Abstract

Da je etika – kakvom je poimaju i prakticiraju u našoj zapadnjačkoj kulturi – neopozivo zašla u slijepu ulicu, previđaju samo još oni akademski filozofi za koje je ona i nadalje ezoterična i samodostatna stvar valjanog argumentiranja po pitanju moralnosti. Zakazale su kako religiozno, tako i sekularno koncipirane teorije etike. To je osobito razvidno u okolnosti da o etici nikada nismo toliko umovali kao danas, a istodobno se tako rijetko povodili za moralnim načelima. Etička refleksija i moralno postupanje već su poodavno postali oprečni svjetovi i egzistiraju u međusobno obrnuto proporcionalnom odnosu. Uz takvu se pozadinu iznova aktualizira vječito pitanje: Mogu li se unutar jedinstvene etičko-moralne sheme prebroditi neslaganja između etičkog mišljenja i moralnog djelovanja s jedne strane te sekularnih i religioznih polazišta s druge strane? U članku će se pokušati istražiti postsekularna etika te uzroci i mogućnosti grupiranja poticajnih uvjerenja s kritičkim, odgovornim i na osobnoj autonomiji zasnovanim mišljenjem u okviru neproturječne, iskušane i paralelno refleksivne konstelacije