The idea of “inner form” originates from Plotin, the founder of the so-called Neo-Platonism, and had a decisive influence on aesthetic theory from Renaissance to the 18th century. Lessing‘s assumption of “Raphael without hands” in Emilia Galotti embodies the ideal of Neoplatonist artist, who creates with his purely mental conception, untainted by the material world. Admittedly, the image of a painter who doesn‘t paint reflects the specific problematic nature of Neoplatonist conception of art. The 19th and 20th centuries saw the (...) Neoplatonist thesis that inner form precedes form on body challenged in many ways. For example, Konrad Fiedler advances the thesis that inner conception is finalised only when it is realised in some concrete matter. Nevertheless, 20th century “industrial design”, which puts conceptualisation before production, may still be described as a descendant of Neoplatonism, albeit an undesired one. Furthermore, by neglecting creation with hands as well as the material and thereby representing industrial mass products as works of art, Duchamp‘s ready made ironically testifies to the survival of Neoplatonist conception of art in the 20th century.Der Begriff der „inneren Form“ stammt vom Begründer des sogenannten Neuplatonismus, Plotin, und hatte entscheidenden Einfluss auf die ästhetische Theorie von der Renaissance bis zum 18. Jahrhundert. Lessings Annahme eines „Raphael ohne Hände“ in Emilia Galotti verkörpert das Ideal des neuplatonischen Künstlers, der mittels seiner rein geistigen Konzeption schafft, ohne durch die materielle Welt beeinträchtigt zu werden. Allerdings macht die Vorstellung eines Malers, der nicht malt, die spezifische Problematik der neuplatonischen Kunstauffassung offenbar. Im 19. und 20. Jh. wurde die neuplatonische These, dass die innere Form der Form am Körper vorausgehe, auf verschiedene Weise in frage gestellt. So vertritt z. B. Konrad Fiedler die These, dass die innere Konzeption erst dann vollendet wird, wenn sie sich in einer konkreten Materie realisiert. Jedoch lässt sich die „industrielle Formgestaltung“ im 20. Jh., die dem Konzipieren gegenüber dem Produzieren Priorität verleiht, als ein, wenn auch unerwünschter, Nachkömmling des Neuplatonismus bezeichnen. Ferner zeugt Duchamps ready made auf ironische Weise vom Überleben der neuplatonischen Kunstauffassung bis ins 20. Jahrhundert, sofern dieses sowohl das Schaffen mit den Händen als auch das Material vernachlässigt und darüber hinaus industrielle Massenprodukte als Kunstwerke zur Schau stellt.Pojam “unutrašnje forme” potječe od utemeljitelja tzv. neoplatonizma, Plotina, i imao je odlučujući utjecaj na estetičku teoriju od renesanse do 18. stoljeća. Lessingova pretpostavka “Rafaela bez ruku” u Emilia Galotti utjelovljuje ideal neoplatoničkog umjetnika, koji stvara putem čiste duhovne koncepcije, neoskvrnjen od materijalnog svijeta. Doduše, predstava slikara koji ne slika očituje specifičnu problematiku neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti. U 19. i 20 stoljeću na različite se načine postavlja u pitanje neoplatonička teza da unutrašnja forma prethodi formi na tijelu . Tako npr. Konrad Fiedler zastupa tezu da se unutrašnja koncepcija upotpunjuje tek kad se realizira u konkretnoj materiji. Ipak, “industrijsko oblikovanje forme” u 20. st., koje poklanja prioritet koncipiranju nasuprot proizvodnji, može se opisati kao, ako i neželjeni, potomak neoplatonizma. Nadalje, Duchampovo ready made na ironičan način svjedoči o preživljavanju neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti u 20. st., utoliko što zanemaruje stvaranje rukama jednako kao i materijal, te povrh toga postavlja industrijske masovne produkte kao umjetnička djela. (shrink)

»Protiinstitucija« je »francoska stvar« in je del tistega, kar bi sam poimenoval francoski institucionalizem. Moj namen je tematizirati ta contre ali »proti«, to upiranje instituciji, a hkrati želim rekonstruirati nekaj več kot zgolj upiranje samo. Prvič, contre vedno implicira penser autrement, ki je na neki način povezno z utopijo. Drugič, zdi se mi, da je Saint Simon naš večni sodobnik in da je njegovo razglabljanje o Evropi še vedno aktualno – tako kot včasih je tudi danes Evropa autre chose in (...) contre-institution. Tretjič, sledeč Humu in nato Deleuzu, bi lahko zatrdil, da gre pri contre-institution ali upiranju instituciji v resnici za poskus zmanjšanja neizbrisne sledi nasilja znotraj institucij. (shrink)

Pojam svjetovnosti kod Arendt nalazi se u osnovi intenzivne rasprave s Heideggerom. Filozofi pokušali su političko područje obuhvatiti kategorijama koje su njemu u bîti bile strane. Arendt uviđa da ono političko svoje puno dostojanstvo može dostići samo onda ako se ne promatra kao što je tradicionalno uobičajeno, s pozicije filozofa, nego s pozicije svijeta i pluraliteta, koje političkom području po naravi pripada. Dok je filozofija stoljećima svjetovnost promatrala samo iz perspektive mišljenja, Arendt mijenja vidokrug i prosuđuje mišljenje iz perspektive svijeta. (...) Bitna razlika između Arendt i Heideggera pokazuje se u vrednovanju političkog djelovanja.Arendts Begriff der Weltlichkeit liegt eine intensive Auseinandersetzung mit Heidegger zugrun­de. Die Philosophen versuchen das Politische mit Kategorien zu erfassen, dieihm wesenfremd sind. Arendt sieht das Politische nur dann seine volle Würde erlangen kann,wenn es nicht, wie in Tradition üblich, vom Standpunkt des Philosophen, sondern vom Stand­punkt der Welt und der Pluralität betrachtet wird, dem das Politische natürlicherweise zugehört.Während die Philosophie jahrhundertlang der Weltlichkeit nur aus der Perspektive des Denkensbetrachtete wechselt Arendt die Blickrichtung und beurteilt das Denken vom Standpunkt derWelt. Die wesentliche Differenz zwischen Arendt und Heidegger erweist sich in der Bewertungdes politischen Handelns. (shrink)

