Izvorno značenje termina ‘šport’; olimpizam i elitni šport – u nas 1967. god. V. Janković.Kriza športa – problem granica, šport nije više autonoman a niti zdrav, urušenost etike je vezana uz bespoštednost ekonomskog tržišta.Rješenje:– priziv na izjednačavanje moralnih normi u svim sektorima ;– reguliranje slobodnog ekonomskog tržišta uvjet je da slobodno vrijeme i šport dobiju šansu da postanu rekreacija, tj. snaženje fizičkih silnica i obnova psiholoških zaliha, a ne ubilačka masovna histerija.The original meaning of the term ‘sport’, olimpism and (...) elite sports is retrieved and in Croatia V. Janković, 1967.The crisis of sports is due to problems of boundaries, sports are no longer autonomous, and they are not healthy. Crumbling sports ethics is conditioned by the mercilessness of economic markets.Solutions:– a call for an alignment of moral norms in all sectors of society;– the regulation of free economic markets is a condition for the possibility of sports’ becoming recreational, that is, for sports to help gain physical strength and psychic energy, rather than producing a dangerous mass hysteria. (shrink)

Izvorni pojam obrazovanja kao centralni pojam pedagogije ne razumijeva se kao znanje o nekom biću, ili pak o nekom procesu ili činjenju, već kao sebeznanje ovog bića ili činjenja u slobodnom subjektu. Tek refleksija znanja u sebe samo jest ono što može istinski obrazovati, za razliku od svakog funkcionalnog, heteronomnog »obrazovanja« za izvanjske svrhe. Slobodan subjekt jest tek onaj subjekt koji je u punom smislu autonoman, tj. u mogućnosti samoodređivanja iz slobode. Rad će pokušati razmotriti odnos pojma obrazovanja spram pojma (...) »slobodnog vremena« kao vremenovanja istinskog subjekta te razvidjeti mogućnosti sprege i razilaženja ovih pojmova u njihovoj biti, te na fenomenalnoj razini u području sustava odgoja i obrazovanja. Namjeravano izlazište rada utoliko nije »obrazovanje u slobodnom vremenu« u kontekstu pretpostavljene dihotomije slobodno-radno vrijeme, kao niti »obrazovanje za slobodno vrijeme«, već »obrazovanje kao obrazovanje slobodnog subjekta u za taj proces primjerenim ustanovama«. (shrink)

U tekstu autor postavlja problem razumijevanja odnosa između slobodnog vremena i slobode. Problem se prvo otkriva opisom ontičke strukture odnosa čovjeka i vremena. Opis se razvija u ontološku postavku o slobodnom vremenu kao najizvornijem načinu odnosa čovjeka i vremena, odnosno kao načinu čovjekova bitka . Postavka se preispituje na relevantnoj građi povijesti filozofije . Na poticajima koje nalazi u Fichteovom i Hegelovom pojmu vremena autor analizu usmjerava prema otkrivanju ontološkog smisla modernog susreta vremena i slobode, signifikacija kojega se događa u (...) pojmu slobodnog vremena.Author addresses the problem of comprehension of relationship between the free time and freedom. Firstly, the problematic concept is called forth through the description of an ontic structure of relations between a man and time. Secondly, the problem leads to the ontological thesis on the free time as the most originary linkage between a man and time, i.e. mode of human being . This thesis is investigated furthermore within the most relevant material in the history of philosophy . Finally, on the impulses found in Fichte’s and Hegel’s concept of time author turns his attention towards bringing about the ontological sense of the modern encounter of time and freedom which takes place in the concept of free time. (shrink)

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. (...) Stoga, barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

The presumed lifestyle changes due to the Covid-19 pandemic are the reason for research into the self-assessment of parents of early and preschool children about parental behaviors during lockdown in the first wave of a pandemic. The aim was to explore the quality of parenting through joint activities and behaviors towards children. A relative majority of survey participants estimate that they have not significantly changed individual activities with children while a quarter of parents estimate that they do so more often (...) than before. Nearly half of parents estimate that they play more with their children than before the lockdown. Family relationships have been singled out as the most important dimension of parenting. Age, level of formal education and marital status of research participants as a predictor explains only 2.3 % of the variability of parental self-assessment, so it is reasonable to assume the existence of other, more significant predictors of parenting quality. The collected data indicate the advantages and disadvantages of online research. The size of the sample indicates the involvement of parents on social networks, which indicates the possibility of further research on parenting. (shrink)

Rad pripremno ocrtava etično načelo saturiranosti u svrhe boljeg razumijevanja zdravog radnog okruženja. Načelo se oprimjeruje razmatranjem zajedničke biti ljudskih problema vezanih za uzrok, razvoj, učinke i posljedice COVID–19 virusne pandemije koja je potvrdila dugo znane, sustavne probleme opterećenja u ljudskom društvu, naročito u području poslovanja. Posebno treba istaknuti područje kadrovski i financijski potkapacitiranih nacionalnih sustava, poput znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, u kojem vlada i problem višestrukog radnog identiteta. Izabrana optika motrenja služi približavanju moralne i organizacijske važnosti i korisnosti (...) kriterija saturiranosti za, s jedne strane, optimalnu organizaciju rada, ali i, s druge strane, očuvanje dostojanstva čovjeka u radnom okruženju. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time (...) svoju etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

Ne samo da Mediteranska filozofija pridonosi postanku i daljem razvoju svjetske filozofije, nego joj daje osnovni pečat. Kratka analiza glavnih sastojaka, kao što su: 1) grčko-judejska i latinska skolastika; 2) uloga magije i misticizma; 3) otvaranje znanstvenog interesa naročito od arapske skolastike; 4) povijesno vrijeme i čovjekova borba za sebe, od Renesanse sve do dvadesetog stoljeća, treba pokazati da je osnovni vid Mediteranske filozofije oplemenjivanje svijeta. Budućom zadaćom Mediteranske filozofije naznačit će se pronalaženje putova kako da se koncept mogućnosti, (...) kao njezina glavna tekovina u dvadesetom stoljeću, osigura u perspektivi oplemenjivanja svijeta – najvjerodostojnijoj perspektivi svjetske filozofije.Not only does Mediterranean philosophy contribute to the genesis and susequent development of world philosophy, but it also lends it its original stamp. A breaf analysis of elements such as: 1) Greco-Judean and Latin scholasticism; 2) the role of magic and misticism; 3) the stimulation of scientific interest especially in Arabic scholasticism; 4) in history of human beings the struggle for themselves from the Renaissance to the Twentieth Century should show, with a special emphasis on Croatian philosophers, that the basic conception of Mediterranean philosophy consists in enrichment of the world. Through futures tasks for Mediterranean philosophy it will be indicated how to find ways to secure the concept of possibility as the main currency in the perspective of enriching the world – a most authentic perspective for world philosophy. (shrink)

