The Article presents a study of opportunities and problems related to the procedural actions taken by bailiffs electronically. In the opinion of the authors, the digitalisation of the enforcement procedure seeks to ensure the maximum use of electronic documents: enforcement and procedural documents should function only in the electronic format and thereby should create an effective, transparent and easily accessible information system of electronic enforcement files, which will not only increase the effectiveness of performance of bailiffs and save costs, but (...) will also ensure the protection of the rights of claimants and debtors in enforcement proceedings through reliable and prompt service of procedural documents by electronic means, access to information about the course of the enforcement proceedings by using information technologies, and transfer of certain procedural actions taken by bailiffs into the electronic environment. Section one of the Article discusses the EU regulation in the area of unification and digitalisation of the enforcement procedure. Section two deals with the possibilities of issuing electronic enforcement orders, issuance of an enforcement order, technical measures to enable bailiffs access the information systems of the institutions issuing enforcement orders by safe electronic channels and thereby electronic enforcement orders would be transferred from the issuing institution to bailiffs electronically, without using any hard copy enforcement orders. In the opinion of the authors, considering that the majority of enforcement orders are issued by courts, it would be expedient, first of all, to take advantage of the existing information system LITEKO, making it possible to keep not only court judgments but also enforcement orders there as well as providing bailiffs with technical possibilities of access to the LITEKO system and acceptance of the electronic enforcement orders from the system. A similar principle should be followed for designing integrated information systems of bailiffs and other institutions that issue enforcement orders. Section three focuses on the main procedural documents – arrangements given by bailiffs and property attachment deeds – and on their electronic service on the participants involved in the enforcement procedure. The last section of the Article offers a study of the measures to secure the rights of participants of the enforcement procedure, namely access of the participants of the enforcement procedure to the enforcement file, possibilities for courts to obtain electronic enforcement files promptly, etc. (shrink)

Civil proceedings do not terminate after adoption of a court decision. The enforcement of a material subjective right requires the second stage of legal defence, i.e., compulsory enforcement of a court decision. State courts are authorised to adopt decisions on behalf of the state and to ensure compulsory enforcement of an adopted court decision. Although enforcement proceedings constitute the final stage of civil procedure, it has some specific features, e.g., the representation in enforcement proceedings is distinctive. The article analyzes application (...) of this institute in enforcement proceedings: the subjects eligible to act as representatives in enforcement proceedings, the order of execution of their powers, and the problems of adjudicating remuneration for representation in enforcement proceedings. (shrink)

Iván Sánchez Borges y Carlos J. Álvarez Dept. de Psicología Cognitiva, Universidad de La Laguna, España Las personas cuando se … Read More →.

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se trebaju (...) razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Visuotinė globalizacija paspartino darbo ir kapitalo mainus, suteikė tautoms socialinės pažangos ir ekonominės gerovės viltį. Ji paskatino ir spartesnius kultūrinius mainus, o kartu ir efektyvios tarpkultūrinės komunikacijos poreikį. Jei ekonominiai mainai, perdavimas ir įsisavinimas įgūdžių, kompetencijų, nauja ekonominė mąstysena bei praktika didesnių sunkumų nesukėlė, tai kultūros pagrindų perdavimas ir įsisavinimas (inkultūrizacija), užtikrinantis visavertį bendravimą ir bendradarbiavimą, vyksta kur kas sunkiau. Aiškėja, kad ne visos vertybės gali būti adekvačiai perduotos ir ne visos lengvai priimtos. Kita vertus, pati kultūra yra tarpdalykinio tyrimo (...) objektas. Egzistuojantys įvairūs metodologiniai požiūriai į tai, kas yra kultūra, viena vertus, padeda geriau suprasti šį fenomeną, kita vertus, aiškiau apibrėžti inkultūrizacijos raiškos galimybes. Straipsnyje aptariama kultūros samprata, jos aiškinimų įvairovė, analizuojamas kultūros perėmimo ir įsisavinimo procesas bei kultūrinių determinantų vaidmuo tarpkultūrinėje komunikacijoje. (shrink)

The present article is aimed at dealing with certain questions of compensation for damage, caused by the criminally insane person. Disposal of a civil action on compensation for damage, caused by the criminally insane person, in the criminal procedure is analyzed in the first part of the article. The subjects, who are responsible for compensating for damage, caused by the criminally insane person’s deed, are dealt with in the second part. Not only the respective rules of law, stated in the (...) Civil Code of the Republic of Lithuania and in the Criminal Process Code of the Republic of Lithuania, are systemically analyzed in the present article, but the court practice is considered from the aspect of the items, which are relevant to the theme under investigation, and is systematized. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Straipsnyje atskleidžiu tam tikrą pragmatizmo ir egzistencializmo suderinamumą tiesos sampratos aspektu. Siekdamas pagrįsti šį suartėjimą, tyrinėju Jameso pragmatinį metodą ir Nietzschės kritinį požiūrį į „valią tiesai“. Abu mąstytojai stoja prieš absoliučios, fiksuotos ir praktinių individo poreikių nepaisančios tiesos idėją. Atitinkamai, abu jie teigia, kad tiesa, suprantama ikiteoriškai, yra procesas, imanentiškas konkrečiai subjektų gyvenimo patirčiai. Pasitelkdamas pragmatinius ir egzistencialistinius svarstymus, aš kritiškai tyrinėju, kaip šie filosofai kvestionavo tiesą individo kaip veikėjo egzistencijos kontekste.

El artículo se propone indagar en el influjo que la cultura griega tiene sobre el pensador alemán, en particular destacando la importancia que adquiere la filosofía anterior a la aparición del idealismo platónico. Primero, se exploran algunos factores que el joven Nietzsche obtiene en las incursiones de sus particulares investigaciones filológicas, en un proceso de transformación espiritual que lo conduce con resolución hacia el ámbito de la filosofía. Luego, se destaca la aplicación de estos hallazgos como coordenadas de referencia para (...) la aproximación que realiza de los presocráticos, en la línea de inspiración creativa utilizándolos como acicate para la superación y modelos para el desarrollo de una auténtica filosofía como forma de vida. Finalmente, se establecen los elementos del bagaje griego que asimila y procesa el Nietzsche maduro para el envite de su propia propuesta sediciosa, luego sintetizada como «filosofía de Dioniso». (shrink)

Straipsnyje analizuojamos Europos ir Lietuvos socialinės-politinės sąlygos kuriant gerovės valstybes. Teigiama, kad socialine-politine prasme pastebimi akivaizdūs poslinkiai iš „pasyvių“, tik į socialines išmokas orientuotų gerovės valstybių į įgalinančias, „aktyvią“ socialinę politiką propaguojančias gerovės valstybes. Tačiau neoliberalizmo puolimas, kuris tęsiasi jau kelis dešimtmečius tiek Vakaruose, tiek Rytų Europoje bei Lietuvoje, dažnai suponuoja tik gynybines pozicijas aktyvios socialinės politikos formavimo ir vykdymo atžvilgiu. Tokią nepalankią socialiniams procesams situaciją į palankesnę potencialiai galėtų pakeisti labiau tradicinės „kairiosios“ politikos vykdymas, tačiau tam nei Vakarų (...) Europos, nei tuo labiau Lietuvos socialdemokratinės jėgos nėra pasiruošusios ir nusiteikusios. Susidaro paradoksali situacija, kai neatidėliotiniems socialiniams uždaviniams spręsti nėra tinkamų politinių jėgų, o į tarptautinių socialinę apsaugą reglamentuojančių institucijų rekomendacijas neatsižvelgiama arba atsižvelgiama tik iš dalies. (shrink)

