U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako (...) se ove formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega. (shrink)

Rad pripremno ocrtava etično načelo saturiranosti u svrhe boljeg razumijevanja zdravog radnog okruženja. Načelo se oprimjeruje razmatranjem zajedničke biti ljudskih problema vezanih za uzrok, razvoj, učinke i posljedice COVID–19 virusne pandemije koja je potvrdila dugo znane, sustavne probleme opterećenja u ljudskom društvu, naročito u području poslovanja. Posebno treba istaknuti područje kadrovski i financijski potkapacitiranih nacionalnih sustava, poput znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, u kojem vlada i problem višestrukog radnog identiteta. Izabrana optika motrenja služi približavanju moralne i organizacijske važnosti (...) i korisnosti kriterija saturiranosti za, s jedne strane, optimalnu organizaciju rada, ali i, s druge strane, očuvanje dostojanstva čovjeka u radnom okruženju. (shrink)

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

[1] Filozofsko-politički ogledi -- 2. Filozofsko-sociološki ogledi.

[1] Filozofsko-politički ogledi -- 2. Filozofsko-sociološki ogledi.

Nedostatak ljudskog kretanja u suvremenim uvjetima življenja je današnja stvarnost i nepobitna činjenica. Budući da je tjelesna aktivnost biotička potreba čovjeka, potreban je veći angažman društva u cjelini isto kao i svakog pojedinca koji je dužan voditi brigu o svom tjelesno zdravstvenom statusu. Tjelesna aktivnost ima nezamjenjivu instrumentalnu vrijednost jer predstavlja najbolje sredstvo za postizanje i održanje zdravlja. Pored toga, tjelesna aktivnost ima i intrinzičnu vrijednost zato što omogućava realiziranje i usavršavanje čovjekovih motoričkih znanja i dostignuća. Smatramo da zapostavljanje (...) tjelesno-zdravstvenog aspekta narušava cjelovitost ličnosti, te da stoga svatko ima razloga za redovito tjelesno vježbanje.It is an undeniable fact that nowadays people are insufficient physically active. Since physical activity is human biotic need, society as a whole, just as each individual should take care about his/her physical condition. Physical activity has indispensable instrumental value because it is the best means for achieving and maintaining health. Besides, physical activity has intrinsic value because it enables people to exercise and develop their motoric skills and achievements. We believe that physically inactive life is incomplete life and that therefore everybody has a reason for regular physical activity. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

U ovom clanku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavnickim institucijama na prostoru bivse Jugoslavije. Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih drzava, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruza osnovu za dalja analiziranja i istrazivanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo sireg procesa transformacije balkanskih drustava, odnosno etnicke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih kretanja (...) itd. Situacija je najslozenija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Medjusobno osporavanje legitimiteta predstavnickih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otezava njihov polozaj. (shrink)

