Abstract

Autor podrazumijeva činjenicu da su Crkva i kršćanstvo nastali, razvijali se i širili u ozračju grčko-rimske ili helenističke kulture u koju su, navješćujući vjeru u Krista, Otkupitelja i Spasitelja, unijeli određene sastojke tadašnje židovske kulture, omogućujući tako razvoj europske culture. U misionarskom djelovanju, posebno nakon otkrića Amerike, Crkva susreće i prihvaća i druge kulture. U novom vijeku Crkva sve više postaje svjesna važnosti tih kultura, da bi počevši s II. vatikanskim saborom počela govoriti o pluralizmu kultura, o važnosti autohtonih kultura trećeg svijeta, tražeći načine kako ih plodonosno povezati s navještajem Evanđelja. Autor iznosi kako Crkva u dokumentima II. Vatikanskog Sabora, posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, naširoko govori o kulturi , prihvaćajući također činjenicu pluralizma kulturâ. U spomenutoj saborskoj konstituciji susrećemo definiciju kulture u br. 53. Govoreći o poslije-saborskom govoru Crkve o kulturi, autor analizira različite papinske dokumente i govore poslije II. vatikanskog sabora, dokumente različitih vatikanskih ureda, kao i one biskupa iz Latinske Amerike. Autor posebno analizira crkveni govor o problematici kulture i inkulturacije u navještaju vjere, želeći pokazati kako je Crkva u svojem djelovanju nakon Sabora susretala i prihvaćala nove izazove, posebno antropološki pristup kulturi i inkulturaciji, koji su je poticali da još jasnije progovori o kulturi, o pluralizmu kultura, i o inkulturaciji vjere na kraju dvadesetog stoljeća.The author comprehends the fact that the Church and Christianity emerged , developed and spread in the atmosphere of the Greek-Roman or Hellenistic culture in wich they brought, by proclamation the faith in Jesus Christ, the Redeemer and Savior, the certain ingredients of Jewish cultur, making in such way possible the developement of European culture. In missionary work, especially after the discovery of America, the Church meets and accepts the other cultures. In the modern world Church more and more becomes conscious of these cultures. Beginning with the Second Vatican Council the Church speaks of a plurality of cultures and the importance of authentic cultures of the third world in order to find the ways how to fertile connect cultures with the proclamation of Gospel. The author brings out that the Church in the documents of Second Vatican Council, particularly in the Pastoral Constitution Gaudium et spes, widely speaks of culture accepting the fact of a plurality of cultures. The same pastoral constitution brings the definition of the word ‘culture’ in the number 53. Based on the topic of culture after the Second Vatican Council the author analyzes the different papal document and speeches, the document of various Vatican offices, as well as documents of bishops from Latin America. The author particularly analyzes the Church’s speech founded on the problem of culture and inculturation in the proclamation of faith, in order to show how Church, in its work after the Second Vatican Council, met and accepted new challenges, especially anthropological admission to culture and inculturation, that gave an impulse to the Church to speak more clearly of culture, of a plurality of cultures and of inculturation of faith at the end of 20th century