Glavni cilj ovoga istraživanja bio je povijesno-komparativnom analizom nastavnih planova i programa, odnosno kurikuluma za osnovnu školu istražiti i analizirati ulogu, zastupljenost i načine realizacije školskih kurikuluma u razdoblju od 1951. do 2019. godine. Prema dobivenim rezultatima uočljivo je da se značaj, uloga i aktivnosti školskog kurikuluma razlikuju u različitim reformama, a analizom kurikulumskih dokumenata utvrđeno je da se aktivnostima i sadržajima iz područja školskog kurikuluma želi pridonijeti individualizaciji i fleksibilnosti nastavnog procesa, zadovoljavanju specifičnih mogućnosti, potreba i interesa učenika,povezivanju obiteljskog (...) doma te lokalne i šire zajednice sa školskim okruženjem, poticanju stvaralaštva, interdisciplinarnosti, zajedništva, stjecanju generičkih kompetencija i usavršavanju opće-obrazovnih kompetencija. Na temelju dobivenih rezultata i suvremenih odgojnoobrazovnih polazišta, autorice su predložile smjernice za suvremene školske kurikulume. The main goal of this research was to investigate and analyze the role, representation and ways of realization of school curricula in the period from 1951 to 2019 in the Republic of Croatia using a historical-comparative analysis of curricula, specifically primary school curricula. According to the obtained results, the authors conclude that the importance, role and activities of the school curriculum differ in different eras and within different reform attempts. The analysis of curriculum documents shows that the activities and contents of the school curriculum aim to contribute to individualization and flexibility of opportunities, according to the needs and interests of students, connecting the family home and local and wider community with the school environment, encouraging creativity, interdisciplinarity, togetherness, acquiring generic competencies and improving educational competencies. Based on the obtained results and the foundations of contemporary education the authors proposed guidelines for contemporary school curricula. (shrink)

Pred televizijskim zaslonom se gledalec skorajda fizično veže na podobo, ki se mu zaradi tehnično-elektronskih postopkov kaže kot sočasna predstavitev dogodkov - kot da bi se dogajali tukaj in zdaj, pred našimi očmi in ne morda tisoč kilometrov stran, v drugih časovnih in prostorskih koordinatah. Da se bodo televizijski gledalci spremenili v aktivne oblikovalce taistega sveta, računajoč na skorajda fizični stik med gledalcem in televizijo, seje ob dogodkih v BiH izkazalo za izjemen teoretični konstrukt, a zmotni empirični neksus. Ko pravzaprav (...) apeliramo na vest televizijskega gledalca morda preveč neposredno računamo, kot nas počuje Baudrillard z nekim privilegiranim položajem in razumevanjem družbenega kot pozitivnega. Toda to, kar nam kaže funkcioniranje televizije v odnosu do vojne v BiH, je baudrillardovsko povedano natanko zlom normalnega in pozitivnega procesa družbenega v svoje nasprotje: implozivni in strukturalni red znakov, kar je hkrati zaton vsake resnične in pristne družbene solidarnosti. (shrink)

U svom remek- djelu, Proces i realnost (1929.), s podnaslovom Rasprava s područja kozmologije, Whitehead se bavio kozmologijom kao dijelom svoje opće metafizike procesa. Metafizika traga za najopćenitijim načelima realnosti. Kako je rekao, »to je znanost koja želi otkriti opće ideje koje su neophodne za analizu svega što se zbiva « (RM 84). Metafizika stoga traga za načelima koja su nužna u svim mogućim svjetovima ili kozmičkim epohama, a kozmologija otkriva pomoću promatranja onoga što su primjeri za naš aktualni svijet (...) ili ovu kozmičku epohu. (shrink)

Tradiciškai inteligibilumas siejamas su racionalumu. Jis taip pat siejamas su prasme bei veikėjo veiksmų suvokimu, kuomet veikėjas sąveikauja konkrečiame kontekste. Šiame straipsnyje analizuojama, kas vyksta tais veikėjo sąveikavimo atvejais, kai inteligibilumas ir prasmė yra atsiejami vienas nuo kito. Dėl šio atsiejimo kiti asmenys klaidingai supranta ar klaidingai interpretuoja asmens veiksmus. Netgi įmanoma, kad ir pats asmuo vėliau nesuvoks, kodėl jis veikė būtent tokiu būdu. Siūlomas paaiškinimas, kad šis ryšys nutraukiamas, kuomet veiksmo procesas, sudarytas iš trijų veiksmo etapų, nėra taisyklingai (...) plėtojamas. Tada kyla nesusipratimų, kurie, būdami tiesiogiai susiję su veiksmu, straipsnyje įvardijami agentiškumo nesusipratimais. Šios rūšies nesusipratimų tyrimas gali būti gyvybiškai svarbus, siekiant suprasti konfliktus, kylančius komunikacijos veiksme bei ieškant abipusio supratimo. (shrink)

Straipsnyje atskleidžiamos mokinių sociopsichologinės adaptacijos problemos, kylančios integruoto ugdymo aplinkoje siekiant sėkmingos inkliuzinio ugdymo perspektyvos. Mokslinio tyrimo prielaidos rėmėsi asmens apsisprendimo teorijos nuostata, kad išsikeltų gyvenimo tikslų įgyvendinimas ir psichologinė gerovė priklauso nuo asmens savikontrolės. Lietuvoje neįgaliųjų integracijos procesas prasidėjo 1993 m., išleidus Švietimo ir mokslo ministerijai pirmąją instrukciją dėl integruoto ugdymo bendrojo lavinimo mokyklose. Šiuo metu, vadovaujantis teisiniais dokumentais, skirtais neįgaliesiems suteikti galimybę gauti vienodas sąlygas gyventi pilnavertišką ir orų gyvenimą, turime pažymėti, kad Lietuvoje dar nėra sukurto neįgaliųjų (...) integracijos visuomenėje modelio, kuris veiktų kaip vientisas politinių, ekonominių, socialinių interesų bei neįgaliųjų ugdymo ir išsilavinimo mechanizmas. Tyrimo metu sukaupta naujų duomenų apie įgalių ir neįgalių mokinių, besimokančių integruoto tipo ugdymo mokykloje, sociopsichologinės adaptacijos problemas, kylančias bendraujant ir bendradarbiaujant bendroje ugdymo aplinkoje. (shrink)

U Freudu svojstvenom etičkom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konačnici su određeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogućeni reduciranjem djelovanja na prirodnouzročni determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihičkog funkcioniranja, pri čemu se zanemaruje mogućnost neempijskog kauzaliteta iz slobode. Freudova biologijska orijentacija rezultirala je gledištem o psihičkim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fizioloških procesa, koji su k tome prvenstveno određeni hereditarnim ili konstitucionalnim čimbenicima. No, upravo kod njega psihoanaliza je imala najsnažniji kulturni i antropologijski impetus.In ethical relativism characteristical for Freud, moral and (...) the meaning of being are in the end determined by the economy of libido. Such attitudes are enabled by action being reduced to naturally caused determinism, where construction of the theoretical model of psychological functioning acts as an intermediary, and the possibility of non-empirical causality from freedom is disregarded. Freud’s orientation towards biology has resulted in his stand on psychological motivations as a result of chemical-physiological processes, which are, in addition, primarily determined by hereditary or constitutional factors. Nevertheless, it is with Freud that the psychoanalysis has had the strongest cultural and anthropological impetus. (shrink)

The paper contains a retrospective of the thesis that 'social learning' may be deployed as analytical framework to understand political change in Serbia, first proposed in 2001. The thesis contends that the events immediately before and after the toppling of Milosevic's regime in 2000 may be interpreted as outcomes of a process of collective learning by Serbian citizens. On the basis of the findings of three-wave qualitative study 'Politics and Everyday Life', as well as other research, the paper seeks to (...) answer the question whether the idea of 'social learning' stands or falls when confronted with the developments taking place in Serbian political life between 2001 and 2008. U clanku se izlaze retrospektivan pogled na tezu o 'socijalnom ucenju' kao analitickom okviru za razmatranje politickih promena u Srbiji, prvi put iznetu 2001. godine. Prema toj tezi, dogadjaji neposredno pre i posle smene Milosevicevog rezima 2000. godine mogu se protumaciti kao ishod jednog procesa kolektivnog ucenja, ciji su subjekt gradjani Srbije. Na osnovu nalaza tri talasa kvalitativne studije 'Politika i svakodnevni zivot', te rezultata drugih istrazivanja, u tekstu se pokusava odgovoriti na pitanje da li ideja 'socijalnog ucenja' opstaje ukoliko se suceli sa zbivanjima koja su obelezila politicki zivot u Srbiji u razdoblju od 2001. do 2008. godine. (shrink)

