Konfucije, kao tipičan „akozmički” mislitelj, odbija govoriti o kozmološkim temama, kao što su „Put neba”. Ipak, čini se da neka njegova učenja, osobito ona koja se tiču praktične filozofije, imaju određenu kozmološku pozadinu. Ovdje se otvara pitanje: uključuje li Konfucije u svoje učenje kozmološke koncepcije, iako o njima nikada nije otvoreno raspravljao? Postoje li kozmološke pretpostavke/utemeljenje Konfucijeve praktične mudrosti? Slijedeći ta pitanja ovaj rad, analizirajući zbirku Konfucijevih izreka Analekti, razmatra kozmološku dimenziju Konfucijeve praktične filozofije. -/- .

"Tehnicizirana" politika, te u tom kontekstu zaborav pojma dobra kao čovjekova dobrog života, čini nužnim ponovnu procjenu pojma političkog, što rezultira ispitivanjem njegove biti. U tom se smislu antičko-grčka percepcija politike pojavljuje ključnom u potrazi za odgovorom. Aristotelova praktična filozofija kao jedinstvo etike, ekonomike i politike predstavlja se u svojoj punini upravo kao philosophia anthropina - filozofija o ljudskim stvarima. U takvom kontekstu politika ostaje izraz ljudske prirode, znakovito ukorijenjena u širini ljudskog života kao put ili način ostvarivanja njegovih (...) najviših stremljenja. Bivajući takovom, neraskidivo je povezana sa svojom svrhom - zajedničkim dobrom građana; država djeluje kao politička zajednica utemeljena na načelima slobode i pravednosti. Takova posebnost pojma politike - unutar svoje vezanosti za etiku i njezina praktičkog značenja za čovjeka - može preživjeti samo kroz suočavanje sa zaboravom njezina izvornog značenja.The “technicalized” politics, and in that context the oblivion of the concept of good as man’s goodlife, urges the reappraisal of the concept of the political, resulting in the questioning of its essence.In that sense the ancient-Greek perception of politics appears crucial in the quest for the answer.Aristotle’s practical philosophy as a union of ethics, economics and politics manifests itself in itsfullness precisely as philosophia anthropina – philosophy about human matters. In such a contextpolitics remains the expression of human nature, significantly rooted in the entirety of human life asa path or way towards the realization of his highest aspirations. Being such, it is unbreakablybonded with its purpose – the common good of citizens, the state acting as the political communitybased on the principles of freedom and righteousness. Such particularity of the concept of politicswithin its link to ethics and its practical meaning for man can survive only through confronting theoblivion of its original meaning. (shrink)