Dr. Sašo Dolenc je nedvomno med našimi najuspešnejšimi avtorji na področju poljudne znanosti, saj mu uspeva zapletene znanstvene dosežke razložiti širši javnosti na jasen in zanimiv način s tem, da ostane pri tej razlagi natančen in znanstven. Serija njegovih člankov je izredno pomembna, saj pokriva vsa področja moderne znanosti na nevsiljiv, skorajda lahkoten način, zato je prav, da jo imamo tudi v knjižni obliki. Na področju moderne poljudne znanosti smo v Sloveniji šibki, saj se naši znanstveniki v glavnem ne lotevajo (...) takega dela, drugi pa niso usposobljeni zanj. Zato delo dr. Dolenca zasluži vso pohvalo in spoštovanje. Ali znanost misli? Na to vprašanje je svojčas Heidegger odgovoril z odločnim ne. Zapisi o sodobni znanosti spod vešče roke Saše Dolenca, te male zgodbe o velikih zgodbah, nas hitro prepričajo o nasprotnem. Ne le, da znanost misli na stotero nepričakovanih načinov, njeni miselni izzivi in vpogledi so obenem neizčrpni vir vzpodbud in zabave. Jasna misel in prijazen slog naredita knjigo dostopno vsakomur: v najboljši tradiciji populariziranja znanstvene vednosti, njenih dosežkov, dilem in zagat. (shrink)

Descartes v Peti meditaciji trdi, da imajo ljudje vrojene ideje geometrijskih likov, kot je trikotnik. Obenem v problematičnem odlomku zapiše, da vrojenim idejam ustrezajo tudi večna bistva. Čeprav so skušali nekateri interpreti ontološki status teh bistev zvesti le v človeškega duha, v članku zagovarjam tezo, da takšno branje ni utemeljeno in da pri gre pri vrojenih idejah in bistvih za dve ločeni entiteti, pri čemer ideje referirajo na večna bistva. Poleg tega Descartes o idejah geometrijskih likov razpravlja tudi v prvem (...) delu Principov filozofije, kjer jih vpiše v okvir teorije univerzalij. Vendar je tu ton precej drugačen: univerzalne ideje likov so v Principih tvorjene in ne vrojene. To nasprotje lahko razrešimo, če upoštevamo, da pri univerzalijah ne gre za vrojene ideje: vse prej so univerzalije iz Principov ideje (ali imena) v širšem smislu, ki jih tvorimo v predstavljanju in s katerimi lažje razvrščamo čutno dani material; spodbudo za takšno pojmovanje mu je verjetno dala razprava iz Tretjih in Petih ugovorov in odgovorov k Meditacijam. Vendar Descartesova teorija univerzalij ni bila docela izdelana: v poznih delih je Descartes na tem področju eksperimentiral tudi z drugimi modeli, denimo z novo teorijo umskega spomina. Ugotovimo torej lahko, da je Descartesova teorija spoznanja geometrijskih predmetov, kot so liki, kompleksna in jo je mogoče docela razumeti šele v diahroni perspektivi. (shrink)

This paper explores the genesis of the concept of time, analysing how the initial methods, techniques and institutions employed by early human groups to measure environmental changes became increasingly aligned with human activities, thereby forming the basis of our modern understanding of time. Adopting a discontinuous materialist perspective, this work posits that complex ideas like time often have simple technological origins. We introduce the term chronogenetic institutions to describe the early mechanisms used by human groups for measuring world transformations before (...) having a clear concept of time. These chronogenetic institutions are grouped according to the cyclical phenomena they represent, primarily natural occurrences such as the movement of celestial bodies, changing weather patterns, and seasonal variations in flora and fauna. This study challenges the view that temporal concepts were purely theoretical at their inception, highlighting that they initially emerged and spread through institutional practices in social contexts. It promotes a refined understanding of time’s complexity, advocating for a transition from a singular “Nature Time” to a conception of multiple temporalities, constructed both socially and technologically. Furthermore, it advocates for an objective and pluralistic examination of early human groups’ initial attempts to synchronise their activities with the changing and unpredictable world around them. (shrink)