The paper is devoted to outlining the research topic to be dealt with by the author in the incoming period within the project of the Institute for Philosophy and Social Theory. Starting from "globalization" as the keyword of current debates on political, economic and cultural destiny of contemporary world, the author delineates the subject matter of his research as the critiques of the globalization process formulated in Russia and Serbia. In terms of contents, the research will be devoted to analyzing (...) and interpreting different philosophical-theoretical, political and ideological arguments used by the critics of the globalization process in political and cultural life of Russia and Serbia. The proposed comparative approach ought to provide an insight into the influence exerted by Russian opponents of globalization on domestic critics of the process, as well as to help understand the differences in resisting globalization that stem from different political, economic, military, cultural and international positions of the two countries in today's world. The basic aim of the research is to asses theoretical-argumentative and practical-political potentials of the critiques of globalization in these two post-communist countries. U radu je izlozen nacrt teme kojom ce se autor baviti u narednom istrazivackom ciklusu u okviru projekta Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. Polazeci od "globalizacije" kao kljucne reci tekucih debata o politickoj, ekonomskoj i kulturnoj sudbini savremenog sveta, autor je predmet svog istrazivanja ogranicio na kritike procesa globalizacije koje su formulisane u Rusiji i Srbiji. Sadrzinski, planirano istrazivanje ce biti posveceno analizi i interpretaciji razlicitih filozofsko-teorijskih, politickih i ideoloskih argumenata kriticara procesa globalizacije u politickom i kulturnom zivotu Rusije i Srbije. Predlozeni komparativni pristup treba da omoguci sagledavanje uticaja koji na domace kriticare globalizacije imaju protivnici tog procesa u Rusiji, kao i da olaksa razumevanje razlika u opiranju procesima globalizaciji koje su posledica razlicitog politickog, ekonomskog, vojnog, kulturnog i medjunarodnog polozaja ove dve zemlje u savremenom svetu. Osnovni cilj istrazivanja je procena teorijsko-argumentativnih i prakticno-politickih kapaciteta kritika globalizacije u ove dve postkomunisticke zemlje.. (shrink)

Pasibaigus Šaltajam karui smarkiai išaugęs tarptautinių konfliktų skaičius bei identifikuotos naujos grėsmės paskatino tarptautines organizacijas, tokias kaip Jungtinių Tautų organizacija (toliau – JTO) ir Šiaurės Atlanto sutarties organizacija (toliau – NATO) peržiūrėti Šaltojo karo metu taikytą jėgos panaudojimo praktiką, poreikį ir priemones reaguoti į konfliktus. Tokiomis priemonėmis kaip tik ir tapo vadinamieji „mėlynieji šalmai“, kurie Jungtinių Tautų valstybių narių yra priskiriami Jungtinių Tautų Saugumo Tarybos sankcionuotoms operacijoms vykdyti. Nors priskirtos pajėgos vykdydamos tarptautines operacijas dėvi Jungtinių Tautų simboliką, tačiau jų pavaldumas (...) savo valstybei išlieka visą laiką. Analizuodami valstybių dalyvavimo tarptautinių organizacijų sankcionuotose tarptautinėse operacijose teisinius pagrindus, straipsnio autoriai per jėgos panaudojimo prizmę analizuoja Jungtinių Tautų Saugumo Tarybos ir apskritai tarptautinių organizacijų vaidmenį sankcionuojant jėgos panaudojimą pagal Jungtinių Tautų Chartijos nuostatas bei tarptautinių operacijų vykdymo raidą. Straipsnyje taip pat detaliai apžvelgiami siuntimo į tarptautines operacijas nacionaliniai teisiniai pagrindai ir procedūros bei Lietuvos Respublikos praktika. Šis straipsnis yra skirtas visiems besidominties tarptautinėmis operacijomis ir jų sankcionavimo nacionaliniais ir teisiniais pagrindais. Straipsnio struktūra susideda iš trijų dalių. Pirmojoje šio straipsnio dalyje yra nagrinėjamas jėgos panaudojimas pagal Jungtinių Tautų Chartijos nuostatas, antroje ‒ aptariami dalyvavimo Jungtinių Tautų Organizacijos ir Šiaurės Atlanto Sutarties Organizacijos vadovaujamose tarptautinėse operacijose raida ir teisiniai pagrindai, o paskutinėje dalyje yra nagrinėjamas nacionalinis siuntimo į tarptautines operacijas reglamentavimas. (shrink)

Remiantis prancūzų sociologo Pierre Bourdieu sociologine teorija, laukas ir habitus sąvokomis, straipsnyje sociologiniu požiūriu analizuojama judėjimo negalios paliesta paauglystė, paauglio habitus formavimasis šeimos socialiniame lauke.Judėjimo negalios apsunkintas kūnas ne tik riboja judėjimo negalią turinčių paauglių fizinę laisvę, bet ir turi reikšmingos įtakos paauglio socializacijos procesui šeimoje bei šeimos narių tarpusavio santykiams. Judėjimo negalią turintys paaugliai dažnai dėl savo negalios ribojamų fizinių galimybių laikomi silpnesniais. Jais stengiasi pasirūpinti tėvai, globėjai ar kiti sveiki šeimos nariai. Negalią turintys paaugliai dažniau nei suaugusieji yra (...) veikiami aktyvios neigimo psichologijos, kai akcentuojama, kad jis negali, nemoka, nesugeba. Tai lemia jo savistigmatizaciją, trukdančią atskleisti, įvertinti bei realizuoti savo turimas realias galimybes. Paauglio negalia kelia daugybę iššūkių visai šeimai. Ji paveikia ne tik šeimos sistemos schemą, bet tėvo ir motinos kaip poros egzistenciją. Užmirštami bendri poros ir asmeniniai siekiai, koncentruojamasi tik į vaiko negalią, globos ir pagalbos teikimą jam. Paauglio negalia turi įtakos ne tik jo, bet ir šeimoje augančių sveikų vaikų socializacijos procesui. Kai tėvai, giminaičiai daugiau dėmesio skiria negalią turinčiam paaugliui, kiti (sveiki) vaikai dažniau jaučiasi atstumti, mažiau mylimi.Patirtas judėjimo neįgalumas itin paveikia paauglio socializaciją. Jei socializacijos pradžioje įgimtas neįgalumas vaiko suvokiamas kaip savaime suprantamas, tai vėliau, išėjus už šeimos lauko ribų, susiduriama su neįgalumo stigmatizacija, ir trauma ar liga drastiškai nutraukia socializacijos procesą. Ypač skausmingas pokytis, nubraukiantis besikaupiančią gyvenimišką patirtį, įvyksta patyrus negalią paauglystėje, kai skyla habitus. (shrink)

Conservation biology has embraced the development and application of artificial intelligence to optimize its work. The efficiency with which machine learning processes data helps to identify wild species, repair anthropogenic impacts, and intervene in ecosystems, offering supposedly good results for conservation. Thus, artificial intelligence can here be proposed as an ally of environmental justice. However, I will dispute this thesis, arguing that since conservation biology does not start from absolute parameters and environmental justice is not free from moral plurality, then (...) artificial intelligence could reproduce and increase epistemological and ethical biases. La biología de la conservación se ha sumado al uso de la inteligencia artificial para optimizar su trabajo. La eficiencia con que esta procesa los datos ayuda a identificar especies salvajes, reparar los impactos antropogénicos e intervenir en ecosistemas, ofreciendo resultados supuestamente buenos para la conservación. Así, la inteligencia artificial puede proponerse como una aliada de la justicia ambiental. Pero discutiré esta tesis, argumentando que como la biología de la conservación no parte de parámetros absolutos y la justicia ambiental no está exenta de una pluralidad moral, entonces la inteligencia artificial puede reproducir y aumentar los sesgos epistemológicos y éticos. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako isto (...) tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

Ðio straipsnio pavadinime uþkoduota ir tyrimo problema. Èia bus svarstomas filosofijos ir literatûrossuartëjimo prieigø dekonstrukcinis tyrimas Jacques Derrida postfilosofijoje. Kantas simbolizuoja klasikinæ filosofo, Kafka – literato laikysenà. Taèiau tai tik straipsnio autorës iðmonë. Bus atsispirta nuo to,kaip Derrida perskaito Kafkos parabolæ Prieð ástatymà romane Procesas. Autorë pripaþins, kad ið tiesøsodieèio kaip kantininko ir durininko kaip paties Derrida suprieðinimas leidþia geriau suvokti Derridaiðrastos sàvokos différance konotacijas. Kita vertus, taip suprasta skirtis iðveda á singuliarumo, paraðo,paslapties sàvokø judëjimà Derrida tekstuose. Taèiau lieka (...) neaiðku, ar ið tiesø Derrida neprieðtaraujasavo teiginiui, kad raðymas vyksta anapus filosofijos ir literatûros, kai prieina prie iðvados, kad sodietis--kantininkas negalëjo suprasti jam skirto áëjimo singuliarumo, nes turëjo problemø su literatûra. Ar taireiðkia, kad literatûra, skirtingai nei filosofija, lieka atvira paslapèiai ir neþinojimui? O filosofija tampasusijusi su þinojimu ir paslapties áminimu? Autorës nuomone, paties Derrida hermeneutikos dekonstrukcija knygoje Pentinai: Nietzsche’s stiliai tokiai iðvadai prieðtarautø.Pagrindiniai þodþiai: differénce, Derrida, Kafka, sodietis-kantininkas, filosofija ir literatûra. (shrink)