Na primjeru Utopije morala Karla Alberta i Elenor Jain, autor pokazuje razliku između ontološke etike kao metafizičke etike i svih drugih prošlih i suvremenih etika kao nemetafizičkih. Središnja pretenzija ontološke etike kao aktualne etike primjerene vremenu ležiu tome da ona može nadmašiti specifičnosti pojedinačnih kultura i pokazati fundament etičkog mišljenja i djelovanja, koji prevladava razdvajajuće elemente tradiranih moralnih predodžaba ili religioznih normi te obraća pažnju na ono zajedničko što ljudi i narodi doživljavaju kao iskustvo bitka, u smislu ontološke misli, od (...) Parmenida i Platona do Heideggera i Lavellea. Nasuprot tom prenaglašavanju Platonove idealističke linije u europskoj praktičnoj filozofiji, autor ovoga rada ukazuje na druge smjerove europske filozofije, te posebno ističe Aristotelovu philosophia anthropina kao nemetafizičku praktičnu filozofiju u smislu jedinstva etike i politike, neovisno o metafizici. Dok Albert i Jain zagovaraju bliskost etike i estetike, te u smislu modernog globalizma povezuju europsku filozofiju s izvaneuropskom mitološkom i metafizičkom mudrošću, autor ovoga rada ukazuje na Gadamerovu interpretaciju odnosa phronesisa i sophiae u VI. knjizi Aristotelove Nikomahove etike i naHeideggerovu fundamentalnu ontologiju, ne kao metafiziku, nego kao hermeneutičku praktičnu filozofiju, da bi na tragu Finkove interpretacije VII. knjige Platonove Države pokazao mogućnost drukčijeg tumačenja odnosa dokse i episteme od onoga što ga pružaju Albert i Jain, kako kod samoga Platona tako i u transcendentalnoj fenomenologiji životnog svijeta kod kasnoga Husserla. Jer suvremenom globalnom svijetu više je potrebna nemetafizička praktična filozofija – kao povijesnom svijetu života primjereno mišljenje – negoli metafizička etika i mitologija.Am Beispiel von Die Utopie der Moral von Karl Albert und Elenor Jain zeigt der Verfasserden Unterschied zwischen einer ontologischen Ethik als einer metaphysischen Ethik und allenanderen vergangenen und gegenwärtigen Ethiken als nicht-metaphysischen Ethiken. Der Hauptanspruchder ontologischen Ethik als einer aktualen und der Zeit angemessenen Ethik liegtdarin,dass sie die Eigenartigkeiten der einzelnen Kulturenübergreifenund das Fundamentumdesethischen Denkens und Handelns aufweisen kann, das die trennendenElemente der tradiertenMoralvorstellungen oder religiösenNormen aufhebt und die Aufmerksamkeitauf dasGemeinsamelenkt, welches die Menschen und die Völker als Seinserfahrung erleben – im Sinnedesontologischen Gedankens von Parmenides und Platon bis Heidegger und Lavelle. Im Gegensatzzu dieser überbetonten idealistischen Linie Platons in der europäischenpraktischenPhilosophieweist der Verfasserdieser Arbeitauf die anderenStrömungen der europäischenPhilosophiehin und hebt insbesonderedie aristotelische philosophia anthropinaals nicht-metaphysischepraktische Philosophie im Sinne der Einheit von Ethik und Politik hervor,die vonderMetaphysik unabhängig ist. WährendAlbertund Jain die Nähe von Ethik und Ästhetik befürwortenund im Sinne des modernen Globalismus die europäischePhilosophie mit der außereuropäischenmythologischen und metaphysischen Weisheitverbinden, verweist der VerfasserdieserArbeitauf Gadamers Interpretationdes Verhältnissesvon phronesisund sophia im VI.Buchder NikomachischenEthik vonAristotelesund auf die Fundamentalontologie Heideggers–aufgefasst nicht als eine Metaphysik, sondern als hermeneutische praktische Philosophie. AufdenSpurender Fink’schenInterpretationdes VII. Buches von Platons Staat zeigt der Verfassersodannauf, dass eine andereMöglichkeit zur Deutung des Verhältnissesvon Doxe und Epistemebestehtals jene, die von Albertund Jain befürwortet wird,sowohl bei Platon selbst als auch inderTranszendentalphänomenologieder Lebenswelt beim späten Husserl. Denn die globale WeltderGegenwart braucht mehr eine nicht-metaphysische praktische Philosophie und ein der geschichtlichenLebenswelt angemessenes Denken als eine metaphysische Ethik und Mythologie. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg i interpretiranog intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim tekstom, u (...) pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting and the interpreted intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga između (...) vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

U Rusiji, dve decenije nakon urusavanja Sovjetskog Saveza, Staljinova popularnost je po anketama javnog mnjenja ogromna, posto se mnogi prisecaju nekadasnjeg ugleda zemlje i svog osecaja sigurnosti. Slicno tome, mnogi Srbi, koji su bili najveca grupa u bivsoj Jugoslaviji, s nostalgijom su gledali na vreme nacionalnog ponosa i materijalnog komfora. Nasuprot tome, potcinjene etnicke zajednice u isto to vreme osecale su frustraciju u teznji za nacionalnim ponosom. Svaki politicki poredak ima jednu pripovest sacinjenu od odabranih i povezanih dogadjaja koji promovisu (...) nacionalne interese. Iako se zavrsila oruzana borba, u bivsoj Jugoslaviji ostala je podeljenost koja je perpetuirana konkurentskim narativima o tome sta se i zbog cega dogodilo. U Rusiji,?nevidiljivi staljinizam? u porastu jos jednom je omalovazio iskustvo zrtava represije. Ovaj clanak pruza preliminarna razmatranja o razdvajanju narativa u Rusiji i Srbiji i pokusava da objasni jednu od kljucnih prepreki u pomirenju s prosloscu. (shrink)

