Promatrani s kulturalnoga i religijskog motrišta, europski korijeni su mnogovrsni: helenističko- rimski, »barbarski«, židovski, kršćanski, pa na neki način i islamski. Dakako, kršćanski korijeni i tradicija bili su i ostaju temeljni za razvoj europskog identiteta kakvoga danas poznajemo. Ne odnosi se to samo na religijski i moralni identitet nego i na općekulturalni, socijalno-ekonomski i estetsko-umjetnički. Doduše, ova tvrdnja često dovodi do raznih reakcija i diskusija u raznim europskim okruženjima te »zavodi« i odvodi ljude, njihove zajednice i njihove potencijale više u (...) prošlost nego u sadašnjost i budućnost. Temeljni doprinos kojega kršćanske crkve mogu ponuditi u današnjem i sutrašnjem europskom kontekstu ne odnosi se toliko na priznavanje i »pomirenje« oko povijesnih nesuglasica koliko na suradnju u izgrađivanju europske budućnosti. Doprinos toj izgradnji mogao bi se temeljiti ne samo na priznavanju identiteta nego i na otvorenosti drugome i na dijalog s njime, koji pak dovode do suživota u multietničkom, multikulturalnom i multireligijskom okružju. Otvorenost, dijalog i suživot imaju ipak neke nužne pretpostavke: a) pomirenje čovjeka sa samim sobom; b) pomirenje čovjeka sa sebi sličnima; c) pomirenje čovjeka sa svim stvorenim.Von kulturellen und religiösen Gesichtspunkten aus betrachtet, sind die europäischen Wurzeln vielfältig: hellenistisch-römisch, „barbarisch“, jüdisch, christlich und in gewisser Weise auch islamisch. Sicher bleiben die christlichen Ursprünge und Tradition grundlegend für die Entwicklung der europäischen Identität, wie sie uns heute bekannt ist. Dies betrifft nicht nur die religiöse und moralische Identität, sondern auch jene kulturelle, sozial-ökonomische und ästhetisch- künstlerische. Jedoch leitet diese These des Öfteren zu mannigfaltigen Reaktionen und Diskussionen in verschiedenen europäischen Umfeldern, „verführt“ und wegführt Menschen, ihre Gemeinden und ihre Potentiale eher in die Vergangenheit als in die Gegenwart und die Zukunft. Den hauptsächlichen Beitrag, den die christlichen Kirchen im heutigen und morgigen europäischen Kontext leisten können, betrifft nicht so sehr das Eingeständnis und die „Versöhnung“ bezüglich der geschichtlichen Uneinstimmigkeiten, sondern vielmehr die Zusammenarbeit in der Gestaltung einer europäischen Zukunft. Der Beitrag zu dieser Zusammenarbeit könnte nicht nur in der Kenntnis der Identität gründen, sondern auch in einer Offenheit zum Anderen und im Dialog mit ihm, die dann zu einem Zusammenleben im multiethnischen, -kulturellen, und -religiösen Umfeld führen. Offenheit, Dialog und Zusammenleben benötigen aber auch einige Voraussetzungen: Versöhnung des Menschen a) mit sich selber; b) mit seinesgleichen; c) mit der ganzen Schöpfung. (shrink)

Što se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve ? Polazna točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture i Crkve . Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema autorovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, (...) kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava koje se čine primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet , s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo , ne samo među ljudima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije : to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Krista u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.What is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church ? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial obstacles between culture and the Church were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and humanity. One of the first presuppositions is sympathy in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches , which seem to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connection points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority , should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in. (shrink)