The paper analyses the philosophical aspects of the 'religion - national mythology' synthesis. The main directions of the study are as follows: 1. Both on the individual and social plan, the orientation of the transcending universalizing power of religion could vary depending on the macro-social movements a community /or an individual/ is involved in. For the individual as for the community, religion could be a cultural position transcending ego and ethno-centrism, mono-cultural tendencies; in situations of internal differentiation and disintegration of (...) these entities, the universalizing binding role of religion is partialized and determined by various social groups, who are often in opposition to each other due to their economic political, ethnic, psychological features; 2. This process is usually related to the invalidation of universally uniting religious-moral bonds and values and intensification of differences: power, property, doctrinal differences to a shift of the weight center from internal spiritual movements /particularly typical of mysticism, asceticism, priesthood/ on to practical social action - reformist heresies, the various practical theologies of revolution, liberation, the religious-motivated wars; 3. When reduced to an ethnic, political, or state emblem, religious affiliation to Judaism, Islam Orthodoxy, Catholicism, Protestantism has become and still remain a tool for the sacralization of military and political conflicts. In religion-motivated conflict situations, opposing parties de-sacralize their Sacred Books as their acts contradict the books' moral content; 4. The power of historical mythologies is in reverse proportion to the capacity of a nation to periodically renew its social life world - its psychological attitudes labour relations, political stereotypes; 5. In this type of situation religion is usually reduced to 'belonging', as G. Davie put it, at the expense of 'believing' and a corresponding moral behavior. The religious universe becomes thus subordinated to partial group values, instead of standing above them. Ovaj tekst analizira filozofske aspekte sinteze 'religija - nacionalna ideologija'. Sledeci su glavni pravci studije: 1. I na individualnom i na drustvenom planu, usmerenje na transcendiranju, univerzalizaciji moci religije moze varirati u zavisnosti od makrosocijalnih kretanja zajednice koji je u njih ukljucen. Kako za pojedinca tako i za zajednicu, religija bi mogla biti kulturno stanoviste koje transcendira egocentrizam i etnocentrizam, kao i monokulturna kretanja; u situacijama unutrasnjih raslojavanja i dezintegracije tih entiteta, univerzalizujuca uloga religije je parcijalizovana i odredjena od razlicitih drustvenih grupa koje cesto stoje nasuprot jedna drugoj zbog njihovih politickih, ekonomskih etnickih i psiholoskih osobina. 2. Taj je proces obicno povezan s obezvredjivanjem univerzalno ujedinjujucih religijsko-moralnih vrednosti i intenziviranjem razlika: moc, svojina, doktrinalne razlike; 3. Kada su svedeni na etnicke, politicke ili drzavne simbole, religiozna pripadnost judaizmu, islamu, pravoslavlju, katolicanstvu, protestantizmu postaje i ostaje sredstvo za sakralizaciju vojnih i politickih sukoba. U situacijama sukoba koji religijski motivisani, protivnicke strane desakralizuju svete knjige druge strane kako njihova dela protivrece moralnom sadrzaju tih knjiga. 4. Moc istorijskih mitologija je u obrnutoj srazmeri sa sposobnoscu nacije da periodicno obnovi svoj drustveni svet zivota - svoja psiholoska drzanja, radne odnose, politicke stereotipe. 5. U situaciji tog tipa religija je obicno svedena na 'pripadnistvo', kako na to ukazuje G. Dejvi naustrb 'verovanja' i odgovarajuceg moralnog ponasanja. (shrink)

»In vino metaphora« pomeni delno slavljenje Nietzschejevega preseganja nihi-lizma. Za afirmacijo življenja v voljo do moči kot izvoru vse dejavnosti, ki ustvarja vrednote se izkaže, da presega nihilizem, ki ga Nietzscheju pogosto očitajo njegovi kritiki. Ena od pomembnejših oblik volje do moči v tem smislu je intoksikacija ali dionizicno. V Nietzschejevem zgodnjem opusu je bilo dionizicno metafizično in umetniško načelo. Njegov kasnejši opus kontrastira dionizicno intoksikacijo z drugimi oblikami in dionizicno postane tako psihološki kot fiziološki pojav. Članek tudi primerja (...) Nietzschejeve poglede o intoksikaciji s pogledi Walter j a Benjamina ter ju obravnava v zvezi s pojavi kakršna sta rock glasba in severnoameriško izkustvo šestdesetih let. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje (...) načine: natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

Rad nastoji da predstavi filozofsku argumentaciju u prilog hriscanskoj ideji stvaranja sveta izlozenu u delu autora iz VII veka Maksima Ispovednika. Maksim Ispovednik je svoje ucenje o stvaranju razvio prativsi filozofske argumente svojih hriscanskih prethodnika, pre svih Grigorija Niskog, Nemesija Emeskog i Dionisija Areopagita. Srz Maksimove argumentcije slicna je ucenju o stvaranju sveta aleksandrijskog filozofa Jovana Filopona, ali njegovo ucenje obogaceno je i idejama pomenutih hriscanskih autora koje on dodatno razvija. Neke od ideja koje cine strukturu Maksimove filozofije stvaranja jesu: (...) petostruka podela bica, koja se vrhuni u podeli na stvorenu i nestvorenu prirodu, zatim pokret stvorenih bica prema Bogu koji je jedini istinski cilj njihovog kretanja, predvecno postojanje sveta u logosima kao izrazima Bozanske volje, Bozje promisljanje ne samo opstih nacela vec i individualnih bica i obozenje celokupne tvorevine kao prvenstvene svrhe stvaranja. Maksim svoje ideje vesto oblikuje koristeci se podjednako aristotelovskim, stoickim i neoplatonistickim filozofskim vokabularom. (shrink)