Straipsnyje analizuojamos Karsavino Eurazijos ir simfoninės asmenybės teorijos ir jų įtaka asmeniniam Karsavino likimui, jo sofiologinėms mesianistinėms nuostatoms. Aptariama svarbiausių filosofinių Karsavino idėjų genezė: gyvo religingumo ir bendrojo religinio fondo, gnostinės pleromos interpretacijos, Šv. Trejybės dialektika ir jos santykis su N. Kuziečio filosofija, simfoninės asmenybės teorija. Pagrindinis teiginys apie Karsavino ir Kuziečio filosofijų skirtumą yra pagrįstas kristologiniais Karsavino argumentais apie Kuziečio filosofijos nepakankamumą aiškinant Dievo kaip Possest eksplikacijos ir komplikacijos problematiką. Karsavinas, remdamasis ortodoksiniais kristologiniais teiginiais, simfoninės asmenybės bei ideokratijos teorija (...) bei tipologine, istoriosofine civilizacijų klasifikacija, pagrindžia kairiąją Eurazijos sąjūdžio ideologiją, kuri išliko aktuali ir šiandienos Rusijos politinei situacijai. Straipsnyje parodomos lietuviškosios filosofijos ir Karsavino samprotavimų paralelės ir keliamas klausimas dėl Eurazijos ideologijos nesvarstymo tarpukario Lietuvoje. Straipsnio pabaigoje grįžtama prie filosofinio Karsavino apsisprendimo, saikingų, asmeninių mesianistinių jo nuostatų ir sokratiško likimo tardymų, įkalinimo Abezės lageryje laikotarpiu. Pagrindiniai žodžiai: gyvasis religingumas, simfoninė asmenybė, panteizmas, gnoticizmas, mesianizmas. Historiosophical Messianism of L. Karsavin and the Idea of Eurasia Gintautas Mažeikis Summary The historiosophical and messianistic ideas of L. Karsavin and his ideology of left Eurasia were based on the theological and gnostic symbolism of the early 20th century, F. Schelling’s philosophy of Myth and Universality, Vl. Solovjov’s Philosophy of Universality, Mystics of Christology, the Orthodox understanding of Saint Trinity, typological theory of civilizations. At the beginning of his mediaeval researches Karsavin investigated sacral events in rural areas in the 17th–18th centuries, especially in Italy, magic activities and popular beliefs in Christian Saints, based on uncritical, natural, live religious feelings and spontaneous faith. He maintained live religious faith to be the background for the significance and utility of all canonical religious rules and churches. These ideas are similar to the French school of Annales and to the M. Bakhtin’s theory of Carnival issues of the Mediaeval tradition of laughter. However, Karsavin re lated his consideration of spontaneous hierophany to the gnostic tradition of Divine Pleroma. It is important to them in order to interpret the philosophy of Nicolaus Cusanus, especially his conception of God as Possest and a permanent and contradictory process of explicatio and complicatio. On the basis of Cusanus’ philosophy, Karsavin developed his personal idea of dialectics of Saint Trinity as a union of Divine personalities. Karsavin maintained that the conception of Cusanus is insufficient because Cusanus didn’t explain the role of Christ in the full reunification of sinful human beings with God. By Karsavin, Cusanus avoided pantheistic tendencies and therefore couldn’t develop the theory of divination of personality. On the contrary, Karsavin develops the idea of divination of oneself in his theory of Symphonic personality. Every personality is a form of free solution and responsibility, love and self-sacrifice. Therefore, the personality develops itself from an autonomous individual into the personality as a family, the personality as a nation, as a state, and finally the personality transforms into a cosmic human being, or Adam Kadmon. The hierarchic growth of personality, his ontology presupposes his essential responsibility for the development of nation, state, culture and civilization. It was the basis of Karsavin’s messianism. The nation or culture couldn’t be developed in the necessary direction, towards divinity, without creative and self-sacrificing activity of the individual. The hierarchical conception of the world personality presupposes the ideocratic form of government. The idea of the ideocratic power makes Karsavin’s political considerations similar to the Soviet system of power. Karsavin from 1925 until 1929 was the leader of the left wing of the Eurasia movement which was located in Paris. He initiated and supported a dialog with Bolsheviks’ representatives. However, Karsavin strongly criticized communism and Bolsheviks from the Orthodox point of view. Karsavin was a deep believer and couldn’t support the destruction of churches by the Soviet regime. However, today it is possible to say that Karsavin’s political visions are very similar to the modern Vl. Putins’ regime in contemporary Russia. Eurasia and Symphonic Personality ideas became important motives for Karsavin’s coming to Lithuania in 1928. However, after arrival he didn’t participate in any political movement and developed his civilization ideas, the conception of ideocratic power and Symphonic Personality there. In the Lithuanian period, he becomes closer to the Russian Orthodox tradition of Old Believers and its ideas of self-sacrifice to populace. Karsavin didn’t emigrate from Lithuania in the threat of Soviet occupation. On the contrary, he spread his ideas of Symphonic Personality, dialectics of Trinity, self-sacrificing after the War and even in the concentration camp in Abeze until his death in 1952. Keywords: live religions, Symphonic Personality, pantheism, gnosticism, messianism. -size: 11pt;">. (shrink)

Ideja identiteta izobličila se pretpostavkama monolitne afilijacije, uvjerenja da osoba pripada samo jednom kolektivu. Teško je i danas zanijekati kruženje takvih pristupa, međutim teza o »pluralnom monokulturalizmu« nobelovca Amartye Sena razotkriva njihovu redukcionističku pogrešku. U ovom članku cilj nam je pokazati razmjere te pogreške i njezine implikacije na pitanje globalne pravde. »Pristupom sposobnostima« nudimo mogući smjer u rješavanju nagomilanih multikulturalnih problema te zaključujemo kako jedino ispravnom idejom i realizacijom kreposti pravednosti možemo utemeljiti put u ispravno formiranje svijesti o osobnom (...) i društvenom identitetu.The idea of identity has been distorted by the assumptions of monolith affiliation, the beliefs that each person belongs to one collective only. It is hard to deny the circulation of these monolith approaches nowadays, but the thesis of Nobel Prize winner Amartya Sen about “plural monoculturalism” exposes their reductionist error. In this article our aim is to show the proportions of this error and implications on the question concerning global justice. With the “capability approach” we are offering possible direction in solving some major multicultural problems, and we conclude that only with the right idea and realization of virtue of justice it is possible to establish a way in proper forming of our consciousness about personal and social identity. (shrink)

By analyzing discursive equalization of the categories of life and death in different spoken and written genres in the 1990s, the author uncovers a number of ideas and strategies around which the discourses guided by this phenomenon are structured. The first part of the paper is aimed at understanding the relation of these categories in Serbian folk culture and possible influences of the latter on recent articulations of the examined phenomenon. In the second part of the paper the central ideas (...) of the phenomenon are identified. These refer to the survival of the nation, "not betraying the ancestors", and ethnic territorialization. From the analysis of different spoken and written genres the conclusion may be derived that the "cancellation of boundaries" between the extremely opposed categories of life and death is made possible by the following discursive strategies: 1. "non-existification", 2. collective individualization, 3. vitalization, 4. mortification, and 5. various combination of the foregoing strategies.. Analizom diskursivnog izjednacavanja kategorija zivota i smrti u razlicitim govornim i pisanim zanrovima devedesetih godina XX veka, autorka iznalazi krug ideja i strategija oko kojih se struktuiraju diskursi usmereni ovim fenomenom. Prvi deo teksta posvecen je razumevanju odnosa ovih kategorija u srpskoj narodnoj kulturi i eventualnim uticajima ove kulture na novije aktualizovanje fenomena koji tematizuje. U drugom delu teksta identifikovane su nosece ideje ovog fenomena, koje se ticu opstanka nacije, "neizneveravanja predaka" i etnicke teritorijalizacije. Iz analize razlicitih govornih i pisanih zanrova proizlazi daje "ukidanje granica" izmedju ekstremno suprotstavljenih kategorija zivota i smrti omoguceno diskursivnim strategijama: 1. "onepostojanja", 2. kolektivne individualizacije, 3. vitalizacije, 4. mortifikacije i 5. razlicitim kombinacijama ovih strategija.. (shrink)