U ovom radu predstavljena su mišljenja i stavovi nastavnika matematike o ispitima iz matematike na Državnoj maturi u Hrvatskoj. Cilj rada bio je ispitati mišljenja nastavnika o prikladnosti srednjoškolskih udžbenika matematike za pripremu učenika za ispite državne mature, općim zahtjevima ispita, ocjenjivanju i bodovanju na ispitima te o uspjehu učenika. Istraživanje je provedeno putem upitnika na prigodnom uzorku od 308 nastavnika matematike koji poučavaju u srednjim školama u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da nastavnici matematike školske udžbenike ne smatraju prikladnima za pripremu (...) učenika za ispit više razine. Nastavnici smatraju da je vrijeme predviđeno za ispit više razine nedovoljno. Većinom su zadovoljni rezultatima svojih učenika, no neopredijeljeni su po pitanju kriterija i bodovanja na maturi. Nastavnici strukovnih škola u većoj su mjeri nezadovoljni zahtjevima i postavkama državne mature u odnosu na gimnazijske nastavnike. Rezultati ovog empirijskog istraživanja mogu poslužiti kao polazište za ponovno razmatranje općih zahtjeva državne mature iz matematike nakon više od deset godina nakon njezina uvođenja. (shrink)

U knjizi "Ponovno promišljanje urođenosti" , koja izlaže konektivističko stajalište o razvoju, Jeffrey L. Elman et al. iznose nove pristupe i metode u procesu učenja uopće, s posebnim naglaskom na učenje jezika, odnosno materinskog jezika. Slijede najnoviji argumenti protiv Chomskyeve teze o urođenosti jezika koji, između ostalog, propituju sljedeće pretpostavke: 1. modularnost jezika; 2. kritično vrijeme za učenje jezika; 3. siromaštvo podražaja; 4. genetsku osnovu gramatike; 5. lokalizaciju jezika. Zaključak jest da su argumenti uvjerljivi te da postoji novi pogled (...) na urođenost jezika.In the book "Rethinking Innateness, a connectionist perspective on development" Jeffrey L. Elman et al. present new approaches and methods in the learning process in general, with special stress on the acquisition of language or mother tongue. Here are the most recent arguments against Chomskyan thesis about the innateness of language which questions, among other things, the following presuppositions: 1. language modularity; 2. critical period for the acquisition of language; 3. poverty of the stimulus; 4. genetical basis of grammar; 5. language localization. The conclusion is that the arguments are convincing and that there is a new way of looking at the innateness of language. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku (...) dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

Kako bismo utvrdili značajke učinkovitog stručnog usavršavanja učitelja prirodoslovne grupe predmeta, na temelju sustavnog pregleda literature izabrali smo i proveli analizu devet učinkovitih eksperimentalnih i kvazi eksperimentalnih istraživanja. Utvrdili smo kako bi stručno usavršavanje bilo dobro započeti inicijalnim radionicama koje je potrebno nastaviti kroz susrete zajednica učenja za vrijeme ostvarivanja promjena. Uz to je važno osigurati potporu i vođenje učitelja te nastavne materijale za učitelje i učenike. Stručno usavršavanje može biti učinkovito samo ako doprinese boljim učeničkim rezultatima, a to (...) je moguće postići promjenama u nastavi koja bi trebala polaziti od jasno postavljenih ciljeva u skladu s kojima učitelji pripremaju nastavne aktivnosti koje učenike potiču na istraživanje, rješavanje životnih problema, aktivno i suradničko učenje te znanstveno i metakognitivno mišljenje. In order to affirm the characteristics of efficient professional training of teachers in the natural sciences, on the basis of a systematic overview of the literature, we chose and implemented an analysis of nine efficient experimental and quasi-experimental research designs. We affirmed that professional training should begin with initial workshops, which should continue through meetings of learning cummunities during these changes. Additionally, it is important to ensure support and guidance for teachers, as well as teaching materials for teachers and students. Professional training can be considered efficient only if it contributes to improved academic performance; this can be attained through changes in teaching, which should be founded on clearly established goals in accordance with which teachers may prepare teaching activities that inspire students to research, solve everyday problems, take part in active and cooperative learning, and think scientifically and metacognitively. (shrink)

Polazeći od uvjerenja da je Kangrgina knjiga Praksa, vrijeme, svijet jedno od najznačajnijih djela suvremene hrvatske filozofske literature, koja su hrvatskoj filozofiji otvarala prostor mogućnosti dijaloga na ravnoj nozi s najtemeljnijim orijentacijama suvremene filozofije u svijetu, autor se u svom prilogu koncentrira na analizu Kangrgina pojma vremena. Odabir toga pojma, kao mogućeg predmeta tematske analitičke pozornosti, određen je, s jedne strane, shvaćanjem da je problem vremena središnji topos svih temeljnih filozofskih tematizacija u modernoj filozofiji, te, s druge strane, vodećom (...) tezom da Kangrgina filozofska djelatnost svoju najvišu razinu i samosvojnost postiže i održava upravo u raspravama o problemu vremena i kritičkom dijalogu o problemu vremena s najznačajnijim misaonim likovima moderne filozofije.Von der Überzeugung ausgehend, dass Kangrgas Buch Praxis, Zeit, Welt eines der bedeutendsten Werke der zeitgenössischen kroatischen philosophischen Literatur ist, das der kroatischen Philosophie einen gleichrangigen Dialog mit den fundamentalen Orientierungen der zeitgenössischen Philosophie in der ganzen Welt ermöglichten, konzentriert sich der Autor in diesem Beitrag auf die Analyse seines Zeit-Begriffs. Die Wahl dieses Begriffs als des potentiellen Gegenstands der thematischen analytischen Konzentration ist einerseits durch die Auffassung bestimmt, dass der Zeit-Begriff der zentrale Topos aller fundamentalen philosophischen Thematisierungen in der modernen Philosophie ist, und andererseits durch die Hauptthese, dass Kangrgas philosophische Tätigkeit ihren höchsten Rang und ihre Eigentümlichkeit gerade in den Auseinandersetzungen über das Zeit-Problem und in dem kritischen Dialog über das Zeit-Problem mit den bedeutendsten denkenden Persönlichkeiten der modernen Philosophie erreicht und aufrechterhält. (shrink)