VSEBINAPredgovor k prvi izdajiPredgovor k drugi izdajiUvodI. O razliki med čistim in empiričnim spoznanjemII. V posesti imamo neka apriorna spoznanja, in celo navadni razum ni nikoli brez takšnih spoznanjIII. Filozofija potrebuje neko znanost, ki bi določila možnost, principe in obseg vseh apriornih spoznanjIV. O razliki med analitičnimi in sintetičnimi sodbamiV. V vseh teoretičnih znanostih uma so kot principi vsebovane apriorne sinteticne sodbeVI. Obča naloga čistega umaVII. Ideja in razdelitev posebne znanosti z imenom kritika čistega uma1. Transcendentalni nauk o elementihPrvi del. (...) Transcendentalna estetika§ 1.Prvi odsek. O prostoru§ 2. Metafizična ekspozicija tega pojma§ 3. Transcendentalna ekspozicija pojma prostoraSklepi iz gornjih pojmovDrugi odsek. O času§ 4. Metafizična ekspozicija pojma časa§ 5. Transcendentalna ekspozicija pojma časa§ 6. Sklepi iz teh pojmov§ 7. Pojasnilo§ 8. Obče opombe k transcendentalni estetikiZaključek transcendentalne estetikeDrugi del. Transcendentalna logikaUvod. Ideja transcendentalne logikeI. O logiki nasplohII. O transcendentalni logikiIII. O razdelitvi obče logike na analitiko in dialektikoIV. O razdelitvi transcendentalne logike na transcendentalno analitiko in dialektikoPrvi razdelek. Transcendentalna analitikaPrva knjiga. Analitika pojmovPrvo poglavje. O vodilu za odkrtije vseh čistih razumskih pojmovPrvi odsek. O logični rabi razuma nasplohDrugi odsek§ 9. O logični funkciji razuma v sodbahTretji odsek§ 10. O čistih razumskih pojmih ali kategorijah§ 11.§ 12.Drugo poglavje. O dedukciji čistih razumskih pojmovPrvi odsek§ 13. O principih transcendentalne dedukcije nasploh[§ 14.] Prehod k transcendentalni dedukciji kategorijDrugi odsek. Transcendentalna dedukcija čistih razumskih pojmov [B]§ 15. O možnosti povezave nasploh§ 16. O izvorni sintetični enotnosti apercepcije§ 17. Načelo sintetične enotnosti apercepcije je najvišji princip vse rabe razuma§ 18. Kaj je objektivna enotnost samozavedanja§ 19. Logična forma vseh sodb je v objektivni enotnosti apercepcije v njih vsebovanih pojmov§ 20. Vsi čutni zori so podvrženi kategorijam kot pogojem, pod katerimi se njihovo raznoterje edino lahko združi v eno zavest§ 21. Opomba§ 22. Kategorija nima nobene druge rabe za spoznanje reči, kot je njena aplikacija na predmete izkustva§ 23.§ 24. O aplikaciji kategorij na predmete čutov nasploh§ 25.§ 26. Transcendentalna dedukcija obče možne izkustvene rabe čistih razumskih pojmov§ 27. Rezultat te dedukcije razumskih pojmovDrugi odsek. O apriornih temeljih za možnost izkustva [A]Vnaprejšnje opozorilo1. O sintezi aprehenzije v zoru2. O sintezi reprodukcije v upodobitvi3. O sintezi rekognicije v pojmu4. Preliminarna razlaga možnosti kategorij kot apriornih spoznanjTretji odsek. O razmerju razuma do predmetov nasploh in možnosti, da jih spoznamo apriori [A]Sumarična predstavitev pravilnosti in edine možnosti te dedukcije čistih razumskih pojmov [A]Druga knjiga. Analitika načelUvod. O transcendentalni razsodni moči nasplohPrvo poglavje. O shematizmu čistih razumskih pojmov. (shrink)