Ono što islam kao religiju posebno karakterizira jest otvorenost prema drugim religijama i „duh dijalogiziranja“, što je zapravo jedna od suštinskih ideja Časnog Kur’āna. Za takvo što je nužan „drugi“, drugi koji će nastojati da se u svojoj ukupnosti razumije. Upravo je časopis Islamska misao jednim dijelom bio posvećen spomenutoj ideji, što potvrđuju tekstovi koje planiramo u ovom radu analizirati. Zapravo, sve to svjedoči jednom polaganom otvaranju koje je karakteriziralo period u kojemu je časopis izlazio, te kako političkoj emancipaciji (...) tako i potrebi da se drugi, na koje su muslimani neposredno upućeni, razumiju u svojoj ukupnosti. Poseban naglasak bit će stavljen na kršćanski liturgijski aspekt, pri čemu ćemo pokazati brojne konceptualne sličnosti u mnogim religijama, kao i posebnosti. To sve doprinosi raznovrsnijem religijskom šarenilu koji se u islamu percipira kao odraz božanskog plana, odnosno volje, što su muslimanski autori prilikom odabira tema u spomenutom časopisu itekako imali na umu. (shrink)

Pristupanje Republike Hrvatske članstvu u Europskoj uniji, donijelo je, između ostalog, promjene u obrazovnim politikama putem koncepta europske dimenzije u obrazovanju. Koncept europske dimenzije u obrazovanju uspješno pronalazi svoje mjesto u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, međutim ne postoje detaljnije analize putem kojih bi se utvrdilo je li ovaj koncept prepoznat i u nastavnim materijalima, točnije u udžbenicima. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi je li i na koji način europska dimenzija u obrazovanju prisutna u udžbenicima geografije za osnovnu školu. Rezultati istraživanja (...) pokazali su da je ideja europske dimenzije u obrazovanju dominantno prisutna u obliku činjeničnog znanja o Europi što nastavnicima i učenicima ne pruža dovoljno mogućnosti za razvoj stavova i kritičkog osvrta na spomenute teme. (shrink)

The general idea of this text is to reflect biopolitical constitution of the society and its implications related to the issues of animal welfare. Since animal in biopolitical formation is technically reduced to an object - commodity for contentment of the industry and of the people needs - critical public advisories are calling from moral, ethical and legal standpoint for attention to the fact that is necessary to protect animals from the unnecessary exploitation. It is obvious that animal protection is (...) evoking animal rights question. But in the last instance protection of animal rights is related to the nutritional dilemma of animal food use. Question is arising: does animal rights in particular also envisage change in food politics, what is for instance the extreme vegan option taking for granted? This challenge sent to the culture of all-food eaters is opening up new questions and dilemmas. First of all, there is a question linked to the right of men to choose his own nutritional option, and of course dilemma which is related to scruples about meat-eaters and their ability to love animals. Opsta ideja ovog teksta je promisliti biopoliticnu konstituciju savremenog drustva i njene implikacije vezane za status zivotinja. Posto je zivotinja u biopolitickoj konstituciji tehnoloski gledano svedena na objekt - na predmet za zadovoljavanje potreba industrije i populacije - kriticna masa upozorava sa moralnog, etickog i pravnog gledista, da je potrebno zastiti zivotinje pred neopravdanom eksploatacjom. Zastita zivota evocira pitanje prava zivotinja, koja nas dovode u poslednjoj instanci do dileme vezane za upotrebu zivotinja u prehrani. Postavlja se pitanje: da li zastita prava zivotinja podrazumeva i promenu politike ishrane - napustanje ishrane mesom - kako zahteva ekstremna veganska opcija? Taj izazov upucen kulturi svastojeda povlaci za sobom pre svega onu vrstu pitanja koja se ticu prava coveka da sam iazbere nacin na koji ce se prehranjivati, odnosno dilemu da li je covek sposoban za ljubav prema zivotinjama uprkos cinjenici da se njima prehranjuje. (shrink)