S razvitkom kapitalizma sve više se govori i piše o slobodnom vremenu, a njegovim komercijaliziranjem razvile su se unosne gospodarske grane: »industrija zabave«, turizam i sport. Kapital, međutim, slobodno vrijeme najprije prepoznaje kao vrijeme slobodno od rada, tj. kao besposlicu, a tek u najnovije doba – kada je naučio kako od njega profitirati – i kao vrijeme slobodno za učenje i stvaralaštvo, tj. kao dokolicu.Razlika između besposlice koja teži potrošnji i dokolice koja se ispunjava samodjelatnošću mnogima je (...) još nejasna. A tu se razliku često i namjerno prikriva da bi se slobodno vrijeme, s jedne strane, lakše komercijaliziralo i da bi se, s druge strane, poništio njegov društveno revolucionarni naboj. Tome služi i prikrivanje razlike između rada i samodjelatnosti, pa se postavlja pitanje: jesu li sportska natjecanja igra ili rad? Ili za primjer: igra li se nogomet, ili se nogomet radi?With the development of capitalism free time is more and more the subject of spoken and written word, and with its commercialization three profitable economy branches have developed: “entertainment industry”, tourism and sport. Capital, meanwhile, identifies free time as time free from work, or idleness, and only in recent time – when it learnt to make profit out of free time- time free for learning and creativeness, or as leisure.Difference between idleness, which leans towards consumption, and leisure, which fulfils itself with self-activity, to a great many is still obscure. And that difference is often and purposely concealed meaning to, on one side, commercialize free time more easily and, on the other hand, to quash its socially revolutionary surge. For that purpose is also the concealing of difference between work and self-activity, and the question is asked: are the sport competitions a game or a work? Or precisely: “Does one play football, or does one do football?”. (shrink)

U suvremenoj, napose zapadnoj, oficijelnoj službenoj medicini prevladavajući, biomedicinski model utemeljen je na modernoj racionalističkoj vjeri u znanost, riječju, na principu: non est medicina sine scientia. Moderna je znanost oslonjena, prije ostalog, na ideju kauzaliteta , što uobličava i glavni cilj svekolikog znanstvenog rada: otkrivanje/utvrđivanje, više ili manje, stabilnih uzročno-posljedičnih odnosa. Taj zadatak uvijek, pak, implicira dokazivanje. Znanstvene teorije, odnosno znanstveni zakoni koji su najbliži logičkom idealu da su potpuno dokazani, jesu, u toj epistemološkoj matrici, oni koji osiguravaju pouzdana predviđanja. (...) U ovom se radu ne nudi recept za »konačno rješenje« epistemološke, teorijske i praktične krize moderne medicine, nego se otvara samo jedan od, vjerojatno brojnih, putova njezina rješavanja – uz jasnu svijest da je prošlo vrijeme takozvanih supstancijalnih istina i da se, konzekventno tome, na ovom području mogu takmičiti mnoge druge/drukčije zamisli. (shrink)

U članku se propituje autorstvo i vrijeme nastanka Ātmabodhe, poznate filozofske pjesme koja na popularan, ali i pjesnički imaginativan način razlaže glavna učenja indijske filozofske škole Advaita Vedānte. Iako se Ātmabodha tradicionalno pripisuje velikom filozofu Śaṅkari (8. stoljeće), u članku se iznose argumenti koji govore u prilog tezi da je djelo nastalo nekoliko stoljeća nakon Śaṅkare. Osim suvremene stilometrijske metode General Imposters Framework, koja ju ne prepoznaje kao Śaṅkarino djelo, Ātmabodha također ne zadovoljava Hackerov kriterij kolofona. U članku se (...) stavlja poseban naglasak na doktrinarne i terminološke osobitosti u Ātmabodhi koje pripadaju vremenu nakon Śaṅkare. Osobit je primjer shvaćanje pojma neznanja, uz uvođenje kasnijih termina i koncepata. Dostupni dokazi upućuju na to da bi djelo moglo datirati iz vremena između 11. i ranog 14. stoljeća. (shrink)

Tekst predstavlja analizu situacije sa ženama filozofkinjama u Hrvatskoj tijekom komunističko-socijalističkog razdoblja (1945. - 1989.). Analiza se usredotočuje na dva aspekta: stjecanje doktorata iz filozofije i publikacije. Naša analiza pokazuje da su filozofkinje tijekom tog razdoblja po oba kriterija, odnosno po broju doktora filozofije i broju publikacija, bile proporcionalno na otprilike istoj razini kao i danas u zapadnim zemljama, uključujući današnju Republiku Hrvatsku. Komunistički socijalizam je bio koristan za filozofkinje na dva načina. Prvo, administrativno, uklonio je prepreke za zapošljavanje žena (...) na sveučilištima i znanstvenim institutima. Drugo, komunizam i socijalizam, sami po sebi filozofske i socio-filozofske doktrine, nudili su niz novih tema, istraživanja i elaboracija za daljnji razvoj. Ti čimbenici omogućili su da u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila ekonomski i obrazovno mnogo manje razvijena od većine današnjih zapadnih zemalja, proporcionalno isti broj filozofkinja ima akademsku poziciju kao danas u zapadnom svijetu (uključujući današnju Hrvatsku). Također smo analizirali sedam najvažnijih filozofskih časopisa koji su izlazili u to vrijeme i utvrdili da je između 1945. i 1989. godine 15,4% tekstova bilo napisano od strane žena. Omjer ženskog autorstva je 0,2. To je impresivan broj ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme omjer ženskog autorstva bio veći nego trenutno na JSTOR-u, uzimajući u obzir razlike u postupcima objavljivanja tada i sada. (shrink)

U članku se nastoji pokazati na koji način francuski filozof Paul Ricœur »prisvaja« neke od Augustinovih koncepcija – prvi grijeh, vrijeme, »nutarnji učitelj« i pamćenje – i uključuje ih u svoje promišljanje o razumijevanju i samorazumijevanju ljudskog »bitka u svijetu« posredstvom interpretacije teksta. Ricœurovo »prisvajanje« tekstova koji hrane i obogaćuju njegovo vlastito promišljanje, kompleksno je i slojevito. Pojedini stručnjaci, međutim, upućuju ovakvom »prisvajanju« kritike. Tako Isabelle Bochet u knjizi Augustin dans la pensée de Paul Ricœur , u preciznoj analizi (...) Augustinova utjecaja na Ricœura, zamjera Ricœuru proizvoljan pristup kakav privilegira jedne, a zanemaruje druge aspekte Augustinove misli. Ona mu, zapravo, prigovara da ne prisvaja teološke argumente Augustinove rasprave, nju samu time lišavajući bitne dimenzije. Da bi se odgovorilo na pitanje: na čemu se ovakva kritika, zapravo, temelji, valjalo bi se ponovno pitati što uopće jest hermeneutičko »prisvajanje« te kakva je priroda veze između teologije i filozofije.Dans cet article on essaye de montrer comment le philosophe français Paul Ricœur « approprie » certaines conceptions d’Augustin – péché originel, temps, « maître interieur », mémoire – et les inclue dans sa propre pensée sur la comphrension et autocomprehension « d’être dans le monde » par intermédiare de l’interprétation. « L’appropriation » des textes qui nourissent et enrichissent la pensée de Ricœur est complexe et elle a plusieurs couches. Certains experts, cependant, adressent à tel « appropriation » ses critiques. Isabelle Bochet , dans son analyse précis de l’influence d’Augustin sur Ricœur, reproche à Ricœur son appropriation provisoire qui privilège les uns et néglige les autres aspects de la pensée d’Augustin. Elle lui rapproche, en effet, qu’il n’aproprie pas les arguments théologiques de la discussion d’Augustin en la dépouillant de sa dimension essentielle. Pour qu’on puisse répondre sur la question: sur quoi se fonde telle critique, il faut se demander de nouveau qu’est que c’est que « l’appropriation » hérméneutique et quelle est la nature da la relation entre la théologie et la philosophie. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, (...) apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