Polazeci od prve krivulje u izradi koncepta 'postajanja-manjinom' Deleza i Gatarija ispitujemo odnos koji postoji izmedju dva pravca problematizacije tog koncepta: analize istorijskih antagonizama cije su drustvene manjine danas 'nad-odredjeno' mesto; identifikacije jednog tipa pozicije unutar kolektivnih nacina iskaza. Time razmatramo, isto tako, i problem onoga sto bi moglo da znaci politicko zauzimanje manjinske pozicije u diskursu. Upravo na taj nacin suocavamo borbe manjina shemi borbe klasa, ispitujemo odredjene veze izmedju procesa 'proleterizacije' i 'minorizacije' te na toj osnovi zasnivamo pitanje (...) novog internacionalizma. (shrink)

U ovom radu pokusavam da rekonstruisem Levinasovo citanje Hegela i njegovo razumevanje nasilja, sluzeci se tekstovima Franza Rosenzweiga o Hegelovoj drzavi i Derridinom interpretacijom razlicitih atributa nasilja kod Emmanuel Levinasa. Interesovace me klasifikacija nekih figura nasilja iz razlicitih perioda Hegelovog zivota i njihovi tragovi u Levinasovim tekstovima pocevsi od teksta 'Libert? et commandement' iz 1953. godine. Analiza slavne Hegelove analogije iz njegove Rechtsphilosophie o suverenosti i organizmu, odnosno citanje nekih paragrafa njegove Naturphilosophie, treba da objasne vezu izmedju totaliteta i nasilja, (...) kao i Levinasovu 'ontologiju kao alergologiju' odnosno Derridinu autoimunologiju. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149031: Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji: civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost. (shrink)

The article contains an explanation of the topic to be dealt with by the author within the work on the project "Regional and European Aspects of Integration Processes in Serbia: Civilization Preconditions, Reality and Prospects for the Future" of the Institute for Philosophy and Social Theory. A concern for the problem of Bildung reoccurs in social sciences. The author claims that we should elicit a dominated normative meaning from many senses of the concept of Bildung, in order to explain his (...) vitality and the possibility of his interdisciplinary application in more appropriate way. Clanak sadrzi obrazlozenje teme kojom ce se autor baviti u okviru rada na projektu "Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost" Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. U drustvenim naukama reaktualizovano je interesovanje za problem Bildunga. Autor tvrdi da bi iz viseznacnosti tog pojma trebalo izvuci njegovo dominantno normativno znacenje, kako bi se na adekvatniji nacin objasnila njegova vitalnost i mogucnost njegove interdisciplinarne primene. (shrink)

Ovaj rad opisuje promene naucne paradigme u demografiji do kojih je doslo u kontekstu drustveno-politickih procesa tokom zadnje dve decenije dvadesetog veka. Promena se posmatra u domenu analize reproduktivnog ponasanja gde je, kako tvrdi autorka, teorija demografske tranzicije ostala dominantan okvir analize ali je prednost dobila njena modifikovana verzija koja primat daje idejnim u odnosu na struktrualne varijable u objasnjavanju reproduktivnog ponasanja; i u domenu socijalne politike, gde je, po recima autorke, napusten koncept planiranja porodice a na njegovo mesto stupio (...) koncept populacione politike. Autorka, medjutim, tvrdi da alarmirajuca upozorenja i ostra retorika o populacionim problemima nisu doveli do formulisanja specificnih mera populacione politike te da su demografski diskursi koji su u to vreme prepravili javni prostor bili mnogo znacajniji za politiku identiteta - nacionalnog i rodnog - nego za socijalnu politiku. (shrink)

V pričujočem sklopu so prevedena izbrana pisma Galilea Galileija ter njegovih korespondentov o problematiki razmerja med naravoslovnim oz. filozofskim raziskovanjem in Svetim pismom in s to problematiko povezani dokumenti iz Vatikanskega tajnega arhiva iz obdobja t. i. Galileijevega prvega procesa. Sklop zaključuje Galileijeva Razprava o morskem plimovanju, ki vsebinsko sicer ne zadeva omenjene problematike, je pa nastala kot posledica takratnega dogajanja. Vsa pisma so prevedena po kritični izdaji Galileijevih del, Le Opere di Galileo Galilei, ur. Antonio Favaro, Barbèra, Firence 1890–1909. (...) Dokumenti iz Vatikanskega tajnega arhiva so prevedeni po kritični izdaji I documenti vaticani del processo di Galileo Galilei. Nuova edizione accresciuta, rivista e annotata da Sergio Pagano, Archivio segreto vaticano, Mesto Vatikan 2009. Prevod Mojca Mihelič. Besedili Galileo Galilei poklican h kardinalu Bellarminu in Ukor kardinala Roberta Bellarmina Galileu Galileiju je prevedel Gašper Kvartič. Opombe in komentarji Matjaž Vesel in Mojca Mihelič. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Benamystė – tai viena iš socialinės atskirties formų, į kurią patekę žmonės dažnai atsiduria už pilietinės visuomenės ribų. Tyrimai rodo, kad benamių skaičius auga visose pasaulio šalyse. Siekiant kryptingai formuoti socialinės politikos priemones, ieškant būdų, kaip šiuos žmones integruoti į visuomenę, sumažinti jų skaičių arba palengvinti jų būvį, būtina pažinti šį reiškinį. Svarbu suvokti, kas yra benamystė ir kokie asmenys priskiriami benamių grupei, kodėl ir kaip jie netenka savo būsto. Straipsnyje daugiausia dėmesio skiriama benamystės kaip socialinio reiškinio teorinės sampratos klausimams, (...) pateikiamos galimos benamystės kategorijos ir formos. Aptariami benamystę lemiantys veiksniai bei jų tipai, aprašomas tapsmo benamiu procesas ir jo etapai. (shrink)

La pregunta inicial relacionada con este artículo es: ¿cómo el arte ha ido asimilando los procedimientos lógicos de los algoritmos computacionales? Nuestra hipótesis es que estamos siendo entrenados por procedimientos lógicos que conforman, informan y forman nuestro pensamiento, tales como simulaciones, modelos, patrones, códigos y conjuntos de códigos, algoritmos, dispositivos, interfaces, y estos son el núcleo de lo que llamamos de «pensamiento conformado». Es importante resaltar que al decir que un pensamiento está conformado no se limita a formas, aspectos físicos, (...) expresiones de patrones, sino que es un conjunto de hábitos o costumbres comunes y socialmente definidos, determinados por la sociedad, comunidad o grupo. Por lo tanto, el pensamiento conformado provoca cambios significativos e impulsa nuestro pensamiento, lenguaje y, en consecuencia, nuestro comportamiento. El objetivo es comprender cómo la lógica de los algoritmos, especialmente de la inteligencia artificial, que están presentes en los modelos conceptuales y perceptuales de las obras de arte actuales, puede generar un desmembramiento estético. La premisa es que la comprensión de los procedimientos tecnológicos aumenta las posibilidades creativas y el potencial expresivo de los proyectos de arte. Esto se verá reflejado de alguna manera en la experiencia estética, porque, cambiando conceptos y técnicas, también cambian el pensamiento y las formas de acción y, en consecuencia, los procesos creativos y los resultados estéticos. Este es el resultado de un estudio que busca comprender cómo estos procedimientos afectan los sistemas sensoriales y cognitivos, cómo nuestra mente procesa esta información y consecuentemente interactuamos en el mundo. Nuestro punto de vista es que los artistas tienen el papel crítico no solo de aplicar estos principios lógicos en sus obras de arte, sino también de intervenir en estos procesos de manera disconforme. (shrink)