Karl Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu uvodi optičku metaforu ljudskog oka kroz koju tumači problematiku ideologije i robnog fetišizma. U radu se razmatraju mogućnosti interpretacija ovih Marxovih metafora. U svjetlu se tih interpretacija razmatra jedna od središnjih postavki vizualnih studija da se vizualna kultura moderniteta gradi na potkopavanju epistemološke prevlasti viđenja. Rad problematizira koncepciju modernističkog utjelovljenog promatrača koju uvodi američki povjesničar umjetnosti Jonathan Crary. Prema Craryju, ova drugačija ideja promatračkog subjekta potkopava klasičnu filozofijsku ideju o rastjelovljenosti spoznajnog subjekta. (...) Prema Craryjevoj argumentaciji takva se klasična ideja subjektivnosti s modernitetom ne zamišlja više kao temelj spoznaje, nego kao figura ideologije. Međutim, preokretanje Marxova odnosa između optičkih metafora i pojmova ideologije te fetišističkog karaktera robe baca potpuno drugačije svjetlo na pitanje promatračke subjektivnosti. Završna je postavka rada da se camera obscura i ljudsko oko ne trebaju isključivo shvaćati kao puke metafore koje je Marx u Njemačkoj ideologiji i Kapitalu upotrebljavao kao analogije preko kojih je tumačio pojmove kao što su ideologija ili fetišizam robe. Postupak čitanja može isto tako ići i u obrnutom smjeru: camera obscura i ljudsko oko su pojmovi koji su objašnjeni posredstvom već definiranih pojmova ideologije i fetišizma robe. Ako se perspektiva čitanja zamijeni na taj način postaje jasno da iz postavke o utjelovljenom promatraču ne proizlazi nužno i postavka o utjelovljenom karakteru doživljajā viđenja.Camera obscura and human eye were key metaphors engaged in the interpretation of the concepts of ideology and commodity fetishism in Karl Marx’s fundamental texts German ideology and Capital . The aim of this paper is to reconsider interpretative strategies that Marx used while he was proposing his main thesis on ideology and commodity fetishism. In the light of these considerations the paper addresses one of the central propositions of the contemporary visual studies that modern visual culture undermines epistemological privileging of the vision. The paper critically discusses the concept of the embodied observer that American art historian Jonathan Crary introduced in the philosophy, art history, cultural history and visual studies. According to Crary the idea of vision as primarily rooted in the corporeality of the observer undercuts Cartesian idea about vision as primarily disembodied event. Crary claims that with the rise of the modernity disembodied subjectivity turns from the site of the knowledge into the figure of ideology. However, reversing the Marx’s relation between optical metaphors and concepts of the ideology and commodity fetishism poses the problem of the observing subjectivity in the quite different terms. Final proposal of this paper is that camera obscura and human eye should not only be considered as optical metaphors that Marx used in German ideology and Capital as mere analogies for explaining concepts such as ideology or commodity fetishism. Reading procedure could well go into the opposite direction: the camera obscura and the human eye are the concepts explained via the already defined concepts of the ideology and commodity fetishism. If the reading perspective is switched in that way it is clear that the thesis of the embodied observer does not necessarily entail the embodied character of the visual sensations. (shrink)

Tekst razmatra Rolsovu ideju javnog uma kao sredisnji deo njegove koncepcije politickog liberalizma. Ideja javnog uma je shvacena dvostruko, kao norma opravdanja i kao politicki ideal. U tekstu su takodje razmotrene neke kritike Rolsove koncepcije i naznaceni moguci nacini na koji se Rols moze odbraniti od njih. Osnovne teze u tekstu su da se Rolsova koncepcija javnog uma moze odbraniti od standardnih kritika, ali i da sama razotkriva ogranicenja politickog ideala liberalne demokratije. Dosledno shvacen, politicki ideal liberalne demokratije mora (...) se odreci pretenzija na moralnu superiornost i oslanjati se na moralni konsenzus koji moze biti potvrdjen javnim umom politickog drustva.. (shrink)

This article deals with the analysis of concepts of national identity and ethnicity as the "cluster of ideas" and/or concepts which have similar constitutive elements. This article intends to analyze the relationship between these concepts and the concept of memory culture. Finally, the author is attempting to discuss the concept of memory culture as the segment of cultural identity. U okviru ovog ogleda autorica predlaze utvrdjivanje zajednickih konstitutivnih elemenata pojmova nacionalni identitet i etnicitet, kao i promisljanje odnosa navedenih pojmova i (...) pojma kultura secanja. Ovi pojmovi se mogu analizirati kao " grozdovi ideja " i/ili skupine pojmova koji poseduju izvesne specificne konstitutivne elemente. U ogledu se predlaze razmatranje kulture secanja kao segmenta kulturnog identiteta. (shrink)

Straipsnyje apžvelgiama mokslinė konferencija „Gyvenimo būdas ir stilius: filosofinis ir sociologinis aspektai“. Tekste aptariama konferencijos eiga, kai kurios pagrindinės pranešėjų išsakytos mintys. Konferencijoje analizuotas filosofinis gyvenimo būdas, teo­rijos ir praktikos santykis M. Heideggerio ir Aristotelio filosofijoje, gyvenimas kaip vertybė, vertybių ir dorybių teorijos, niekšybės fenomeno samprata A. Maceinos filosofijoje, J. Benthamo etinė ir socialinė filosofija, gyvenimo mitai, mokymosi mirti idėja, tango šokis kaip gyvenimo būdas, hipsterių subkultūra, gatvės mados ir klasikinių mados teorijų santykiai, šviesuolių ir tamsuolių gyvenimo būdas, šventumos vertybė, (...) senlietuvio gyvenimo būdas. (shrink)

Straipsnyje atskleidžiu tam tikrą pragmatizmo ir egzistencializmo suderinamumą tiesos sampratos aspektu. Siekdamas pagrįsti šį suartėjimą, tyrinėju Jameso pragmatinį metodą ir Nietzschės kritinį požiūrį į „valią tiesai“. Abu mąstytojai stoja prieš absoliučios, fiksuotos ir praktinių individo poreikių nepaisančios tiesos idėją. Atitinkamai, abu jie teigia, kad tiesa, suprantama ikiteoriškai, yra procesas, imanentiškas konkrečiai subjektų gyvenimo patirčiai. Pasitelkdamas pragmatinius ir egzistencialistinius svarstymus, aš kritiškai tyrinėju, kaip šie filosofai kvestionavo tiesą individo kaip veikėjo egzistencijos kontekste.