Globalizacija nema alternativu. U temeljima procesa višestranog objedinjavanja svijeta koji se objelodanjuje u najnovije vrijeme leže tendencije evidentirane još u 19. stoljeću. Proces je u međuvremenu definitivno postao ireverzibilan, tako da su svi pokušaji njegova zaustavljanja unaprijed osuđeni na neuspjeh i mogu se usporediti sa svojedobnim otporima industrijalizaciji. Istovremeno se faktički lik globalizacije – bitno ovisan o neoliberalnoj ideologiji i o konstelacijama interesa i moći kojima spomenuta ideologija služi – u sve većoj mjeri očituje kao višestruko problematičan, a u (...) nekim dimenzijama i kao autodestruktivan. U tom se kontekstu kritičkom mišljenju, mogućem posredstvom produktivne suradnje filozofije i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pristupa kompleksnoj problematici globalizacije, nameće zadaća propitivanja mogućnosti emancipacije globalizacijskih procesa od njihovih današnjih neoliberalnih okvira i ograničenja, kako bi se profilirala alternativa faktičkom liku globalizacije. Važnu dimenziju te zadaće čini pitanje o odgovornosti, koje se, međutim, ne može primjereno postavljati ukoliko se ono svede na moralističku korekciju faktičkih konstelacijâ, koja odustaje od kritičkog propitivanja samih korijena autodestruktivnosti tih konstelacija.Die Globalisierung hat keine Alternative. In den Gründen des Prozesses der mehrseitigen Gleichschaltung der Welt, welches in der rezenten Zeit bekanntgemacht wird, liegen die Tendenzen, die noch im 19 Jahrhundert registriert worden sind. Der Prozess wurde letzlich irreversibel. Deswegen sind alle Versuche, die Globalisierung aufzuhalten sinnlose, wie ehemaligen Widerstände gegen Industrialisierung. Doch zeigt die faktische Gestalt der Globalisierung – die wesentlich durch die neoliberalen Ideologie und durch die Konstellationen diejeniger Mächte und Interessen determiniert wird, den diese Ideologie bedient – in die Höhe schießenden Anzahl von problematischen und gar selbstzerstörerischen Dimensionen. In diesem Kontext sollte das kritische Denken – das nur durch eine produktive Zusammenarbeit der Philosophie mit dem interdisziplinaren und multidisziplinaren Zutritt zur umfasenden Globalisierungproblematik möglich ist – die Aufgabe aufnehmen, die Möglichkeiten der Emanzipierung der Globalisierungprozessen von ihrer gegenwärtigen neoliberalen Rahmen und Begrenzungen überzuprüfen. Dadurch wird eine Alternative zur gegenwärtigen faktischen Gestalt der Globalisierung gebildet. Eine wichtige Dimension dieser Aufgabe stellt die Frage über die Verantwortlichkeit dar. Diese Frage darf doch keineswegs auf die moralistische Verbesserung der faktischen Konstellationen reduziert wird, sondern sollte die wirkliche Würzeln der selbstzerstörerischen Tendenzen dieser Konstellationen ernst im Betracht nehmen. (shrink)

U tekstu se polazi od problemske konstatacije prema kojoj je kapitalizam kao način života toliko postao dominantan da sustavno prožima cjelokupno vrijeme pojedinca, i radno i slobodno vrijeme. Dakle, sustav je čovjekovo vrijeme u totalu stavio u zavjetrinu ekonomije. I njime upravlja i vlada .Dalje se u tekstu postavlja pitanje koliko će još proći »vremena da se deblokiraju potencijali čovjekove prirode zapreteni u ekonomiji slobodnog vremena« . U suprotnom »svaki napredak u proizvodnji s pasivnom proizvođačkom klasom može (...) samo pospješiti izdvajanje i jačanje nove gornje klase« . Tako nastaje dublja problemska situacija u kojoj se pojedinci pretvaraju u pasivne grupe i društvene zajednice i time cijelo društvo čine pasivnim i osrednjim.Rješenje se, prema Supeku, nalazi u izoštravanju »samosvijesti građanina« kojom bi se uspješno otklanjala pasivnost i nekritičnost čovjekove svijesti. Cijeli bi se taj proces mogao razvijati iz temeljne »usamljenosti« građanina, koja pretpostavlja sigurnu distancu od tržišnog konzumerizma. Samosvijest nastala usred vlastite usamljenosti, tj. usred kritičkog odmaka od svakodnevice, bila bi osnažena i kritički otvorena prema sebi i prema sredini u kojoj živi. I tada bi mogla »djelovati kako hoće«, a ne kako je diktirano odozgor.Ta temeljna i kritički distancirana usamljenost građanina razumijevala bi se kao kvalitetno novo iskustvo vremena u neovisnom i autonomnom prostoru slobode u kojem se konačno može ostvariti vlastito slobodno vrijeme bitno drugačije od pasivne besposlice.The initial concept of this text is the problem conclusion which claims that capitalism as a way of life has become so dominant that it systematically permeates the individual’s complete time, their working hours as well as their free time. In other words, man’s free time has been overtaken by the system and completely subjected to economy. And it is run by the government .Further in the text a question arises: How long “will it take to deliver the potentials of human nature which are entwined in the economy of free time” . Otherwise “every progress that is made in production using passive production classes can only help facilitate the separation and strengthening of the new upper class” . This leads to a deeper problem situation in which individuals are being turned into passive groups and social communities, which makes the entire society passive and mediocre.According to Supek, the solution is in sharpening the “citizens’ self-consciousness”, which could bring success in removing passivity and non-critical human consciousness. The entire process could be developed from the foundational “loneliness” of the citizen, which implies a safe distance from market consumerism. Self-consciousness, caused by personal loneliness, i.e., critical detachment from everyday life, would be strengthened and critically open toward itself and the society in which the person lives. And then it would be able to “do as it pleased”, and not as it has been ordered from a higher instance.This foundational and critically detached loneliness of citizens could be understood as a good and fresh experience of time in an independent and autonomous space of freedom, where a person could finally be able to achieve their own free time in a way that is largely different than just mere passive doing nothing. (shrink)