Istorija politicke ekologije kako se odvija u Francuskoj tokom poslednje dve decenije moze da se protumaci kao da je orijentisana na stalno ispitivanje naucne ekspertize i iskljucivom odredjivanju akcija koje treba preduzeti za suocavanje sa ekoloskom krizom. Jedna takva evolucija je dobrodosla jer ona oslobadja prostor za razmisljanje i politicku akciju. Medjutim, aktuelna konfiguracija problema klimatskog zagrevanja je takva da preti da se izgubi ova prednost. Takodje potrebno je rekonfigurisati krizu ekoloskog misljenja u oblasti klimatskog zagrevanja da bi se dao (...) smisao onome sto nam se desava kao i konzistentnost sadasnjim akcijama i inicijativi. (shrink)

U ovom ću članku razmotriti Aristotelov protreptički argument za nužnost filozofije kako ga je postavio Al-Kindi. Pokazat ću kako muslimanski kritičar filozofije, prvenstveno onaj koji je usklađen s teološkim stajalištima Ibn Hanbala, može s razlogom odbaciti protreptički argument kako ga predstavlja Al-Kindi. Međutim, argument se može preraditi na način da se zaobiđu uobičajene kritike koje iznose protivnici filozofije u stilu Hanbalīja. Dapače, tvrdit ću da je njegova ispravnost neupitna jednom kad se argument pravilno razjasni s obzirom na to kako se (...) treba shvatiti 'filozofiju'. Na kraju ću ukratko raspravljati o tome zašto muslimanski kritičari filozofije ne moraju smatrati protreptički argument problematičnim, budući da neizbježnost filozofije ne zahtijeva privrženost svim vrstama filozofskih pozicija, koliko god one bile problematične za islamsku doktrinu. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Scholars have detected hostility to technology in Daoist thought. But is this a problem with any machine or only some applications of some machines by some people? I show that the problem is not with machines per se but with the people who introduce them, or more exactly with their knowledge. It is not knowledge as such that causes the disorder Laozi and Zhuangzi associate with machines; it is confused, disordered knowledge—superficial, inadequate, unsubtle, and artless. In other words the problem (...) is not with machines but with the ethics of engineering and the government of technology. The Daoist argument does not devalue machines or knowledge of them; instead, it sets a new goal, defining an alternative ideal—alternative to techniques held hostage to despotic ideas about efficiency and profit. (shrink)

This work offers a critical approach to Franz Rosenzweig’s conception of community in The Star of Redemption based on Helmuth Plessner’s political anthropology. First, it presents Plessner’s critique of social radicalism and of the apoliticism of the German spirit, and its parallelism with the Jewish spirit. Second, it delves into the passage from Hegel und der Staat to The Star in a communitarian key. Third, it dwells on the difference between community of blood and community of faith in Rosenzweig, together (...) with his theological-political translation into the distinction between the eternal people and the peoples of the world. Last, as a conclusion, it makes manifest the apoliticism of the Rosenzweigian proposal, and therefore, its incapacity to give an answer to the political problem in Weimar, of which its catastrophic consequences Rosenzweig did not know. (shrink)