U radu se komentiraju neki aspekti filozofske relevancije Bhagavadgîte povodom novog izdanja u hrvatskom prijevodu Gorana Kardaša s kritičkim aparatom i intertekstualnom studijom: s jedne strane, intertekstualnost se, kao imanentnije načelo analize, prikazuje kao legitimni nastavak logike komparativizma u historijama ideja i ujedno kao nužni supstitut komparativne metode; s druge strane, intertekstualnost se kao načelo analize prevodi sa filološke i sadržajno-historijske razine analize u model sinkronijskog poretka različitih diskursâ. Takva zamjena filološke razine konceptualnom i diskurzivnom omogućuje da se (...) na Bhagavadgîti uoče kako »postmoderne« forme iskaza tako i neki temeljni sadržajni koncepti koji se tradicionalno pripisuju »modernosti« od Kantove ideje »moralnosti« i njezine kritike u Hegelovoj ideji »običajnosti«; završno se komentiraju još jednom razlozi poznatog zaokreta u Hegelovu stavu prema »isključenju filozofije Istočnjaka« iz povijesti filozofije nakon pojave Gîte u prijevodu Wilhelma von Humboldta, čiji jezično-teorijski rad predstavlja ishodište suprotne, nietzscheovske linije suvremene filozofije.This paper comments on some of the aspects of the philosophical relevance of Bhagavad-Gîtâ inview of the fact that a new edition was published in Croatian translation by Goran Kardaš with acritical review and an intertextual study: on the one hand, intertextuality – as a more immanentprinciple of analysis – is disclosed as the legitimate extension of the logic of comparativism inthe histories of ideas and, at the same time, as the necessary substitute for the comparative met­hod; on the other hand, however, intertextuality – as a principle of analysis – is transposed fromthe philological and content-historical level of analysis into a model of a synchronic system ofdiverse discourses. Such substitutions of the philological level with a conceptual and discursivelevel enable one to recognise both “postmodern” forms of expression and a number of fundamental content concepts inBhagavad-Gîtâ, concepts which have traditionally been ascribed to “modernism” from Kant’sidea of “reflective morality” and its critique in Hegel’s idea of “morality” as custom. Finally,the author comments on the reasons behind the famous change in Hegel’s attitude towards “theexclusion of Eastern philosophy” from the history of philosophy as a result of the publicationof Gîtâ in Wilhelm von Humboldt’s translation, whose linguistic-theoretical work represents theorigin of the opposite, Nietzschean line of contemporary philosophy. (shrink)