Podrobna istraživanja o Petrićevu grobu, provedena u crkvi Sv. Onofrija u Rimu, u Muzeju Torquata Tassa u Rimu i u literaturi o Tassu urodila su spoznajom o karakteru odnosa između Franje Petrića i kardinala Cinzija Aldobrandinija za vrijeme Petrićeva rimskog razdoblja: Petrić je bio službeni dvorski filozof kardinala Aldobrandinija, državnog tajnika Papinske države i nećaka pape Klementa VIII. Kardinal Aldobrandini, tijesno povezan s Torquatom Tassom, najvjerojatnije je odlučio da Petrić bude ukopan u Tassov grob u crkvi sv. Onofrija u (...) Rimu, da mu dvorski pjesnik i filozof počivaju zajedno.Thorough research on finding Petrić’s grave, conducted in the Church of St. Onophrio and the Torquato Tasso Museum in Rome, as well as in literature, has resulted in the knowledge about the nature of relationship between Franjo Petrić and Cardinal Cinzio Aldobrandini during Petrić’s Roman period: Petrić was the official court philosopher of Cardinal Aldobrandini, the secretary of State of His Holiness the Pope, and the nephew of Pope Clement VIII. Cardinal Aldobrandini, closely connected with Torquato Tasso, most likely chose Tasso’s grave in the Church of St. Onophrio in Rome as the place of Petrić’s burial, in order that his court poet and philosopher rest together. (shrink)

U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam tvrdnjom da skupine (...) imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja. (shrink)

Pitanje vjerskog identiteta od prvotnog je značenja za teološko, a posebno teološko-praktično istraživanje. Budući je ovaj vid teološkog istraživanja u bitnome usmjeren na vjerničko djelovanje, nemoguće ga je zamisliti bez jasnog pozicioniranja u odnosu na identitet vjernika jer mu on predstavlja prvotno uporište. U ovom radu proučava se, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja , pitanje odnosa vjerskog identiteta i vjerničkog djelovanja, kao i njegovo ispravno i puno shvaćanje. U isto se vrijeme upozorava i na određene probleme s obzirom na (...) isti odnos, koji u aktualnim modelima vjerničkog angažmana predstavljaju posebne izazove na vjerskom, ali i na društveno-kulturalnom planu.The question of the religious identity is of primary importance for theological, and especially for theological-practical research. Since this aspect of theological research is essentially directed towards the action of believers, it is impossible to imagine it without a clear positioning in respect to the believer’s identity because this identity represents its primary basis. In this article, using the method of theological-pastoral discernment , the question of the relation between the identity and action of believers is being studied, together with its correct and complete understanding. At the same time, alert is being raised on certain problems that concern this relation, problems which in the current models of believer’s action present special challenges on religious, but also on socio-cultural level. (shrink)

O složenoj koncepciji kategorije »vremena« u Šopovu djelu, napose u njegovoj kozmičkoj fazi, napisane su važne i temeljne rasprave. Ovaj prilog istražuje prozu Nikole Šopa koja prethodi kozmičkoj fazi, kako bi se rekonstruirao razvitak koji je pjesnika doveo do toga da se udalji od »zemaljskog vremena« i da zasnuje »kozmičko vrijeme«. Sat kao konkretan instrument za mjerenje, toliko prisutan kao diskretni protagonist na stranicama Šopovih djela, čini vodeću nit ove analize. To je onaj »zemaljski sat« kojega se pjesnik, dospjevši (...) u svemir, želi osloboditi, ne znajući što činiti s njime: » nekome u džepu skriven kuca zemaljski sat. / Netko ga krije. / Netko još mjeri po starinski. / Tko je, da je, što će mu ta sprava« . Ali to je i sat koji još od prvih pjesama u prozi gubi značajke običnog predmeta da bi bio obdaren metafizičkim svojstvima. (shrink)

Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo (...) ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.Die Geschichte ist bei Hölderlin vor allem als die Geschichte des Ursprungs gedacht. DerUrsprung des Seins bei Hölderlin ist das an sich ewige, sich in sich selbst unterscheidendeEine, das sich notwendig in der Zeit im Verlauf seiner Zustände oder Perioden entwickelt. DieGeschichte ist diejenige Periode des Ursprungs, die nach der vorgeschichtlichen Periode folgtund einer künftigen Periode vorausgeht, die mit der Vollendung der Geschichte zu kommenhat. Die Geschichte ist aber zugleich die Geschichte der Welt, insofern sie die Geschichte derAnwesenheit und Abwesenheit des Ursprungs in der Welt ist. In seiner vorgeschichtlichen Pe­riode erscheint der Ursprung als die natürliche Einheit oder die Einheit der Natur, welche dieunentwickelte Kunst in sich umfasst. Diese ursprüngliche Einheit geht dann in der geschicht­lichen Trennung der Kunst und der Natur verloren, damit am Ende der Geschichte die Einheitwiederhergestellt wird, welche aber nicht mit der anfänglichen Einheit des Gegensätzlichengleichzusetzen ist, sondern die Einheit ihrer Einheit und Trennung ist. In dieser vollkommenenVereinigung werden die Ewigkeit und die Zeit versöhnt, d.h. das an sich ewige Eine wird als dieursprüngliche Welt verwirklicht.Die geschichtliche Entzweiung der ursprünglichen Einheit in Natur und Kunst wird von Hölder­lin auch unter dem Gesichtspunkt der Entgegensetzung von zwei „Grundtendenzen des Lebens”und ihnen zugehörenden Stimmungen – Leidenschaft und Nüchternheit, betrachtet. Hölderlin erklärt wie diese Grundstimmungen sich geschichtlich manifestieren und im Zusammenhangdamit vergleicht miteinander die griechische und hesperische Kunst. Die Geschichte bildet dieFolge der Perioden, die durch den Wechsel der Harmonie und der Entgegensetzung der Grund­stimmungen bestimmt ist.Im Laufe der Geschichte ist die ursprüngliche Vereinigung der Natur und Kunst nur als Tragö­die möglich. Im Tragischen wirkt der Ursprung nicht nur mittelbar, in der Entwicklung seinerentgegengesetzten Teile, sondern offenbart sich unmittelbar. Aber die tragische Vereinigung istunvollkommen und temporär. Die Geschichte ist so durch eine Reihe von tragischen Vereinigungenbestimmt,aus denen eine neue Gestalt der Trennung notwendig hervorgeht. So wie dieTragödie in der Mitte zwischen der alten und neuen Weltperiode steht, ebenso ist auch die Ge­schichte im Ganzen die tragische Mitte zwischen zwei Perioden des vereinigten Ursprungs. (shrink)