RESUMO Este artigo se propõe discutir a constituição de comunidades de leitores, a partir de concepções advindas do Círculo de Bakhtin sobre linguagem, forças centrífugas e centrípetas; de Canclini sobre cultura/coleção; de reflexões de autores contemporâneos sobre juventudes e cultura juvenil e de Chartier sobre leitura. Interessa-nos problematizar como se constituem essas comunidades e como se dão as práticas leitoras em torno de obras que se colocam fora do cânone e da “boa leitura”. Investigamos, em uma pesquisamaior, como esses jovens (...) se organizam em comunidades de leitores para a produção e para o compartilhamento de saberes e de experiências. ABSTRACT This article aims to discuss the constitution of communities of readers based on the Bakhtin Circle’s conceptions of language, centrifugal and centripetal forces; Canclini’s understanding of culture/collection; contemporary authors’s reflections on youths and youth culture, and Chartier’s reflection on reading. It interests us to problematize how these communities are constituted and how the reading practices occur as they are related to works that are placed outside the canon and are not considered “good reading”. As part of a broader research study, we investigated how these youths are organized in communities of readers for the production and sharing of knowledge and experience. (shrink)

This chapter examines Liang Shuming’s work The Fundamentals of Chinese Culture (Zhongguo wenhua yaoyi 中國文化要義), analyzing his major conceptions about Chinese society and investigating his intellectual relations to Western thinkers. Inspired by Bertrand Russel’s discussion of the psychological sources for human activities, Liang distinguished three components of the human heart: instinct, intellect, and reason. He coined a new term, “the operation of mind” (xinsi zuoyong 心思作用), to denote an integral unity composed of intellect and reason. Meanwhile, he reiterated his old (...) idea about the difference between Western and Chinese cultures, arguing that the Westerner was strong in intellect, but weak in reason, while the Chinese was strong in reason, but weak in intellect. Liang holds that traditional Chinese society was an “ethic-based society” and a “profession-differentiated one.” Due to the effort of Confucius and other sages, China completed its effort of replacing religion with morality in an early time. Marx-Engels’ doctrines of class struggle and classification of history were right for Western society but could not be applied to Chinese reality. In China, the four ranks of scholar, peasant, artisan, and merchant represented four social professions, instead of four social classes. Since the Qin-Han period, Chinese history had undertaken a cyclical development without substantial alteration in economy and politics. (shrink)

Huangdi Yin fu jing -- Tai bai yin jing -- Su shu --Tian shu -- Tong xun zhen jing.

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

Teza o "neskrivljenom neznanju" je instrument u okviru teorije pravednog rata koja sluzi da se moralno opravda ucesce u ratu za pripadnike one strane koja je porazena; uslovi za neskrivljenost su da su porazeni borci iskreno verovali da brane pravednu stvar i da su takodje iskreno verovali da imaju nekih izgleda da pobede. Bez ovog instrumenta teorija pravednog rata, jedna teorija koja opravdava rat preko pravednog uzroka rata, bi porazenoj strani narocito ako je slabija, morala da unapred pripise krivicu sto (...) je uopste usla u rat. Medjutim, u savremenoj situaciji rasirene kriminalizacije rata sam pojam rata se menja i postaje izuzetno neodredjen. Kako ratovi postaju sve vise i vise "asimetricni", pre svega u snazi sukobljenih strana, cini se da se teorija pravednog rata suocava sa teskocom da u svoje okvire uopste situira "neskrivljeno neznanje", ali to povlaci teskocu te teorije da pokaze da pravda ide sa pobedom, otvarajuci tako pitanje artikulacije pravednog mira. (shrink)

This paper extends Alan John Simmons?s conceptual distinction between Lockean and Kantian conceptions of legitimacy that he applied to the question of the legitimacy of states, to the issue of legitimacy of public decisions. I criticise the consent conception of legitimacy defended by Simmons, and I defend the Rawlsian version of the justificatory conception of legitimacy from his objection. The approach of this paper is distinctive because the two conceptions are assessed by investigating, using the method of reflective equilibrium, their (...) respective prescriptions concerning the treatment of antisocial personality disorder and epidemiologic measures. I argue that the method of reflective equilibrium does not support the consent conception. Considering the issues of treatment of APD and of epidemiologic measures, I argue that the consent conception of legitimacy is not well-equipped for the evaluation of norms that are not strictly self-regarding. This causes a deficit of prescriptions for relevant social responses. Further, by considering the case of responses to epidemics, I argue that such a conception can avoid harmful consequences only by recurring to additional, and independent, premises. This does not cause incoherence but reduces the coherence of a normative system. Finally, the consent conception is not equipped to support social cooperation in an optimal way, which has proved to be necessary in critical conditions, like a pandemic. On the other hand, I argue that the method of reflective equilibrium supports the Rawlsian version of justificatory conception of legitimacy, because of its advantages in handling the indicated issues. In addition, I maintain that this justificatory conception is respectful of freedom and equality of agents as moral self-legislators, and, thus, it is not vulnerable to Simmons?s main criticism. (shrink)