Aspiracija za jedinstvenim upravljanjem svetom je stara koliko i sam svet. Ona u suštini proizlazi iz naše percepcije sveta kao jednog, bez obzira na sve razlike koje se u njemu takođe vide. U naše vreme ova percepcija je pojačana utiskom o sve većoj međuzavisnosti delova sveta, kao i osećajem da su razlike, ma koliko bile velike, sve manje važne u odnosu na ono što je isto ili bar slično u različitim delovima sveta. Ovaj osećaj jedinstva je još više pojačan percepcijom (...) potrebe, ili nužde, da se o važnim stvarima u svetu odlučuje i upravlja na jedinstven način, bez kolizija koje bi proces odlučivanja učinile neefikasnim ili nemogućim. Ali jedinstvo sveta bi trebalo da u sebi sadrži ideju ravnopravnosti, i neke načelne jednakosti. Međutim, uvidom u način na koji se ovaj proces unifikacije sveta stvarno odvija vidimo mnoge probleme. Neki od njih su za očekivati – problemi reprezentacije i pristanka na svetsku vlast koja bi bila odraz jedinstvene zakonodavne volje čovečanstva. Takva volja možda uopšte ne može da se konstituiše. Umesto nje imamo volju za hegemonijom koju prati ideja nejednakosti i manihejske podele sveta na naš i tuđi deo, kao i razne vrste pokušaja ukidanja onog uslova koji svakom zakonodavstvu daje njegov legitimet – a to je sloboda. Suočavamo se sa idejom da je, kao uslov mira i demokratije (šta god da to znači, ili što će značiti u bližoj i daljoj budućnosti) potrebno uspostaviti krutu nejednakost i rigidnu kontrolu svih različitosti u jednom zamrznutom stanju podele na povlašćene i obezvlašćene, na „dobre“ i „loše“ momke, kao da se svet sastoji od „momaka“. Ključni deo ove sheme je pretpostavka o univerzalnoj samerljivosti svega što život čini vrednim. Ta pretpostavka uniformiše i simplifikuje, smanjuje, svet, negirajući relevanciju i stvarnost razlikama koji sada predstavljaju stvarnost sveta. Zakoni više ne pretpostavljaju postojanje zakonodavne volje. U toj situaciji proizvodnja ogromne količine iluzorne sreće više liči na podmićivanje svetskog lumpenproletarijata, sa rizikom da celokupno čovečanstvo postane totalno ravnodušno prema svakoj posebnosti i svakoj vrlini, sasvim primereno svojoj novoj lumpenproleterskoj prirodi. (shrink)

U radu se najprije razmatra značaj Nietzscheovih ideja za genezu i razvoj književnoteorijskih koncepcija Harolda Blooma, pri čemu je najveća pažnja posvećena revizionističkim temeljima ideje »straha od utjecaja«, kao i Bloomovoj polemici s onim suvremenim teorijskim orijentacijama koje je objedinio pežorativnom oznakom »škola resantimana«. Potom se pojedini elementi Bloomove poetike sučeljavaju s ničeanskim naslijeđem prisutnim kod dvojice filozofa, Michela Foucaulta i Richarda Rortyja, da bi se ukazivanjem na sličnosti i razlike – ali i na stavove koje su o naznačenim (...) pitanjima zauzeli autori poput Gillesa Deleuza i Paula de Mana – potvrdilo kako Nietzscheovo djelo, pored ostalog i zahvaljujući mogućnostima različite interpretacije, posjeduje ona svojstva koja Bloom naziva »kanonskima «.The paper examines the importance of Nietzsche’s ideas for the genesis and development of Harold Bloom’s theoretical conceptions. The focus is on revisionist foundations of the idea of “anxiety of influence”, as well as on Bloom’s polemic with contemporary theoretical orientations he pejoratively labeled as “School of Resentment”. In addition, certain elements of Bloom’s poetics are confronted with Nietzsche’s legacy present in the work of two philosophers, Michel Foucault and Richard Rorty. Pointing out the similarities and differences – and also the related views of authors such as Gilles Deleuze and Paul de Man – the paper confirms that Nietzsche’s opus, partly due to capacity for different interpretations, has those qualities that Bloom defines as “canonical”. (shrink)

Autor nastoji da pokaze da je uobicajena podela na?hobsovsku? i?kantovsku? liniju misljenja u sklopu savremene recepcije tradicije drustvenog ugovora potpuno opravdana. U tekstu se takodje naglasava kako se ideja drustvenog kao?moralnog? ugovora, nasuprot izvornijem?politickom? ugovoru, artikulise tek u poznoj?evolucionoj? fazi te ideje, narocito u dvadesetom veku. Najposle, odbacuje se pokusaj redefinisanja kontraktualizma kao neke vrste?konstruktivizma?, buduci da u kontraktualizmu nema nikakvih elemenata?proceduralnog? rasudjivanja koje je, prema opstem uverenju, karakteristicno za?konstruktivisticku? misao. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007.

The paper examines the meanings of representations of Serbia, the Balkans and Europe at the time of encounter between Enlightenment and Romanticist traditions. The analysis starts from the assumption that the emergence of negative representations of South Eastern Europe cannot be discussed without placing it within the broader context of 18th and 19th century philosophy and literature and the consequences of new philosophical and literary ideas. Underlying the substantial change of the previously dominant paradigms that is expressed in the symbolic (...) division into 'West' and "East', there was a factual rather than symbolic division into an industrial and an agricultural Europe, whose boundaries coincided with the reference points of the symbolic distinction. Insisting on the importance of both analytic levels - the 'symbolic' and the 'factual' - the first section of the paper briefly outlines the development of symbolic geography in the context of 'Balkan' studies in the 1990s, as well as the failure of this genre and the constructivist paradigm in Serbian social theory. The second section is devoted to the discourses of conceptualizing broader communities in symbolic, linguistic, imagological, cultural, political, economic etc. terms, focusing on the beginnings of ideological and linguistic unification of South Slavs and their inclusion into the "enlightened Europe". By analyzing Vuk Stefanovia: Karadzix's writings, as well as correspondence, articles and commentaries referring to Vuk's work in the first half of the 19th century, the author takes the perspective of the past in order to identify the reasons for the failure of imagological and constructivist approach today. U ovom tekstu autorka istrazuje znacenja predstava o Srbiji, Balkanu i Evropi u vremenu susreta prosvetiteljske i romanticarske tradicije. Polaziste je u pretpostavci da se o pocecima negativnih predstava o jugoistocnom delu Evrope ne moze govoriti izvan sireg konteksta filozofije i knjizevnosti XVIII i XIX veka i posledica novih filozofskih i knjizevnih ideja. Sustinska pramena do tada vladajucih paradigmi, izrazena simbolickom podelom na 'Zapad'i 'Istok', u osnovi je imala manje simbolicku a vise fakticku podelu na industrijsku i zemljoradnicku Evropu, cije su se granice uglavnom poklapale sa referentnim tockama simbolicke distinkcije. Potencirajuci vaznost obaju nivoa u analizi, 'simbolickog 'i 'faktickog', prvi deo teksta odnosi se na sazeto predstavljanje razvoja simbolicke geografije u kontekstu studija o Balkanu devedesetih godina proslog veka, kao i na neuspeh ovog zanra i konstruktivisticke paradigme u srpskoj drustvenoj teoriji. Drugi deo teksta posvecenje diskursima osmisljavanja vecih zajednica na simbolickim, jezickim, imagoloskim, kulturnim, politickim, ekonomskim i dr. osnovama, sa fokusom na pocetke idejnog i jezickog ujedinjenja Juznih Slavena, kao i njihovog ukljucenja u prosvecenu Evropu. Analizom tekstova Vuka Stefanovica Karadzica, kao i prepiskama, clancima i komentarima koji su se odnosili na Vukov rad u prvoj polovini XIX veka, autorka iz perspektive proslosti pokusava da ukaze na razloge neuspeha imagoloskog i konstruktivistickog pristupa u savremenosti. (shrink)