Tekst je posvećen tematskom okviru prostor-vremena u teoriji relativnosti nasuprot prostoru i vremenu u klasičnoj filozofiji prirode. Na prvi se pogled čini da su tri protagonista – Šop, Trubar i Montaigne – čiji se život, autobiografija i bibliografija komparativno istražuju – obvezani posve različitim, hrvatskim, slovenskim i francuskim etno-genetskim, a dijelom i udaljenim vremenskim ishodištima. Rasprava će se koncentrirati na određene događaje koji obilježavaju njihovo stvaranje iz kojega proizlazi relativnost životnoga vremena i prostora. Zajedničke crte ovih umjetnika pisane i govorene (...) riječi, kao plod jedne svjetooblikujuće filozofije života, osvjetljavaju se na taj način da opravdaju njihovo zajedničko imenovanje odgovarajućom sintagmom »putnici kroz vrijeme«. Time se ujedno precizira ovaj terminus technicus. Pokazuje se i utvrđuje da su oni, svojim bivanjem i kreativnošću, prekoračivali okvire konvencija i kauzalnosti, koje pripadaju vremensko-prostornim dimenzijama i uvjetima. Svjesna i nesvjesna biblijska polazišta njihova držanja i njihove kozmičke poruke pritom će biti od bitnoga značaja. (shrink)

Hrvatsko filozofsko društvo jedan dio svojih aktivnosti usmjeruje prema filozofiji odgoja i problemima nastave. Najbolji primjer za to jest časopis Metodički ogledi, koji je specijaliziran za filozofiju odgoja. Njegov dijapazon obuhvaća i nastavu filozofije, logike i etike, ali i nastavu drugih predmeta, kako u osnovnom i srednjem školstvu tako i na sveučilištima. Časopisi Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica redovito objavljuju radove iz odgojno-obrazovnog područja. Neko je vrijeme u izdanju HFD-a izlazio i časopis Logika, koji se bavio pitanjima nastave logike. (...) U biblioteci »Filozofska istraživanja« izdane su četiri knjige tematski vezane za filozofiju odgoja i nastavu filozofije. HFD je i organizator dva velika znanstvena skupa o toj problematici: Filozofija i obrazovanje i Filozofija i odgoj u suvremenom društvu . Potonji je skup rezultirao zbornikom Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, ur. Milan Polić .Posebnu pozornost društvo posvećuje nastavi filozofske grupe predmeta. Osim što su članovi društva sudjelovali u izradi programa gore navedenih predmeta, HFD je suorganizator Natjecanja iz filozofije i logike. Inicijativa o priključenju naših učenika u Međunarodnu filozofsku olimpijadu upravo je krenula od Hrvatskog filozofskog društva.The Croatian Philosophical Society directs a part of its activities toward the philosophy of education and the problems of teaching. The instance best illustrating this is journal Metodički ogledi, specialized in the philosophy of education. Its range encompasses the teaching of not only philosophy, logic and ethics, but also other subjects, at primary, secondary or higher education levels. Journals Filozofska istraživanja and Synthesis philosophica publish papers from the field of education on a regular basis. Croatian Philosophical Society used to publish for a while journal named Logika, which dealt with the questions of teaching logic in schools. In the “Filozofska istraživanja” series, four books thematically related to the philosophy of education and philosophy teaching in schools have been published. The Society also organized two significant scientific conferences on the topic: Philosophy and Education and Philosophy and Education in Contemporary Society . The latter resulted in the publication of the collected papers entitled Philosophy and Education in Contemporary Society, ed. Milan Polić .Special attention within the Society is given to teaching philosophical group of subjects . In addition to the fact that society members participated in designing curricula for the aforementioned subjects, the Society is the co-organiser of the regular school competitions in philosophy and logic. Also, the initiative to include Croatian students into the International Philosophical Olympiad had its roots in the Croatian Philosophical Society. (shrink)

U tekstu se traga za vezom između Descartesovih životnih obrata i razloga zbog kojih filozof u Raspravi o metodi i Meditacijama o prvoj filozofiji primjenjuje ispovjednički način pisanja. Takvo nastojanje otkriva posebnu ulogu maske pod kojom se Descartes namjerava prvi put pojaviti pred javnošću. Iako masku spominje još u dnevničkim bilješkama, on je konačno oblikuje, i to kao ‘osobu’, tek s otkrićem cogito, dakle, u vrijeme dok piše Raspravu o metodi. U tom mu djelu ‘osoba’, shvaćena kao čist razum, (...) daje mogućnost svoje filozofsko preobraćanje ispovijediti kao obrazac intelektualnog preobražaja čovječanstva, čime se njegova ispovijest pretvara u propovijed. U Meditacijama, međutim, Descartes ide korak dalje. Njegova vještina služenja maskom, te njegovo iskustvo koje je u snovima imao sa zloduhom i Bogom, dovode ga do toga da se u ovom spisu pojavljuje kao glumac sa tri lika: kao »ja«, kao zli genije i kao istinoljubivi Bog. Iza sva tri lika, naravno, stoji Descartesov ratio; ali bitno je primijetiti da zloduh nije samo maska kojom filozof prikriva grijeh skeptičke aktivnosti u koju uvlači čitaoca. Na osnovu Descartesovih snova može se tvrditi da postoji još jedan zloduh u Meditacijama, ovoga puta stvarni, koji stoji nasuprot meditirajućem subjektu. Taj je oličenje općeprihvaćenih stavova, predrasudnog mišljenja i lijenosti ljudskog uma.The text explores the connection between Descartes’ life conversions and the reason why in the Discourse on the Method and Meditations on First Philosophy he utilizes a confessional tone to his writing. Such an endeavour exposes a specific role of the mask under which the philosopher intends to present himself to the public for the first time. Although the mask is already mentioned in his Private thoughts, Descartes gives it a form of persona only after the discovery of cogito, as he is writing the Discourse. The mask of persona, conceived as a pure reason, allows him to confess his philosophical conversions as a paradigm of intellectual conversion of humanity, transforming his confession into a sermon. However, in the Meditations, Descartes takes a step further. His ability to utilize the mask, combined with his experience in dreams with a malicious demon and God, enable him to appear in this work as a multi-faced actor: as »I«, as a malicious genius and as a truthful God. Behind all three masks is evidently Descartes’ ratio, however it is important to recognize that the malicious genius is not only the mask the philosopher uses to hide the sins of the sceptical activity in which he involves the reader. On the basis of Descartes’ dreams, we can argue that there is one more malicious genius in the Meditations, this time a real one, standing opposite the meditating subject. This one is the embodiment of widely accepted opinions, prejudices and laziness of human intellect. (shrink)