本书内容包括:导言、生态学,生态思想和道教生态思想、道教生态思想的原生性、道教生态宇宙观等。.

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

Taiji – Sport, Meditation, Kampfkunst , Gesundheitserhaltung, Lebensphilosophie und der Weg zur Erleuchtung – ist eines der bekanntesten „Markenzeichen” des chinesischen Daoismus. Der folgende Artikel stellt die Grundbegriffe des philosophischen Daoismus, wie dao , qi und wuwei vor, und verbindet sie mit den Prinzipien des Taiji. Entstanden in der Tradition des philosophischen Daoismus stehen diese Begriffe im Zentrum von Schriften wie Daodejing und Zhuangzi, und dienen als Bausteine der daoistischen Philosophie, die sich gerade durch die Beständigkeit dieser Axiome während einer (...) tausendjährigen Geschichte sozialer, politischer und religiöser Umwälzungen als stabil erwiesen hat. Aus dem regelmäßigen Taiji-Training mit dem Ziel mens sana in corpore sano und unter Beachtung der Prinzipien des dao, qi und wuwei resultieren Weichheit und Stärke des Körpers und Weisheit des Geistes, wodurch sich höhere Ebenen des Bewusstseins eröffnen, in denen es möglich wird, eine Einheit physischer und mentaler Vollkommenheit zu erlangen. Dadurch gewinnt die „Kampfkunst” Taiji eine weitere, transzendente Dimension. (shrink)

The theme of this world conference, “Philosophy as Inquiry and Way of Life,” evokes some of the central ideas in the works of the Chinese philosopher, Zhuangzi and the American pragmatic philosopher, John Dewey. As different as these two thinkers are, each regarded a particular mode of philosophical inquiry to be detrimental to the process of living, and in its place, each recommended a more natural and sustainable method of philosophy, one consistent with life-processes and responsive to the demands of (...) changing circumstances and problematic situations. This paper argues that the proposals of Zhuangzi and Dewey, while undeniably different, are similar in important respects. By reading them together, one might better understand and more clearly draw out their lessons for philosophy itself. Using Zhuangzi’s famous story of “Cook Ding” as a point of departure, a new way of thinking about the role of “reflective knowing” will be articulated; and drawing from Dewey and the pragmatic tradition, a new alignment for philosophy and its function will be proposed along lines suggested in the work of Zhuangzi. (shrink)

In this article we delve into the conception of love for neighbor present in The Star of Redemption. Rosenzweig?s New Thinking is in praise of life, despite pain, and by virtue of love. Becoming oneself passes through the relationship with the other. Love of neighbor is born from the recognition of the other as close and representative of all humanity. This love requires going beyond the?-isms? that separate us; it involves getting closer to the other without denying him or her, (...) but recognizing them as different. But how do we know who we should love at every moment? Prayer, Rosenzweig would say, is the one that enlightens our neighbors matured for love. (shrink)

Embedded in the Daodejing and the Zhuangzi is a unique concept that lends itself to the formulation of a distinct system of ethics. The distinctiveness that wu-wei infuses into the realm of ethics resides in its principal constituent, spontaneity. Implicit in wu-wei is spontaneity and its dialectical opposite, the nonspontaneous elements that are essential to the integrity of any system of ethics. This paper attempts to bring to the fore this implicit dialectic of spontaneity and non spontaneity through wu-wei's relation (...) to the Dao as harmony of opposites, its imperative of enlightened response, and its congeniality to the case for libertarianism. (shrink)