Cancer chemotherapy has been the most common cancer treatment. However, it has side effects that kill both tumor cells and immune cells, which can ravage the patient’s immune system. Chemotherapy should be administered depending on the patient’s immunity as well as the level of cancer cells. Thus, we need to design an efficient treatment protocol. In this work, we study a feedback control problem of tumor-immune system to design an optimal chemotherapy strategy. For this, we first propose a mathematical model (...) of tumor-immune interactions and conduct stability analysis of two equilibria. Next, the feedback control is found by solving the Hamilton–Jacobi–Bellman equation. Here, we use an upwind finite-difference method for a numerical approximate solution of the HJB equation. Numerical simulations show that the feedback control can help determine the treatment protocol of chemotherapy for tumor and immune cells depending on the side effects. (shrink)

001. 王陽明의 철학사상 002. 현대의 시대적 상황 003. 양명학의 형성 배경 004. 기존 학설과 양명학 005. 왕양명의 심즉이론 006. 왕양명의 지행합일체 007. 왕양명의 치량지론 008. 왕양명의 이상사회 사상 009. 왕양명의 군사사상 010. 왕양명의 영향과 전개 011. 동, 서의 양명학 012. 한국의 양명학 013. 양명학의 조선 전래 014. 양명학에 대한 비판 015. 전래 초기의 양명학 수용 016. 조선조 양명학의 태두 정제두 017. 하곡 이후의 양명학 018. 겸곡 박은식의 양명학 019. 애당 정인보의 양명학.

This article examines two distinct ways in which anticolonial thinkers in early twentieth-century Korea reconstructed their nondemocratic tradition in an attempt to justify (rather than take for granted) the claim of self-determination. The exposure to modern education and ideas of democracy prompted these thinkers to critically engage their tradition in the struggle for self-determination. That said, they could not simply abandon the cultural foundation of their nation. Japanese colonial rule drew its legitimacy from not only an assimilation ideology that the (...) Japanese and Koreans shared the same ethnic origin but also a developmentalist conception of the colonized that they were premodern and incapable of self-rule. To reject imperial domination, Korean anticolonial thinkers needed to invent out of their country’s nondemocratic tradition (1) an unassimilable nation/people (2) capable of self-rule. Drawing upon the political writings of two early twentieth-century thinkers in colonial Korea, Yi Kwang-su (1892–1950) and Cho So-ang (1887–1958), I discover from their political thought two nuanced approaches to this project of inventing “the people” in the colonial world. I argue that while Yi succeeded in rebutting the colonial ideology of assimilation, he fell into the trap of developmentalism. I contend that Cho, on the contrary, sidestepped this trap with his revisionist reading of the Confucian past as a history of democratic transformation, thus providing an immediate alternative to imperial sovereignty. (shrink)

Riječ “intelektualac” francuskog je porijekla, nastala krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere Dreyfus, uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom forumu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku (Le Sueur 2001:2). Teoretičari kao što su Edward Said, Paul Ricoeur, Jean-Paul Sartre i Michael Waltzer dali su doprinos diskusiji o intelektualcima: intelektualca Said vidi kao kritički nastrojenog autsajdera, Ricoeur kao političkog edukatora, Sartre kao čovjeka od akcije, a Waltzer kao brižnog insajdera. Opisati intelektualca (...) na ovaj način, pak, ne spominje prostor unutar kojeg intelektualac djeluje, tj. građansko društvo. Upravo se u takvom prostoru ljudskog udruživanja i odnosnih mreža može promovirati kultura dijaloga, tolerancije, umjerenosti i uzajamno korisnog rješavanja sukoba, upravo onakva kultura kakva otjelotvorava stavove i vrijednosti demokratizacije. Mada intelektualac, onakav kakav je gore opisan, igra značajnu ulogu u održavanju dobro razvijenih demokratskih društava, u postkonfliktnim društvima, kakva su i kosovsko i bosanskohercegovačko, pojavljuje se potreba za intelektualcem koji je više od pukog kritičara društva, edukatora, čovjeka od akcije i saosjećajnog pojedinca. I tu na scenu stupa hiperintelektualac. Najupečatljivija karakteristika hiperintelektualca je možda upravo stepen u kojem se intelektualac bavi društvenom kritikom, političkim obrazovanjem, akcijom i “insajderizmom”, ne kao ideolog, već kao nestranačka fi gura. Društvena kritika i političko obrazovanje hiperintelektualca manifestiraju se na nestranački način, tako da se jasno čuje sve što je moguće i napadati i braniti, i sa jedne i sa druge strane. To je poseb-. (shrink)