Autorova je nakana reflektirati o tekstu Marksist i kršćanin, koji je nastao kao produkt dijaloga iz 1969. Dijalog su vodili Branko Bošnjak i Mijo Škvorc na Studentskoj tribini unutar ciklusa predavanja pod nazivom »O religiji«. Povod ovog susreta bila je knjiga Branka Bošnjaka Filozofija i kršćanstvo, nakon koje je održana vrlo dobro posjećena tribina i tiskana knjiga Marksist i kršćanin. Taj mali tekst od svega stotinjak kartica ima neprijepornu važnost u kontekstu suvremene hrvatske filozofske misli. Tekst je sročen tako da (...) izgleda kao da su oba filozofa, maksimalno uvažavajući svog sugovornika, zakoračila izvan vlastitih pozicija i stvorili za ono vrijeme novi, dodatni prostor i način dijaloga. Taj dodatni prostor, nakon skoro 40 godina, još uvijek nije ispunjen. U suvremenom kontekstu različitih postmodernih »izama«, marksizam i kršćanstvo bi trebali nastaviti jedanput davno započeti dijalog. Zadnji dio ovog rada pokazuje zašto bi dijalog Bošnjaka i Škvorca, »marksista i kršćanina«, mogao biti važan i danas, unatoč tome što su oba filozofska diskursa – onaj koji je zastupao Bošnjak i onaj koji je zastupao Škvorc – u stanovitoj kulturološkoj defenzivi.The author intends to reflect in this paper on text Marxist and Christian, which originated in the dialogue led in 1969 between Branko Bošnjak and Mijo Škvorc at the Student forum, which was a part of public lectures series entitled “On Religion”. The impulse for the meeting was provided by the publication of Branko Bošnjak’s Philosophy and Christianity. After the launch of the book, there was a very well attended forum followed by the publication of yet another book, Marxist and Christian. This brief text, consisting of no more than one hundred pages, has an indubitable importance for contemporary Croatian philosophical thought. The text is composed in such a way that it seems that both philosophers, respecting each other to the maximum, stepped out of their comfort zone and created a new space for and a new kind of dialogue at the time. That novel space has not been fulfilled yet, after nearly forty years. Marxism and Christianity should continue the dialogue started back then even in the contemporary context of different post-modern ‘isms’. The last part of the paper attempts to show why the dialogue between Bošnjak and Škvorc, a Marxist and a Christian, is important still today, regardless of the fact that both Bošnjak’s and Škvorc’s discourse are in a kind of cultural defensive. (shrink)

Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo još jedan »izam« na početku 20. stoljeća, već i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalističkog poimanja onog unutarnjeg u čovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpoznatijih teoretičara i interpreta psihoanalize, kaže da pristup koji bi odogonetnuo mjesto polazišta njenog istraživanja i definiranja »nije baš unutra, a ne zna se da li je izvana«. Ovim se željelo nagovijestiti da ona uporišta koje govore ne samo o psihoanalizi, (...) već i o mogućem nalaženju istih, iznose, pa i računaju s nekim nesigurnostima spram tradicije.U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog učenja, u filozofiji se gotovo istovremeno sve češće pojavljuju napori da se ljudska psiha i uopće psihologijsko oslobodi kauzalnosti i mehanicističkih određenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi predstave i kauzalnosti nečeg iracionalnog i beskonačnog, s druge strane. Nastojeći izbjeći nejasna određenja i suprotstavljanja duše i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla nastoji sve izrazitije naglasiti čovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti. Individualna teorijska tvorba, međusobno teorijsko prožimanje, dodirne i razdvajajuće povijesno- teorijske i filozofijske točke ovih dvaju različitih, ali povremeno i komplementarnih ishodišta predmet su zanimanja i razmišljanja u ovom radu.Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques Lacan himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining isn’t really inside, and it’s not sure if it’s outside. Saying this, one wants to foreshow that those foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings of them.That is why there are some uncertainties about tradition in these considerations.At the time when psychoanalysis and Freud’s learnings became actual and new, in philosophy almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psychology in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid unclear definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. He’s trying to emphasize more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience of subjectivity and intersubjectivity. Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separating historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasionaly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work. (shrink)

