog političkog liberalizma. Pri tome nastojimo i nadopuniti nedorečenosti u Rawlsovom prijedlogu te zbog toga nudimo preciznije određenu sliku političkog liberalizma u odnosu na njegovu izvornu.In this paper we discuss the relation between Rawls’ political liberalism and truth. Since political liberalism is a theory that avoids all controversial epistemological and metaphysical questions, it equally avoids the question of its truth and a concept of truth generally. We are focusing on three authors which claim that political liberalism can not avoid the question of truth. First, Joseph Raz, a perfectionist who claims that Rawls’ political theory is incoherent unless it is not concerned with the truth of some moral doctrine on which it must be derived. Second, David Estlund, who claims that Rawls’ theory is philosophically untenable unless it does not consider its fundamental principle as true one. Third, Joshua Cohen, indicates the impossibility of avoiding some concept of truth if political theory is invoking concepts such as beliefs and justification. We are pointing on theirs practical-political and philosophical limited range in criticizing Rawls’ theory. The basic intention of the article is to confute criticisms addressed to Rawls and, in this way, to strengthen his proposal of political liberalism. At the same time, we try to resolve issues deriving from indeterminacies in Rawls’ proposal. For this reason we offer a picture of political liberalism that is more determinate than his original proposal. (shrink)

Alf Ross je želel izoblikovati »pristno« realistično teorijo prava. To pomeni, da naj bi bila ta sposobna po eni strani razrešiti probleme, s katerimi sta se soočali tako Kelsnova normativistična teorija kot teorija ameriških realistov, po drugi strani pa poustvariti njihove razprave na znanstveni način. Rossova izvirnost tiči v njegovem pojmu pristojnostnih norm, ki jih je pred vsemi drugimi obravnaval kot »konstitutivna pravila«. V nasprotju s trditvami mnogih komentatorjev takšen pojem konstitutivnih norm ni neskladen z Rossovo realistično teorijo (...) prava. V luči njegovih zgodnjih zapisov je mogoče kompetenčne norme razumeti kot racionalizacije, ki lahko izrazijo nagnjenost naslovnikov norm, da določena dejstva prepoznajo kot pravo. Zato je mogoče Rossa šteti za prehodnika postpozitivizma. (shrink)

Prema hjumovskoj teoriji motivacije, motivacijski se proces sastoji od dva međusobno nezavisna mentalna stanja , što znači da subjekt ne može biti u potpunosti motiviran na djelovanje ako mu jedno od tih stanja nedostaje. U prvom dijelu članka prikazujem središnja obilježja ove teorije, a potom pokazujem da prihvaćanje Humeove distinkcije između divljih i tihih strasti može biti vrlo koristan alat za obranu ovog modela od nekih standardnih prigovora.

sv.1. Učenje o sadržajima prava -- sv. 2. Učenje o oblicima prava-dogmatska teorija o pravu.

Cilj ovog rada je razmatranje onih aspekata Bolcanove teorije utemeljivanja koji su značajno anticipirali savremene rasprave o utemeljivanju, i koji su dodatno dali podsticaja da se Bolcanov rad ponovo „otkrije“. Stoga ćemo svaki izneti segment njegovog učenja dovesti u vezu s paralelnim idejama u savremenim teorijama utemeljivanja. Na kraju ćemo razmotriti pitanja o značaju i mestu Bolcanovih uvida u kontekstu recentnih rasprava o istoriji pojma utemeljivanja.

Šis straipsnis naujai interpretuoja mimezės teoriją, pateiktą Platono dialoge Kratilas, tirdamas, kaip kalba veikia kaip atvaizdas, mėgdžiojantis savo objektus. Skirtingai nei didžioji dauguma tyrimų, teigiančių, kad Sokratui nepavyksta suderinti natūralizmo ir konvencionalizmo, šis straipsnis teigia, kad Sokrato pasiūlyta natūralizmo forma pripažįsta susitarimo vaidmenį. Natūralizmas, parodydamas santykį tarp atvaizdų ir originalų, atskleidžia, kad žmonių kalba yra dvilypio pobūdžio. Per instrumentalizmą ir garso simbolizmą Sokratas įsivaizduoja kalbą kaip tobulą instrumentą daiktų formoms imituoti, o skirtumas tarp atvaizdų ir originalų neišvengiamai veda prie klaidų (...) formuojant ir vartojant kasdienę kalbą. Tikrasis mimezės teorijos tikslas yra apginti pažinimo ir kalbos galimybę, oponuojant sofistų tėkmės doktrinai. (shrink)

Članek obravnava pravno teorijo, ki je prisotna v končnem delu Vebrovega spisa Etika. Prvi poizkus eksaktne logike nagonske pameti. Veber se le mimogrede ukvarja s teorijo prava, vendar njegov prispevek ni zanemarljiv. Vebrova Etika je logika nagonske pameti: Veber, gledano iz čistega predmetnoteoretičnega vidika, ne sestavlja zbirke moralnih zapovedi, ampak namerava orisati najsplošnejša formalna načela, ki določajo pravilnost nagonskega doživetja. Tega, kaj mora posameznik narediti v danem trenutku, logika nagonske pameti ne more povedati, ker je le formalna veda. »Most« med (...) formalnim in materialnim pristopom nravnemu problemu Veber najde v glasu vesti, ki svetuje posamezniku, kaj naj naredi v konkretnem delovanju. V soglasju s tem mora biti državno pravo osnovano na načelih nagonske logike, ker bi bilo drugače brez vsake veljavnosti. Pravo velja, v kolikor je utemeljeno na logiki, ki orisuje imanentna načela človeške narave; cilj prava je pospeševanje čim bolj pravilnega življenja posameznikov in družbe. Z druge strani vsebina tega prava ni enkrat za vselej določena in napisana, ampak vsakič izhaja iz hermenevtike, ki jo posamezniki in družba morajo izvršiti o sebi in o svoji naravi. Etika »zdravega razuma« in »povprečnega človeka« je po Vebru najboljši model za materialno izpopolnenje formalne nagonske logike. (shrink)

The topic of this paper is a presentation of an alternative theory in the field of philosophy of mind, which was created by the development of cognitive sciences and computer technologies of the twentieth century. Of particular importance is Turnig’s machine whose study at the logical level has contributed to new ways of understanding the mental. A theory such as functionalism (Putnam) does not study the mental in the same way as dualists and materialists do in the philosophical tradition. The (...) Mental has to be described in a generally logical manner (“higher level” of description), i.e. its function is described (input-output ratio), and is created by drawing a parallel between man and machine (known as a computer metaphor). (shrink)

Stajn Rokan, norveski sociolog koji se bavio procesima nastanka drzava, nacija i demokratije u Evropi, ostavio je za sobom mnostvo pojedinacnih radova u kojima je pokusao da razvije svoj makro model politickog razvoja Evrope. Cilj mu je bio da na osnovu razlicitih istorijskih procesa, koji su uticali na stvaranje drzava i nacija, kao i na demokratizaciju, objasni mnogostranost evropskih drzava. Njegov pristup je, pri tome, antideterministicki i sirok, po cemu se uostalom njegova teorija i razlikuje od vecine drugih koje (...) se takodje bave procesima nastanka drzava i nacija. Zbog te svoje kompleksnosti se Rokanova teorija cini pogodnom za istorijsku komparativnu makrosociologiju kao i za analizu dugorocnih razvojnih puteva. Ovaj clanak ce u prvom delu prikazati Rokanovo shvatanje teorije u nacelu. U drugom delu ce se prikazati s?ma teorija, njene varijable i dimenzije. (shrink)