During 'cyclic' historical periods it would be correct to interpret religious processes in terms of interaction of two essentially different, but substantially, structurally and functionally comparative types of integrating cultural complexes that, in historical perspective, compete with each other on the effect on individuals and society in general. Such complexes represent secular and religious culture. Contemporary socio-cultural situation can be defined as an asymmetric representativeness of both secular and religious cultures. In a modern secular society, dominance of a secular culture (...) over a religious one can be manifested in three basic dimensions: substantial, regulative and subjective ones. Secular culture is adopted during the primary socialization process. However, religious culture is still adopted through conscious, voluntary selection in younger or more mature age. It may be possible to determine two basic attitudes of the contemporary man towards religion. The first attitude may be called 'reversive' and the other one 'conversive'. Za 'ciklicne' istorijske periode ispravna je interpretacija religijskih procesa u terminu uzajamnog dejstva dva sustinski razlicita ali sadrzajno, strukturalno i funkcionalno komparativna tipa integrisucih kulturnih kompleksa koji u istorijskoj perspektivi jedan drugom konkurisu u uticaju na pojedinca i drustvo. Takvi kompleksi su svetovna i religiozna kultura. Savremena sociokulturna situacija se moze definisati kao asimetrija reprezentativnosti svetovne i religiozne kulture. Dominacija svetovne nad religioznom kulturom u savremenom sekularizovnom drustvu manifestuje se u tri osnovne dimenzije: predmetnoj, regulativnoj i subjektivnoj. Svetovna kultrura se masovno usvaja u procesu primarne socijalizacije. Religiozna kultura se pak, usvaja samosvesnim, voljnim izborom u mladjem ili starijem uzrastu. Moguce je izdvojiti dva osnovna nacina obracanja savremenog 'sekularizovanog') coveka religiji. Prvi nacin mozemo nazvati 'reverzivnim' a drugi 'konverzivnim'. (shrink)

Author considering, appearing and existing modern idea about university like one of the most important institution of knowledge which is arise in modern epoch. In this work particular attention will be initiated on considered different ideas and conception university which were before so-called Himbolt?s idea of university which has global disposition and which is in the last two centuries regardless on period of crisis, had dominant position in contemporary high school education.. The second part of work is consecrated on analysis (...) constitute the first Serbian university. In this part of work will be analyze different treatise and projects of university which are during 19. and on the beginning of 20. century arise in circle of Serbian intellectual elite in which are essentially influence at form of institutionally profile the first Serbian university. The third part of work surround there different phase of develop on university and university education in Serbia in XX and on the beginning of XXI century. The first phase present the time between two war; the second phase is consecrate the time of and the third phase consecrate the last decade of XX and the first decade of XXI century in which are tempestuous changes in society announce new searching and fundamental over questioning the state in our high school institution with primary target that theirs work coordinate with standard of European universities and that way accomplish theirs integration in net of European universities. Autor razmatra uslove nastanka srednjovekovnog univerziteta, shvacenog kao korporacije fakulteta, i govori o filozofskim idejama koje su uticale na stvaranje i sirenje moderne ideje univerziteta, sigurno jedne od najznacajnijih institucija znanja koja je nastala u modernoj epohi. U ovom radu posebna paznja bice posvecena razmatranju razlicitih filozofskih ideja univerziteta koje su prethodile stvaranju tzv. Humboltove ideje univerziteta koja je u poslednja dva veka, bez obzira na periode krize, imala u savremenom visokom skolstvu dominantnu poziciju. Drugi deo rada posvecen je razmatranju procesa konstituisanja prvog srpskog univerziteta. U ovom delu rada bice analizirane razlicite rasprave i projekti univerziteta koji su tokom 19. i pocetkom 20. veka nastali u krugovima srpske intelektualne elite i koji su bitno uticali na institucionalni karakter i obrazovni profil prvog srpskog univerziteta. Treci deo rada obuhvata razmatranje cetiri razlicite faze razvitka modernog univerziteta i univerzitetske nastave u Srbiji u XX veku. Prvu fazu cini period od osnivanja Beogradskog univerziteta do pocetka Prvog svetskog rata. Druga faza je posvecena razmatranju univerzitetskog obrazovanja u medjuratnom periodu, a treca i cetvrta faza obuhvataju analizu razvitka i funkcionisanja univerziteta u doba komunizma i pocetak tranzicije. Burne promene u nasem drustvu devedesetih godina XX veka, najavile su nova traganja i temeljna preispitivanja stanja na nasim visokoskolskim institucijama s osnovnim ciljem da se njihov nacin i program rada uskladi sa savremenim evropskim univerzitetskim standardima i na taj nacin pripremi njihovo integrisanje u mrezu evropskih univerziteta. (shrink)

Za pretpostaviti je da identitet, čak ukoliko ga se i provizorno fiksira, biva promatran kao nestabilna, socijalno uvjetovana kategorija, označena i prepoznata ovisno o preraspodijeljenosti moći i trenutnim diskurzivnim relacijama. Pretpostavka teksta jest da se problematika identiteta promišlja kroz konfliktan suodnos dominantno i marginalno pozicioniranih društvenih aktera. Kontekstualizirano unutar ovakve dualne distribucije moći, aplikativni dio teksta tematizira temu proučavanja problematike identiteta u dva različita društvena diskursa . Pritom, film se promatra kao medij popularne kulture, dok bitan segment znanstveno-teorijskog pristupa temi (...) koji omogućuje raspravu pripada domeni kulturne kritike.Inicijalno zadirući u sferu estetskog, tekst započinje primjerima iz teorije prakse. Tiče se inkorporiranosti filmskih sadržaja u osobne identifikacijske procese svakodnevnog života. Praktična pretpostavka jest: budući da se relevantnost kinematografije u velikoj mjeri očituje u dostupnosti plasiranih sadržaja, sam film se tako predstavlja kao privatni i kolektivni itinerar kulturnih znanja i putokaz življenom iskustvu.Teorijski se pak dio priče odnosi na prenošenje znanja specijaliziranim kodovima koje potvrđuje činjenicu disciplinarnog zatvaranja kao identifikacijskog procesa. Ukoliko pretpostavimo da je inicijalna tendencija prepoznavanja, uspostave i upisivanja identiteta u matricu svakodnevice oblik kritičkog djelovanja, utoliko se s pravom možemo pitati postoji li nešto što možemo zvati paradoksom uspostavljanja identiteta? I ukoliko postoji, sabotira li zapravo taj paradoks vlastitu inicijalnu tendenciju, a ta je, ponovimo to – djelovanje? Zaključak sugerira dijalektički i interdisciplinarni pristup problematici čiji su cilj etički i politički korektnije politike predstavljanja. Preciznije, umjesto danas razvidnih i dominirajućih perpetuiranih reprezentiranja manipuliranog znanja, ovaj rad nastoji otvoriti mogućnosti za samoartikulacije i samoprezentiranja različitih identifikacijskih pozicija.It is procurable to postulate that identity as such, even if tentatively fixed, is being beheld as an unstable, socially conditioned category, marked and recognized depending on the distribution of power and current discourse relations. The assumption of this text is the politics and the problematic of identity viewed through the conflict nature of the dominantly and marginally positioned relation of social actors. Contextualized throughout this binary distribution of power, the applicable part of this text introduces the subject of identity studies and the problematic it beholds within identity itself in two different social discourses . In this perspective, the film is seen as the media of popular culture, while the important part of scientifically-theoretical access to the subject which allows debate, is in the domain of cultural critique.Interfering initially in the domain of esthetics, the text begins with examples in theory of practice. It concerns embeddedness of the film epitome into personal identification processes of everyday life. The practical assumption is: given the fact the relevancy of cinematography is broadly shown in the availability of the placed substance, the film itself is presented as a private and a collective itinerary of cultural knowledge and a signpost for lived experience.The theoretical part of the story relates to the transfer of knowledge using specialized codes while confirming the fact of disciplinal closure as well as the identification process. If we were to assume that the initial tendency of recognition, establishment and inscription of identity into the matrix of everyday life is indeed a form of critical action, than it is right to ask if there is a thing that could be called the paradox of establishing identity. And, if there is indeed such a thing, is this paradox actually sabotaging its own initial tendency – that being – acting? Conclusion suggests dialectical and interdisciplinary approach to the problematic which aims to the more correct politics of representation, both in ethical and political sense. More precisely, this text tries to open the possibilities of self-articulation and self-representation of different identification positions instead of nowadays apparent and dominate representations of manipulated knowledge. (shrink)