Ujedinjenje velikih teorija fizike − teorije relativnosti, kvantne mehanike i fizike svemira i čestica − ostaje snom fizike i filozofije znanosti i na početku 21. stoljeća. Sve se one u pogledu konačnih zakona svemira slažu da je početak bio, te da su konačni zakoni oni koji su već vladali u početku evolucije svemira. Početak svemira podrazumijeva njegovo stvaranje i nužno upućuje na Stvoritelja−religijskog Boga, na uspostavljanje mosta između moderne kozmologije i religije. U tome se podudaraju klasične kozmologije s modernim kozmološkim (...) modelima astročestične teorijske fizike, odnosno mišljenja vodećih modernih kozmologa: Einsteina, Weinberga, Penrosea, Hawkinga i drugih. Naglašavamo da su i veliki svjetski kongresi iz povijesti znanosti u 21. stoljeću naročito reafirmirali komplementarni odnos znanosti i religije kao pravog puta za univerzalnim horizontom svijeta u 21. stoljeću. Situaciju odnosa znanosti i religije, Einstein je izvrsno opisao slikom: »Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti slijepa« . Stvaranje svijeta u Knjizi postanka , napose u Prvome izvještaju o stvaranju jest Božje stvaranje: Bog stvara riječju ili djelovanjem − trenutačno i u stvarnome vremenu − u fazama stvaranja što se mjere u danima. Knjigu postanka rese svi moderni početni kozmološki uvjeti i parametri: postanak, početak i kraj svemira, vrijeme i prostor, struktura i evolucija svemira, uloga i značenje života u svemiru. Ovakva teološka kozmologija, sa svim živim bićima u njoj i njihovom hijerarhijom s čovjekom kao kraljem, koliko god u znanstvenome pogledu bila jednostavnom i kratkom pričom, može biti uzorom modernim kozmološkim modelima jer svemir što ga je stvorio Bog jest svemir tvari i života. Mogli bismo reći da kozmološke modele i simulacije, kao i velike pokuse u fizici visokih energija, izvodimo da bismo dokučili kako je Bog stvarao. S druge strane, u suvremenoj fizici, pogotovo u modernoj kozmologiji, pojam Boga se često »efektivno« iskorištava u definiranju pojedinih problema ili u interpretacijama računa, što ne valja promatrati kao osiromašenje teološke ili vjerske uzvišenosti toga pojma kakvu nalazimo u Newtona, Petrića, Boškovića, Kanta ili P. Daviesa.U članku se pregledno osvrćemo na principe i tzv. »velike uspjehe« što su nastali na mostu povezivanja suvremene kozmologije i religije: »sudjelujući« svemir i princip antropičnosti, te izazovni teorijski proboji u kozmologiji naših dana u sektoru M–teorije koji govore i o suparničkim scenarijima stanja svemira prije−velikog praska. Upitat ćemo se da li suvremena upućenost fizike i religije proizlazi možda iz karakteristične »eksperimentalne nemoći« moderne kozmologije koja trpi teški tehnički problem: iznalaženje golemih energija za eksperimentalna opažanja čestica kakve fizika Big Banga zahtijeva? To su, primjerice, energije oko 1019 GeV koje odgovaraju trenu od 10−43 sekunde nakon Velikog praska. U članku se, na kraju, na Kantovu tragu, promišlja jesu li suvremeni teorijski proboji što se čine u kvantoj kozmologiji na Planckovoj skali relevantni i za Kantovu kozmološku skalu − onu do koje se dolazi jednostavnim proširenjem kategorija do neuvjetovanog, što sintezu odvodi do stupnja što nadilazi svako moguće iskustvo.Uniting the great theories of physics – i.e. the theory of relativity, quantum mechanics and astroparticle physics – continues to remain a dream of both physics and the philosophy of science even at the beginning of the 21st century. In respect of the ultimate laws of the universe they all agree that there was a beginning and that the ultimate laws are those that have already ruled at the beginning of the evolution of the universe. The beginning of the universe implies its creation and necessarily points to a Creator – a religious God, to building a bridge between modern cosmology and religion. In regard to the above classical cosmologies correspond to the modern cosmological models of astroparticle theoretical physics, i.e. the reflections of the leading modern cosmologists: Einstein, Weinberg, Penrose, Hawking and others. The author highlights that even great international symposia on the history of science keep on reaffirming the complementary relation between science and religion as the true and only path to a universal horizon of the world in the 21st century. Einstein describes the state of affairs of the relation between science and religion exceptionally well with the following words: »Science without religion is lame, religion without science is blind« . The creation of the world described in Genesis, particularly in The Beginning, is God’s creation: God creates by the agency of words or actions – immediately and in real time – in the phases of creation measured in days. Genesis is adorned by all the modern initial cosmological conditions and parameters: creation, the beginning and end of the universe, time and space, the structure and evolution of the universe, the role and meaning of life in the universe. Irrespective of the extent to which, scientifically speaking, it is a simple and short narrative, this theological cosmology – including all the living creatures in it and their hierarchy with man as king – can indeed serve as a role model to the modern cosmological models, since the universe created by God is a universe of matter and life. We can say that we design cosmological models and conduct simulations and great experiments in the high energy physics in order to reach and understand the way in which God created. On the other hand, however, in contemporary physics in general and in modern cosmology in particular, the concept of God is frequently »effectively« used either in defining certain problems or in interpreting scientific calculations, which must not be viewed as the impoverishment of the theological or religious eminence of the concept as can be found in Newton, Petrić, Bošković, Kant or Davies.This paper also surveys the principles and the so-called »great successes« achieved on the bridge that connects contemporary cosmology and religion: ‘participatory’ universe and the anthropic principle, as well as the challenging theoretical advances in today’s cosmology in the field of M−theory which also discuss rival ideas of the pre-big bang scenarios. The author also poses the following question: does the contemporary crossroad of physics and religion perhaps issue from modern cosmology’s peculiar »experimental helplessness« taking shape in a grave technical problem, i.e. finding immense energies for experimental particle observations required by the physics of the Big Bang? These energies are, for example, approximate to 1019 GeV , which corresponds to 10−43 of a second after the Big Bang. A thinking in the paper was finally concluded, on the Kant’s trail, whether the contemporary theoretical advances achieved in quantum cosmology at Planck’s scale are also relevant for Kant’s cosmological scale – the one arrived at by a simple expansion of the categories to the unconditioned, which brings synthesis to a point that surpasses all possible experience. (shrink)

In this paper, we will question Heisenberg’s claim that the unpredictability of the experimental findings of quantum physics also affects the self-evident attitude about the universal and necessary nature of the principle of causality. We will try to answer the aforementioned problem by confronting Heisenberg’s criticism of Kant’s position on the universal and necessary/absolute nature of the principle of causality with Kant’s distinction between perceptual and experiential judgments. The distinction between perceptual and experiential judgments reveals that even in Heisenberg’s experimental (...) results that indicate the smallest degree of expectation, predictability, or uniformity of natural events, universal and necessary conditions of knowledge to which Heisenberg denies absolute value still preexist. (shrink)

Information and communication technology is included in all social strata, and its role in upbringing has intensified. The readiness of teachers as educational professionals is a crucial element for the use and implementation of ICT in the educational process. With the sudden COVID-19 pandemic, teachers were faced with designing and implementing distance learning. This research aimed to determine parents’ attitudes on using information and communication technology in distance learning during the COVID-19 pandemic; a survey was conducted on 465 participants. It (...) was found that the largest number of research participants achieve average results that are above the mean value, which means that their attitude about distance learning is generally favorable. Statistically significant differences in the use of ICT were found in individual variables of attitudes towards distance learning concerning gender, age, level of education of participants, and the class attended by the participants’ children. Qualitative analysis of open-ended questions identified the need to standardize distance learning using the same or similar digital tools to ensure equal opportunities for all students. (shrink)

The basic principles of Cipra's metaphysics (according to his book "Metamorphoses of Metaphysics") are analyzed with respect to Cipra's request for the revision of classical logical principles (of identity, excluded middle and contradiction). In Cipra's metaphysics, the principle of identity holds for being, necessity and past only, the principle of excluded middle does not hold for coming-to-be, possibility and present, and the principle of contradiction does not hold for the actuality, reality (freedom) and future. A propositional and first-order temporal model (...) and semantics are defined for such a concept of metaphysical time. The propositional ockhamistic branching time model is extended, in a first-order model, with a non-empty set of object shapes and an equivalence relation between object shapes in time, so that, for example, different, previously equivalent object shapes can in future contradict one another. (shrink)