Author considering, appearing and existing modern idea about university like one of the most important institution of knowledge which is arise in modern epoch. In this work particular attention will be initiated on considered different ideas and conception university which were before so-called Himbolt?s idea of university which has global disposition and which is in the last two centuries regardless on period of crisis, had dominant position in contemporary high school education.. The second part of work is consecrated on analysis (...) constitute the first Serbian university. In this part of work will be analyze different treatise and projects of university which are during 19. and on the beginning of 20. century arise in circle of Serbian intellectual elite in which are essentially influence at form of institutionally profile the first Serbian university. The third part of work surround there different phase of develop on university and university education in Serbia in XX and on the beginning of XXI century. The first phase present the time between two war; the second phase is consecrate the time of and the third phase consecrate the last decade of XX and the first decade of XXI century in which are tempestuous changes in society announce new searching and fundamental over questioning the state in our high school institution with primary target that theirs work coordinate with standard of European universities and that way accomplish theirs integration in net of European universities. Autor razmatra uslove nastanka srednjovekovnog univerziteta, shvacenog kao korporacije fakulteta, i govori o filozofskim idejama koje su uticale na stvaranje i sirenje moderne ideje univerziteta, sigurno jedne od najznacajnijih institucija znanja koja je nastala u modernoj epohi. U ovom radu posebna paznja bice posvecena razmatranju razlicitih filozofskih ideja univerziteta koje su prethodile stvaranju tzv. Humboltove ideje univerziteta koja je u poslednja dva veka, bez obzira na periode krize, imala u savremenom visokom skolstvu dominantnu poziciju. Drugi deo rada posvecen je razmatranju procesa konstituisanja prvog srpskog univerziteta. U ovom delu rada bice analizirane razlicite rasprave i projekti univerziteta koji su tokom 19. i pocetkom 20. veka nastali u krugovima srpske intelektualne elite i koji su bitno uticali na institucionalni karakter i obrazovni profil prvog srpskog univerziteta. Treci deo rada obuhvata razmatranje cetiri razlicite faze razvitka modernog univerziteta i univerzitetske nastave u Srbiji u XX veku. Prvu fazu cini period od osnivanja Beogradskog univerziteta do pocetka Prvog svetskog rata. Druga faza je posvecena razmatranju univerzitetskog obrazovanja u medjuratnom periodu, a treca i cetvrta faza obuhvataju analizu razvitka i funkcionisanja univerziteta u doba komunizma i pocetak tranzicije. Burne promene u nasem drustvu devedesetih godina XX veka, najavile su nova traganja i temeljna preispitivanja stanja na nasim visokoskolskim institucijama s osnovnim ciljem da se njihov nacin i program rada uskladi sa savremenim evropskim univerzitetskim standardima i na taj nacin pripremi njihovo integrisanje u mrezu evropskih univerziteta. (shrink)

U radu se polazi od sagledavanja Mekintajerovog pojma?obrazovane javnosti?, najpre, u sklopu njegovog predavanja Ideja obrazovane javnosti, a zatim, i u zakljucnim poglavljima Tri rivalske verzije moralnog istrazivanja, gde ovaj pojam biva konkretizovan na pitanje o mestu univerziteta u savremenom drustvu. Interpretirajuci stavove koje Mekintajer zastupa u ovim radovima kao tematizaciju pitanja o?uslovima mogucnosti? ostvarenja?liberalno-prosvetiteljskog obrazovanog projekta?, kriticki se ispituje njegovo odredjenje?samostalnog misljenja?, pre svega, kroz problematizaciju odredjenja odnosa izmedju?samostalnog misljenja? i?standarda racionalne argumentacije? koje je ponudjeno u navedenim radovima. (...) Teza od koje polazimo jeste da Mekintajerova reafirmacija?ideje obrazovane javnosti? predstavlja ne samo njegov odgovor na pitanje o ciljevima obrazovanja, vec i poziv da humanisticke nauke budu aktivnije ukljucene u raspravu o pitanjima koja su znacajna za drustvo. (shrink)