The text deals with the recently renewed issue of?antiphilosophy? in the self-understanding of some prominent contemporary continental philosophers but not only them, such as Alain Badiou and Slavoj Zizek, both referring to the psychoanalyst and theoretician of discourse Jacques Lacan. Starting with a metaphorical analysis of the verdict made by Marx of?merely interpretive? character of philosophy in relation to?the study of real world? and with his comparison of philosophy with?masturbation?, the text addresses new appeals to?antiphilosophy? as samples of a token (...) or rather, as cases of a syndrome connected with Jocasta?s rationalization of Oedipus? curse. It was her discourse based on general rules of rationality with which she unconsciously attempted to avoid the confrontation with the truth of an event which had already occurred. In the text, presuppositions and consequences of such an analogy between ancient and contemporary philosophical material are discussed in order to show-on the basis of arguing that the unconscious is located within rational processes that subjects undertake in order to respond to rational needs -that contemporary discussion about?antiphilosophy? by left-wing philosophers bears unacknowledged tendencies to unconsciously reduce Marx? algorithm of?realization of philosophy? to the Hegelian negation of the negation and to integrate it into the discourse of academic philosophy. Tema teksta je nedavno iznova pokrenuto pitanje "antifilozofije" u samorazumijevanju nekih prominentnih suvremenih evropskih filozofa, ali ne samo njih, kao sto su Alain Badiou i Slavoj Zizek koji se obojica pozivaju na psihoanaliticara i teoreticara diskursa Jacquesa Lacana. Polazeci od metaforicke analize Marxovog iskaza o "puko interpretativnom" karakteru filozofije u odnosu na "studij stvarnog zivota" i od njegove usporedbe filozofije s masturbacijom, tekst se obraca novim pozivanjima na "antifilozofiju" tretirajuci ih kao primjerke jednog tipa, ili radije kao slucajeve jednog sindroma, povezanog s Jokastinom racionalizacijom Edipovog prokletstva; njezin diskurs utemeljen na opcim pravilima racionalnosti nesvjesni je pokusaj izbjegavanja susreta s istinom dogadjaja koji se vec dogodio. U tekstu se ispituju pretpostavke i posljedice takve analogije izmedju antickog i suvremenog tekstualnog materijala s ciljem da se pokaze - na temelju argumenta da je nesvjesno locirano unutar racionalnih procesa koje subjekt poduzima da bi udovoljio racionalnim potrebama - da suvremeno razumijevanje "antifilozofije" nosi u sebi neprepoznate tendencije na lijevom krilu suvremene filozofije da se Marxov algoritam ozbiljenja filozofije reducira na Hegelovu negaciju negacije i integrira u diskurs akademske filozofije. (shrink)

Prema Epikurovoj epistemologiji svi su opažaji istiniti. Ta teza podrazumijeva da naša osjetila nikada ne griješe, te da nam opažaji uvijek daju točne izvještaje o vanjskom svijetu. Iako se na prvi pogled čini vrlo neuvjerljivom, podrobnija analiza Epikurovih tekstova pokazuje da je ona potkrijepljena zanimljivim argumentima. Pokazuje se da je jasna motivacija Epikura za obranu te teze leži u prihvaćanju radikalnog empirizma i težnji da izbjegne skeptičke opasnosti u koje je zapao Demokrit. Nadalje, opravdanje te teze leži u Epikurovu objašnjenju (...) samog opažajnog procesa, tj. u fizikalnom objašnjenju mehanizma opažanja, koje se uklapa u atomističku sliku svijeta. Opažajni proces pokazuje da su opažaji sirovi podaci koji ne mogu biti lažni, budući da su samo puke reakcije osjetilnog organa na vanjske podražaje, te kao takvi ne mogu biti neistiniti.According to Epicurean epistemology all perceptions are true. The thesis implies that our senses do not ever err and that perceptions give us always correct report of the external world. Although it seems very problematic and counterintuitive, careful investigation of the main sources shows us that Epicurus ’ claim for the truth of perceptions is not so hasty but supported with some serious arguments. Epicurus ’ main concern was to show that we can attain knowledge about the external world. In order to secure the possibility of knowledge Epicurus proposed to rely on perceptions as incorrigible foundation of our knowledge and argue that all perceptions are true. The defense of the thesis and explanation how can it be the case that all perceptions are true is provided by the theory of what happens in the process of perceiving a physical object. In this paper I try to show that his epistemological remarks on infallibility of the senses become more convincing and plausible if properly placed within Epicurus ’ general physical theory. His theory explains perceptions as a raw material which cannot be false since it is a mere response of a sense organ on the impact from the outside, namely from g*T8. Because g*T8 are true and secure reports of external objects, truthfulness of all perceptions is guaranteed. The truth of all perceptions simply follows from the mechanical explanation of the way they are produced, so the truthfulness of perceptions must be accepted on the basis of their origin. (shrink)

Ljudski se mozak polako otvara znanstvenoj spoznaji. Novi uvidi u način rada ovog vrhunski sofisticiranog ljudskog/digitalnog »stroja« bacaju povratno svjetlo na načine »aktiviranja « ljudske osjetilnosti, načine doživljavanja i spoznavanja svijeta.Cilj je ovog rada istražiti moguću povezanost tehničkih naprava kao ljudskih ekstenzija i procesa u mozgu koji povratno određuju načine percepcije svijeta. Istovremeno riječ je o promišljanju zanimljive i u znanosti prisutne teze o podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga kao oblika podijeljenosti temeljnih ljudskih sposobnosti.U tom kontekstu želimo propitati bioetičku dimenziju McLuhanovog (...) razmišljanja o paraleli podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga i hemisfera civilizacija nastanjenih na istočnoj odnosno zapadnoj strani zemaljske kugle.Područja istraživanja su dakle sljedeća: tehnologije kao ekstenzije i ljudski mozak; lijeva i desna hemisfera mozga; tehnologije, kultura, mozak; ekstenzije jezika i pisma u predjezičkom i predpismenom; »digitalno« ustrojstvo mozga; mozak kao krajnji korektiv tehnocivilizacijskih zabluda.Postoje poveznice između neurolingvističkih, teoloških, filozofijskih i biologijskih stavova o mozgu. Tragajući za svojim odgovorima o izvorima jezika, o determiniranosti ljudskoga mišljenja, o odnosu potencijalnoga i realiziranoga, o sukobima u čovjeku između utilitarnog i empatije… u konačnici promišljanje želi odgovoriti na pitanje regulativnog karaktera ljudskog mozga u uspostavljanju balansa moći kako pojedinih ljudi tako i civilizacija.Science is slowly revealing secrets of the human brain. Latest discoveries on the functioning of this digital, highly sophisticated human “device” reflect the ways how sensations, experience and understanding of the world are “activated”.The aim of this study is to investigate the eventual link between technical devices as human extensions and brain processes that in return determine the ways of the perception of the world. At the same time it is a reflection on interesting thesis which exists in the science on the split of the human brain hemispheres as a form of a division between basic human abilities.In this context we want to investigate the bioethical dimension of McLuhan’s thought on the parallel between two hemispheres of the human brain and civilisations which exists on Eastern and Western hemisphere of our planet.The areas of investigation are the following: technologies as extensions and human brain; left and right hemisphere of the brain; technologies, culture, brain; extensions of spoken and written language in pre-linguistic and pre-literacy; “digital” configuration of the brain; brain as the final corrective of the techno-civilisations delusions.There are links between neurolinguistical, theological, philosophical and biological standpoints on human brain. Research into the origins of language, determination of human thoughts, relation between potential and realised, the internal conflict between utilitarian and human empathy… at the end the contemplation tries to answer the question on the regulatory nature of the human brain in establishing the balance of power of both individuals and civilizations. (shrink)

Tekst je prosireno obrazlozenje predlozene teme projekta koja se bavi mogucnoscu prihvatanja i stabilizacije liberalnih obrazaca distribucije u drustvima u tranziciji. Srbija je u ovom pogledu iz niza razloga poseban slucaj. Liberalizacija ovih drustava je uvek neizvestan proces jer zavisi od dve vazne pretpostavke. Prva je olicena u paradoksu ovakvog vida tranzicije koji se sastoji u postojanju ili nepostojanju politickih poticaja da se neke sfere zivota osamostale od procesa politickog odlucivanja. Druga je da liberalizacija moze biti samo destruktivna. Naime, minimalni (...) ucinci liberalizacije, uspostavljanje obrazaca odgovornosti i javne sfere, mogu u svom krajnjem ishodu imati neliberalne ucinke. No, pored svega, stabilnost liberalnih poredaka pociva upravo na otvorenoj mogucnosti stalnog preispitivanja i korigovanja obrazaca raspodele koji su ugradjeni u institucionalne mehanizme ovih drustava. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da je (...) pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