U borbi oko vrline koja se vodila izmedju Platona i sofista, Platon nastoji da sacuva sadrzaj starohelenske etike, ali ne i njegovu mitsku formu, u kojoj je sofistika otkrila bitne nedostatke i zahvaljujuci tome dovela u pitanje i ukupan sadrzaj starohelenske etike. S druge strane, Platon prihvata novu formu racionalnog misljenja, ali ne i ukidajucu jednostranost racionalnosti sofistike. Drugim rijecima, Platon pristupa teoretizaciji sadrzaja starohelenske etike nastojeci na taj nacin da pomiri osnovno nacelo tradicionalnog pogleda na svijet s novom vladajucom (...) formom misljenja. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Radikalizam državnog terorizma i terorizma samoubojica u odnosu su frustracijske telerancije. Postoje i mogućnosti međusobnih napada oružjem za masovno uništenje – nuklearnim, biološkim i kemijskim oružjem. Frustracijska tolerancija obaju terorizama – terorom protiv terora – radikalizira njihove međusobne odnose i ostvaruje osvetničke ciljeve, jednake ili veće smrti. Unatoč tome, postoji mogućnost za uljuđenu toleranciju i rješenje sukoba – stabilnu ravnotežu suradnje, mira, sigurnosti i zdravog rivalstva među sukobljenim stranama. Rješenje je u pronalaženju umijeća politike koja pravila ne samo provodi nego (...) ih i mijenja – pronalaženju politike koja nije samo politika političarâ i zadrtih ekstremista koji se orijentiraju na politku sile i dominacije, nego i politika društva koje osuđuje i potiče osudu ekstremističkih tumačenja religija i mitova, koje potiče recepciju svjetskog etosa – čovjeku zajedničkih načela samokontrole, normi i vrijednosti, bez obzira na rasnu, nacionalnu, religijsku i kulturnu pripadnost. Rješenje je i u uvažavanju mnogostrukih identiteta i poticanju mnogostrukog komuniciranja, uključujući i interkulturno komuniciranje među sukobljenim stranama – kao umijeća kretanja kroz kulturne prepreke, ne samo vlada nego i građana – pojedinaca, drušvenih grupa, različitih udruženja i institucija. Izvan svake sumnje, rješenje je i u prevladavanju siromaštva i bijede – najrazornijeg oružja masovnog uništenja. Gospodarstva državnih terorizama i terorizama samoubojica čvrsto su srasla s ‘normalnim gospodarstvima’, pa je nadzor nad njima i financijskim izvorima njihove moći jedna od značajnih pretpostavki prevladavanja terorizama. Na kraju, ali ne manje važno, rješenje je i u snažnoj i nepristrasnoj kritici terorističkih zbivanja mnogih autora i aktivista za ljudska prava. Podsjećamo samo na neka takva imena koja se navode i u ovom tekstu – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf.Radicalism of state terrorism and of suicides terrorism have been keeping some relations of frustrated tolerance. There are and some possibilities of mutual attacks by mass destroing weapon – nuclear, biological and chemical weapon. Frustrated tolerance both of terrorisms – by terror against of terror – radicalizes their mutual relations and realizes of the revengeful purposes, of the equal or the greater death. In spite of, there is a possibility of courtly tolerance and the solution of that conflict – stable balance of cooperation, peace, security and of sound competition between facing sides. The solution is in finding of politics art which some rules not only realises, than of them and changes, too – finding of politics which doesn’t only the politics of politicians and of stubborn extremists that have been closed with politics of power and domination, than and politics of society that doesn’t accept extrem explanations of religions and myths, that keep stimmulatings of reception of world ethos – to man common principles of autocontrol, norms and values, without a consideration to racism, national, religious and cultural appurtenance. The solution is in an accepting of multilateral identities and a stimulating of multilateral communication, including and intercultural communication between conflict sides, too – as an art of movement trough cultural obstacles, not only of some governments, than and of citizens – of individuals, social groups, different civil organisations and institutions. No question of that, the solution is in overcome of a poverty and misery as the most destructive weapon of mass annihilation, too. Economies of state terrorisms and of suicides terrorisms have firm grown with ‘normal economies’. Therefore, a control over them and financial sources of their power is important supposition of overcome of terrorisms. Last but not least, the solution is in strong and impartial critique of terrorism of many authors and activists for human rights, too. We only remember on such names that are adduced in this text – Yeshayahu Leibowitz, John Rose, Marc Ellis, Jessica Stern, Israel Shahak, Irena Klepfisz, Edward Said, Noam Chomsky, Howard Zinn, Arundhati Roy, Amartya Sen, Amin Maalouf. (shrink)

V članku skušam opredeliti vlogo pojma protislovnosti v zgodovini metafizike. Podrobnejši vpogled v Aristotelovo mišljenje o tem pojmu pokaže, v kolikšni meri je načelo neprotislovnosti zakoreninjeno v metafiziki. V nadaljevanju se osredotočam na Kantovo razvijanje transcendentalne logike in Heglovo izenačenje logike z metafiziko. V zaključku razmišljam o možnosti drugačne logike – logike preobilja – onkraj heglovske afirmacije protislovnosti, ki razkriva mejo principa protislovnosti znotraj določenih struktur ali elementov.This paper traces the role that the concept of contradiction plays in the (...) history of metaphysics. By investigating the way that this concept was taken up by Aristotle, it shows how thoroughly the principle of non-contradiction belongs to metaphysics. The paper then traces Kant's development of a transcendental logic and Hegel's identification of logic and metaphysics. The paper explores, finally, the possibility that even beyond Hegelian affirmation of contradiction another logic--an exorbitant logic--can be conceived that exposes the limits of the principle of non-contradiction and accordingly affirms contradiction whithin certain domains of structures or elements. (shrink)

