Abstract

Jezik uvelike oblikuje ljudsku percepciju i društvenu interakciju. Sigmund Freud je naglašavao ulogu jezika u otkrivanju i rješavanju nesvjesnih sukoba, osobito u liječenju mentalnih poremećaja. Ludwig Wittgenstein je istraživao svakidašnju upotrebu jezika uvodeći pojam jezičnih igara kojima je otkrio njegovu normativnu funkciju u oblikovanju značenja, ponašanja i društvenih normi. Ovaj rad uspoređuje Freudov i Wittgensteinov pristup jeziku ističući njihovo zajedničko naglašavanje njegove normativnosti i terapijskog potencijala. Iako se njihovi pristupi razlikuju – Freud se usredotočuje na nesvjesne strukture koje oblikuju govor, dok Wittgenstein naglašava pravila koja upravljaju upotrebom jezika – oba autora pokazuju da jezik nije pasivan medij, nego ima aktivnu ulogu u oblikovanju ljudskoga iskustva. Konačno, rad argumentira da Freudovi uvidi u simboličke dimenzije jezika i Wittgensteinovo naglašavanje jezične prakse zajedno upućuju na potrebu za kulturološki osjetljivim i holističkim pristupom psihoterapiji.