Globalizacija nema alternativu. U temeljima procesa višestranog objedinjavanja svijeta koji se objelodanjuje u najnovije vrijeme leže tendencije evidentirane još u 19. stoljeću. Proces je u međuvremenu definitivno postao ireverzibilan, tako da su svi pokušaji njegova zaustavljanja unaprijed osuđeni na neuspjeh i mogu se usporediti sa svojedobnim otporima industrijalizaciji. Istovremeno se faktički lik globalizacije – bitno ovisan o neoliberalnoj ideologiji i o konstelacijama interesa i moći kojima spomenuta ideologija služi – u sve većoj mjeri očituje kao višestruko problematičan, a u nekim (...) dimenzijama i kao autodestruktivan. U tom se kontekstu kritičkom mišljenju, mogućem posredstvom produktivne suradnje filozofije i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pristupa kompleksnoj problematici globalizacije, nameće zadaća propitivanja mogućnosti emancipacije globalizacijskih procesa od njihovih današnjih neoliberalnih okvira i ograničenja, kako bi se profilirala alternativa faktičkom liku globalizacije. Važnu dimenziju te zadaće čini pitanje o odgovornosti, koje se, međutim, ne može primjereno postavljati ukoliko se ono svede na moralističku korekciju faktičkih konstelacijâ, koja odustaje od kritičkog propitivanja samih korijena autodestruktivnosti tih konstelacija.Die Globalisierung hat keine Alternative. In den Gründen des Prozesses der mehrseitigen Gleichschaltung der Welt, welches in der rezenten Zeit bekanntgemacht wird, liegen die Tendenzen, die noch im 19 Jahrhundert registriert worden sind. Der Prozess wurde letzlich irreversibel. Deswegen sind alle Versuche, die Globalisierung aufzuhalten sinnlose, wie ehemaligen Widerstände gegen Industrialisierung. Doch zeigt die faktische Gestalt der Globalisierung – die wesentlich durch die neoliberalen Ideologie und durch die Konstellationen diejeniger Mächte und Interessen determiniert wird, den diese Ideologie bedient – in die Höhe schießenden Anzahl von problematischen und gar selbstzerstörerischen Dimensionen. In diesem Kontext sollte das kritische Denken – das nur durch eine produktive Zusammenarbeit der Philosophie mit dem interdisziplinaren und multidisziplinaren Zutritt zur umfasenden Globalisierungproblematik möglich ist – die Aufgabe aufnehmen, die Möglichkeiten der Emanzipierung der Globalisierungprozessen von ihrer gegenwärtigen neoliberalen Rahmen und Begrenzungen überzuprüfen. Dadurch wird eine Alternative zur gegenwärtigen faktischen Gestalt der Globalisierung gebildet. Eine wichtige Dimension dieser Aufgabe stellt die Frage über die Verantwortlichkeit dar. Diese Frage darf doch keineswegs auf die moralistische Verbesserung der faktischen Konstellationen reduziert wird, sondern sollte die wirkliche Würzeln der selbstzerstörerischen Tendenzen dieser Konstellationen ernst im Betracht nehmen. (shrink)

U radu na ovom individualnom projektu bice razmatran odnos interesa i morala u politici s posebnim osvrtom na proces razbijanja Jugoslavije i projekat globalizacije. Osnovna istrazivacka hipoteza koja se u radu nastoji potvrditi jeste da je remoralizacija svetske politike kojom su se na retorickom nivou legitimisali pomenuti procesi ostala na nivou na kojem se i zacela, odnosno da su u odnosima politickih aktera na globalnom, bas kao i na lokalnom nivou, i dalje na snazi moderni principi real-politike sa interesom kao (...) centralnom kategorijom politickog zivota i moci kao vrhovnom politickom vrednoscu. U tom kontekstu posebna paznja bice posvecena razmatranju kljucnih elemenata spoljnopoliticke tehnologije SAD kao glavnog aktera pomenutih procesa. U zakljucnom delu rada obrazlaze se potreba za jednim novim konceptom i praksom globalne politike koja bi uspesnije resavala krupne probleme pred kojima se covecanstvo naslo na razmedju dva veka i dva milenijuma. (shrink)

Dvesta dvadeset godina nakon Francuske revolucije, problem odredjenja pojma prosvetiteljstva i dalje istrajava. U radu ce se pokazati da odredjenje ovog pojma nikada i nije bilo sasvim jasno. Stoga se predlaze pravljenje distinkcije izmedju prosvecenosti i prosvetiteljstva. Prosvetiteljstvo kao period koji se vezuje za Evropu XVIII veka, moze se tumaciti kao deo sireg procesa prosvecenosti, ili, bolje, prosvecivanja. Videcemo da se prosvetiteljstvo ne moze posmatrati kao homogen, jedinstven proces, vec da bi ga pre trebalo videti kao tkivo, koje i dalje (...) utice na misao i kulturu Zapada. Medjutim, utvrdice se i da optuzbe na racun?naknadnog projektovanja prosvetiteljstva? nisu narocito korisne, buduci da osujecuju mogucnost razumevanja jednog slozenog fenomena i veoma znacajnog pokreta u evropskoj povesti. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149029: Prosvecenost u evropskom, regionalnom i nacionalnom kontekstu - istorija i savremenost. (shrink)

U ovom clanku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavnickim institucijama na prostoru bivse Jugoslavije. Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih drzava, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruza osnovu za dalja analiziranja i istrazivanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo sireg procesa transformacije balkanskih drustava, odnosno etnicke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih kretanja itd. (...) Situacija je najslozenija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Medjusobno osporavanje legitimiteta predstavnickih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otezava njihov polozaj. (shrink)

Vrednovanje i ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture važna je sastavnica odgojno-obrazovnog procesa koja sa sobom nosi razne poteškoće i subjektivnost. U nastavi Glazbene kulture realiziraju se različite glazbene aktivnosti i sadržaji, koji su više ili manje specifični te se navedeno odražava i na vrednovanje i ocjenjivanje. Navedene aktivnosti i sadržaji u okviru Kurikuluma nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije organizirane su u okviru tri domene/nastavna područja: Slušanje i upoznavanje glazbe, Izražavanje glazbom i uz glazbu (...) i Glazba u kontekstu. U radu je prikazano istraživanje provedeno tijekom 2019. godine, a koje je obuhvatilo 269 ispitanika, tj. 30 osnovnoškolskih učitelja Glazbene kulture i 239 učenika osmih razreda. Istraživanje je provedeno u Osječko-baranjskoj i Požeško-slavonskoj županiji te je obuhvatilo učitelje Glazbene kulture i učenike osmih razreda šest osnovnih škola od kojih se četiri nalaze u urbanom, a dvije u ruralnom području. Cilj ovog istraživanja bio je doznati stavove učenika i učitelja o vrednovanju i ocjenjivanju u nastavi Glazbene kulture, utvrditi moguću povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja učitelja i učenika te utvrditi na koji se način provodi ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture. Slušanje glazbe i pjevanje su aktivnosti koje se, prema mišljenju i učitelja i učenika, najčešće vrednuju i ocjenjuju u nastavi Glazbene kulture. Ujedno, učitelji u većoj mjeri smatraju da provode individualno i skupno ocjenjivanje nego li to smatraju učenici. Utvrđeno je da učitelji najčešće ocjenjivanje provode tako što tijekom svakog sata prate učenike, skloni su učenike ocijeniti odmah na satu i najčešće usmeno. Utvrđeno je da su učitelji i učenici mišljenja da učenik ne treba imati razvijene glazbene sposobnosti za ocjenu ‘odličan’ u predmetu Glazbena kultura. S obzirom na povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja ispitanika o vrednovanju i ocjenjivanju, pokazalo se kako su područje na kojemu se nalazi škola i spol značajni prediktori učeničkih stavova, dok se kod učitelja nijedna varijabla nije pokazala prediktorskom. Evaluation and grading in the teaching of Music Culture is an important component of the educational process that carries various difficulties and subjectivity with it. In the course of Music Culture, various music activities and contents are realized, which are more or less specific and also reflect on the evaluation and evaluation. The activities and contents of the Curriculum for the Elementary School Music Culture and High School Musical Arts curricula are organized within three domains/teaching areas: Listening and learning about music, Expressing music and with music, and Music in context. The research was conducted in 2019 and included 269 respondents, i.e. 30 elementary music teachers and 239 eighth grade students. The survey was conducted in Osijek-Baranja and Pozega-Slavonia counties and it included Music teachers and eighth grade students from six primary schools, four of whom are in urban and two in rural areas. The aim of this research was to find out students’ and teachers’ views on evaluation and assessment and to determine the possible correlation of sociodemographic variables and teachers’ and students’ opinions on evaluation and assessment in Music Culture teaching and to determine how the assessment is conducted in Music Culture teaching. Listening to music and singing are activities that, in the opinion of both teachers and students, are most commonly evaluated and graded in teaching Music Culture. At the same time, teachers are more likely to carry out individual and group assessments than students. Teachers usually conduct their assessment by monitoring students every class, they tend to evaluate students during class and most often orally. Teachers and students think that student should not have the developed musical skills to score excellently in Music Culture. Considering the correlation between sociodemographic variables and the respondents’ opinions on evaluation and grading, it was shown that the area in which school is located and gender are significant predictors of students’ attitudes, while in the teachers no variables proved to be predictive. (shrink)