Razmatranja o stanjima fizičkih odnosa materije, kretanja, prostora i vremena stoje u temelju relativističke fizike i, time, u središtu njezine moderne znanstvene ontologije. To i jest razlog filozofskih ispitivanja polja važenja ovih fundamentalnih, kategorijalnih pojmova teorije relativnosti, kako u znanosti fizike tako i u filozofiji, posebno u znanosti filozofije prirode. Jedno od takvih bitnih istraživanja ide i od pozitivističkih orijentacija u suvremenoj filozofiji, kamo zasigurno pripadaju, između ostalih, Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, te pragmatist Bridgman. O nekima od (...) njihovih bitnih, primarno logičkih, epistemoloških i metodoloških stavova o teoriji relativnosti riječ je u ovom sažetom preglednom članku, koji nema pretenzija na sveobuhvatnost niti na iscrpnost izlaganja o ovoj neposrednoj stvari mišljenja.Considerations regarding the conditions of the physical relations among substance, motion and time are based on the physics of relativity and thereby placed in the centre of its modern scientific ontology. This explains the philosophical examinations of the validity of these fundamental categories of the physics of relativity in the science of physics as well as in the science of philosophy of nature. One of such essential investigations originated from the positivist orientation within the contemporary philosophy, to which Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, and pragmatist Bridgman, among others, certainly belong. This review article examines some of their essential, mostly logical, epistemological and methodological standpoints. However, the aim of this article is not to comprehensively and in detail interpret this subject. (shrink)

U ovom clanku prezentovane su osnovne informacije o islamskim predstavnickim institucijama na prostoru bivse Jugoslavije. Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih nacionalnih drzava, jedinstvena Islamska zajednica u SFR Jugoslaviji transformisala se u nekoliko samostalnih islamskih zajednica. Autor se u ovom tekstu bavi samo promenama organizacionih struktura islamskih zajednica i pruza osnovu za dalja analiziranja i istrazivanja tih promena, svestan da su institucionalne promene deo sireg procesa transformacije balkanskih drustava, odnosno etnicke homogenizacije, revitalizacije religije, politizacije religije, religizacije politike, demografskih kretanja (...) itd. Situacija je najslozenija u Srbiji gde su muslimani organizovani u nekoliko islamskih zajednica. Medjusobno osporavanje legitimiteta predstavnickih tela islamskih zajednica predstavlja veliki problem u zastupanju verskih prava i interesa muslimana i nepostojanje jedinstvene verske organizacije u velikoj meri otezava njihov polozaj. (shrink)

Svojom teorijom pravednosti kao pravičnosti američki autor John Rawls ponudio je egalitarnu koncepciju pravednosti za demokratsko društvo. Kao liberal, ostao je dosljedan ideji da realizacija pravednosti podrazumijeva načelo jednakih sloboda i načelo jednakosti mogućnosti. Uz ta dva načela, Rawls drugom načelu pridružuje i načelo razlike koje za zadatak ima uklanjanje svih onih faktora koji su s moralnog stajališta proizvoljni. Specifičnost tog načela, koje traži promišljanje o drugome, izdvaja Rawlsovu teoriju iz korpusa liberalnih koncepcija pravednosti. U Rawlsovom filozofskom (...) razvoju, počevši od Teorije pravednosti, preko Političkog liberalizma, do Prava naroda i »Preispitivanja ideje javnog uma«, može se uočiti posustajanje u obrani tog načela. Čini se da je riječ više o praktičnom posustajanju nego o manjkavosti načela, posebice iz razloga što ga Rawls usko vezuje uz ideju solidarnosti te izgradnju ljudskog samopoštovanja.With his theory of justice as fairness, American philosopher John Rawls has offered an egalitarian conception of justice for a democratic society. As a liberal he assumed that realization of justice in democratic society presupposes the principle of equal liberties and the principle of fair equality of opportunity. In addition to these two principles of justice, Rawls added the difference principle. The main task of this principle is to reduce all factors which are arbitrary from a moral point of view. The specificity of this principle, which requires reflection on the other two, distinguishes Rawls’ theory from the rest of liberal conceptions of justice. In Rawls’ philosophical development beginning with A Theory of Justice, over the Political Liberalism to The Law of Peoples with “The Idea of Public Reason Revisited” we can see a kind of renouncement in defense of the difference principle. It seems to be more of a practical renouncement because John Rawls has showed that the principle of difference is closely associated with the idea of human solidarity and building of self-esteem. (shrink)

