Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da susret sa stranim (...) i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i (...) slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da je (...) pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)