¿Cómo reacciona la ciudadanía en un sistema político polarizado ante una emergencia como la pandemia de la COVID-19?, ¿cómo procesa la ciudadanía las narrativas polarizadas que están en conflicto?, y ¿qué imagen se forman de la gestión política de la amenaza de la pandemia? En EE. UU, hay que retrotraerse a la epidemia de la polio de hace 70 años para encontrar una emergencia sanitaria como la pandemia de la COVID-19. No obstante, hay importantes diferencias; en la década de 1950, (...) el clima político de los EE.UU. era mucho más uniforme y consensuado que el actual, profundamente dividido y polarizado. Este trabajo utiliza datos de un estudio longitudinal realizado durante 35 años en personas jóvenes de la Generación X (ahora ya en la cuarentena) y datos provenientes de encuestas realizadas en Estados Unidos durante tres décadas, con el propósito de examinar los patrones de adquisición de la información en la comprensión de una nueva amenaza. Nuestro análisis de los últimos 35 años de la Generación X muestra que, en las elecciones de 2020, el factor predictivo del voto individual que tuvo más fuerza fue una ideología política polarizada, pero, aquellas personas que contaban con una mejor comprensión del coronavirus fueron más críticas con la gestión de la pandemia de la COVID-19 que realizó la administración de Donald Trump y estuvieron más predispuestas a votar por Joe Biden que a votar por Trump. Un análisis paralelo de una muestra probabilística representativa de personas adultas estadounidenses en 2020 reveló el mismo patrón de influencia del partidismo ideológico, la comprensión del coronavirus y la evaluación de la administración de Trump. Los resultados muestran que el conocimiento y la comprensión pueden proporcionar un efecto moderador crítico en un sistema político polarizado y dividido. (shrink)

Ovaj rad istražuje mogućnost davanja kompatibilističkog argumenta iz aspekta umjetne inteligencije. Ključna pretpostavka našeg rada jest da je umjetna inteligencija načelno moguća i da se realizira na računalnim arhitekturama u bitnome nalik današnjim. Uz taj je uvjet moguće dati definiciju slobode koja je pomirljiva s determiniranim izračunom, uz pomoć načelne nedokučivosti inteligentnog procesa. Ovo se temeljem funkcionalizma može translatirati u filozofiju uma. Pitanje je li moguće naš argument adaptirati za drugačije teorije filozofije uma ostavljamo otvorenim.

Nakon uvodnoga dijela u kojem ću govoriti o problematičnosti identiteta i poteškoći njegovog faktičnog priznavanja unutar suvremenog zapadnog kulturnog okruženja, u prvom ću poglavlju analizirati neke vidove suvremenog zapadnog mišljenja koji su problematiku identiteta, u bilo kojem svom obliku, dovele na površinu. U drugom ću se poglavlju usredotočiti na poimanje pojedinca kao individue, budući da se radi o pojmu koji je pretežito zapadnog porijekla i koji ima svoj izvor u antičkoj filozofiji, a unutar suvremenog tehničkog doba sve preduvjete svog završetka. (...) U trećem poglavlju pažnja će biti usmjerena na sagledavanje funkcionalnosti kao na noviji oblik »identiteta« koji neminovno vodi do sve rasprostranjenijeg procesa deidentifikacije, budući da je ljudskom djelovanju oduzeta ona svrhovitost koja ga je razlikovala od ostalih živih bića. Upravo zato cjelokupno obzorje tehničke funkcionalnosti čovjeku postaje sve nedostupnije i neshvatljivije. Zato je unutar tog obzorja potrebno tražiti i pronaći nova značenja za već istrošene pojmove, kao što je pojam identiteta, koji je svoj pravi smisao i izvor nalazio unutar prijašnjeg, antropološkog obzorja.After the introduction which deals with the problem of identity and the difficulty of real recognition in the modern western cultural environment, in the first chapter I am going to analyse some aspects of the modern western thought, which have brought to surface the problem of identity in all its forms. In the second chapter I will concentrate on the concept of the single person as individual, as it is a concept of mainly western origin, which finds its origin in ancient philosophy while in the modern technical age it finds all the conditions for its end. The third part will focus on the examination of functionality as a new kind of “identity”, which, inevitably, brings to a larger process of deidentification, considering that human action has lost the functionality that used to distinguish humans from other living beings. Because of this, the complete horizon of technical functionality is becoming more inaccessible and obscure. Thus, it is within this horizon that we should look for and find new meanings for already old and worn out concepts, among which there is also identity, which has found its sense and origin in the previous, anthropological horizon. (shrink)

Članak tematizira različite vrste objašnjenja u povijesti, a problem značaja povijesnog objašnjenja pokušava se riješiti odbacivanjem metodološkog gledišta prema kojem se prirodne znanosti temelje na objašnjenju, a društvene samo na razumijevanju. Povijesna objašnjenja sadrže velik broj singularnih iskaza, i pri njihovu argumentiranju i objedinjavanju povjesničari se služe samo statističkim generalizacijama, budući da univerzalne zakonitosti povijesnih procesa, koji sadržavaju te činjenice, nije moguće utvrditi. No, pri rekonstrukciji povijesnih zbivanja, procesa i struktura nije ni potrebno opisati svaki njihov sastavni dio. U istraživanju (...) i objašnjenju prošlih događaja nikada ne možemo opisati čitav skup kauzalnih uvjeta za ono što se dogodilo, jer se povijesni opis jednog događaja može odnositi samo na mali broj njegovih aspekata i mora se negdje u kauzalnom nizu zaustaviti u traženju onoga što mu je prethodilo. Povijesna je znanost stoga suočena s beskonačnošću svog predmeta, a povjesničar pritom odabire činjenice koje smatra relevantnima za objašnjenje određenog problema. Upravo taj selektivni karakter u istraživanju predstavlja glavnu razliku između istraživanja ljudske prošlosti i predmeta ostalih znanosti. Pored toga, prošlost je uvijek nedovršena i otvorena prema budućnosti, a u skladu s mijenjanjem povijesne stvarnosti, mijenja se i spoznaja povijesne znanosti.The article discusses different types of explanation in history and tries at the same time to solve the problem of significance of historical explanation by discarding the methodological view according to which the natural sciences are based on explanation while social sciences are based solely on understanding. Historical explanations consist of a large number of singular testimonies and, in order to provide argument and unification for these testimonies, historians use only statistical generalizations since universal laws that govern historical processes to which the testimonies refer cannot be determined. However, the reconstruction of historical events, processes and structures does not necessarily demand from the historian to describe their every single component. When we do research or trying to explain past events, we are never able to describe the causal relations for an event in their totality because a historical description of a single event can be applied only to a small number of its aspects and while trying to find what led to the event we inevitably have to stop at some point of the causal chain. History as a science is therefore faced with the infinity of its subject matter and consequently the historian must select the facts that he or she considers relevant for the explanation of a given problem. Precisely this selective approach in research represents the crucial difference existing between the research of human history and the subject matter of other sciences. Furthermore, history is always incomplete and open toward the future and, as the historical reality changes, accordingly the notion of historical science changes as well. (shrink)