V članku so proučene odločitve Meddržavnega sodišča v Haagu, kjer je imela Srbija položaj stranke v postopku, in sicer je nastopala tako v vlogi tožeče kakor tožene stranke. V obravnavanih zadevah je bila pravdna sposobnost Srbije večkrat izpodbijana, odgovori Sodišča pa so sprožili številne polemike. Avtor se s strnjeno predstavitvijo sodb loti razčlembe sodniškega razlogovanja in tako poskuša razumeti, kako je Sodišče za obdobje med letoma 1992 in 2000 lahko prišlo do nasprotujočih si rešitev glede vprašanja dostopa Srbije do Sodišča. (...) Članek je nastal v okviru konference Centra za raziskave temeljnih pravic in razvoj prava in je bil predstavljen 27. maja 2010 na Univerzi v Caen-u. Avtor se zahvaljuje Marie Rota za njene nasvete. (shrink)

One of the important questions in the interpretation of Rawls’s philosophy is the connection between the two problems he wrote about throughout his life – justice and legitimacy. In this paper, I take the difference principle as a special feature of Rawls’s theory of justice, while I take the idea of the public reason as a special aspect of his theory of legitimacy, and I try to show that both aspects are connected, that is, that we should not see them (...) as two separate projects. I am trying to show that we should formulate the justification of the difference principle as a justification of a particular socio-economic arrangement rather than as an abstract principle, one that is better than other legitimate arrangements. For Rawls, property-owning democracy and liberal socialism are socio-economic arrangements that realize the difference principle. The main difference between the two systems is that in the first one, private ownership of the means of production is allowed, but it is widely dispersed. In this paper, I try to show how such a system can be publicly justified. The justification that we need to use is precisely the one that Rawls formulates through the idea of the public mind, by referring to the political values contained in our public political culture. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

The author examines the “veil of ignorance” thought experiment and the principles of justice of John Rawls via two main directions of criticism. First, although Rawls constructs a veil of ignorance with Kantian categories, the author derives Rawls’s motivation from the link between justice and the tradition of curbing pleonexic human nature, arguing that in this context Rawls’s Kantian rhetoric is actually driven by the Hobbesian fear of instability arising from the problem of cooperation in the social contract tradition. Second, (...) the veil of ignorance is a cunning instrument of the privileged to preserve their previously acquired advantages, control stability, and cover up socio-political injustices. At the same time, the principle of difference that derives from it does not reduce the gap of inequality – economic and historical – but legitimizes and establishes it. In fact, Rawls’s bourgeois liberalism and its theoretical constructs serve to hedge the well-off by securing and increasing what they already have. (shrink)

The paper analyses John Stuart Mill’s harm principle and its proper application in the process of drafting and evaluating laws, political decisions, and measures used to prevent the spread of contagious diseases. By interpreting Mill as an epistemic democrat and an epistemic liberal, the paper focuses on Mill’s thoughts regarding the decision-making procedures appropriate for legislation in a pandemic. Additionally, it discusses the proper division of epistemic and political labor, one of the most important mechanisms Mill uses to filter the (...) public will, and demonstrates how Mill’s arguments can help us balance between epistemic and moral virtues, i.e. between democratic and expert-oriented decision-making. (shrink)