Iako je filozofija prosvetiteljstva rodjena u Nizozemskoj i Engleskoj u kasnom 17. i ranom 18. veku, postojali su znacajni problemi u definisanju slobode. Do sredine 18. veka, pod uticajem?nacionalnog merkantilizma?, sloboda se poimala u sve vise kolektivistickim crtama, doprinoseci stvaranju politicke opcije nacionalnog liberalizma. Zbog toga su u drugoj polovini 18. veka ove dve zemlje progresivno gubile znacaj za pokret prosvetiteljstva, da bi na njegovo vodece mesto dosle dve nove zemlje, koje su otvarale novu politicku opciju demokratskog liberalizma: Sjedinjene Americke (...) Drzave i Francuska. Ipak, individualna sloboda se tokom svog filozofskog i insitucionalnog uspona u doba prosvetiteljstva suocavala ne samo sa jednom, nego sa dve opasnosti: s jedne strane, od opasnosti nestajanja u nacionalnoj slobodi, i, s druge strane, od opasnosti postajanja neobuzdanom i destruktivnom. liberalizam koji je stasavao u Engleskoj u 18. veku postao je svedokom prve opasnosti, dok je druga opasnost nastala pod okriljem Francuske revolucije. Francuzi su prvi u modernoj epohi shvatili da je svetlost slobode prejaka da bi se bez znatnih mera opreza koristila u izgradnji liberalnog civilnog drustva. Zato je odredjeno umeravanje moralo da bude preduzeto. Ideja covecnosti, tj. prava coveka, na kraju je pronadjena kao najbolja za resavanje zadatka ocuvanja individualne slobode, bez zrtvovanja socijalnih veza medju slobodnim individuama. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149029: Prosvecenost u evropskom, regionalnom i nacionalnom kontekstu - istorija i savremenost i br. 179049: Politike drustvenog pamcenja i nacionalnog identiteta - regionalni i evropski kontekst. (shrink)

Straipsnyje grindžiama nuomonė, jog postmodernybė yra iš modernybės kylantis kapitalizmo sistemos būvis, kuriam būdinga gyvybės suprekinimas ir suišteklinimas. Postmodernybę charakterizuoja populiariosios ir medijų kultūros išplitimas. Tos kultūros apima ne tik kultūros prekes, bet ir vartojimo būdus, įgūdžius ir jų lavinimą. Pastaruoju metu jos kuria nemirtingumo vaizdiniams bei nuojautoms palankią kultūrinę, intelektinę ir pasaulėvaizdinę terpę, kurioje struktūriškai įsitvirtina genetinis diskursas ir jo nustatomos žmogaus ir jo gyvenamo pasaulio aiškinimo gairės. Svarbus šio diskurso bruožas yra technologinis inžinerinis jo pobūdis, išryškėjęs susiejant nano (...) ir biotechnologijas, kuriomis tikimasi įveikti gyvąją ir negyvąją gamtą skiriančią prarają, iš reikalingų atomų bei molekulių kuriant reikalingų ląstelių dalis ir klonuojant gyvas būtybes. Gyvybė suprekinama ir suišteklinama patentuojant gyvybės elementus – genus ir su jais susijusius procesus. Daroma išvada, jog visi genetikos, informatikos ir kitų mokslų laimėjimai, teikiantys žmogaus gyvenimo ilginimo galimybių, kurios palaiko gundančią nemirtingumo idėją, jau yra persmelkti prekinių santykių, tad ir pats nemirtingumas įmanomas tik kaip prekė. Aptariami kai kurie evoliuciniai ir religiniai techno sapiens sampratos aspektai. Detaliau gvildenamos dvi „nemirtingumo“ versijos: Z. Baumano, kuris nemirtingumo pažadą sieja su kompiuterinės technikos plėtra prasidėjus „Antrajai medijų erai“, ir J. Baudrillard’o, tegiančio, jog klonavimo technologijos „apgręžia“ evoliuciją ir žmogų gundo virusiniu ar vėžiniu belyčiu nemirtingumu. Pagrindiniai žodžiai: genetinis diskursas, klonavimas, medijų kultūra, nanobiotechnologijos, nemirtingumas, suprekinimas. Genetic Discourse in Media Culture: Temptation by Commodified Immorality Vytautas Rubavičius Summary Postmodernity is maintained as a stage of the development of capitalism. The difference between modernity and postmodernity is explained in relation to the new sphere of commodification and resourcification, namely, that of life and of all natural living processes. Postmodern media culture, or popular culture, is peopled by signs of immortality and various kinds of immortals – cyborgs, clones, zombies, immortal human beings and others. Thus, culture accustoms a consumer to immortals and immortality which is concidered as the main goal of a human being and evolution. By nano-bio-technologies and genetic discourse this goal is made scientifically valid, thus reachable. Genetic discourse is becoming the fundamental world-view providing focal landmarks for the emerging future. Media culture supports the spreading of genetic discourse and facilitates its understanding. The temptation by immortality can be considered as a version of modernist ideology of human liberation from various natural, social and heavenly bonds. This liberation, and also secularization, is supported by a scientific genetic technological discourse which is becoming a stimulating factor of postmodern media production. The genetic explanation of the world is particularly handy for technological reflexivity: the entire world is as if encapsulated into human genes, which become the principle explaining the mystery of life, evolution and the future of humanity, thus rendering power to produce the human proper form and the future of people. All the possibilities stemming from the new genetic and biotech discoveries fell under the regulation of property relations by patenting, thus making “immortality” – as a temptation and brand – not only an exeptional commodity, but also a political tool and a commodifying force. As the relationships of private property have penetrated natural biogenetic diversity and, having turned it into a resource, the cognitive subject has reached the goal to secularise the Universe, which he has set for himself: only he as the owner and producer of genes lures people with the eternal shapes of the clones and their genetic information, which will be sustained in any location of the Universe. The temptation by “immortality” will become even stronger when the genetic code is mastered. The future of humanity is related to the mixed forms of life, trans-genic or otherwise genetically modified organisms and techno-human forms that will help to postpone, and later to conquer, death. Even thinkers with religious tendencies perceive the technological improvement of human beings as their evolution towards the techno sapiens and consider such a development as an advancement towards the Kingdom of God. The technologization of human beings is imagined in terms of their divination. Yet in this case the character of contemporary science secularising God and obliterating the perception of divinity is overlooked. Two versions of immortality are analyzed more closely – that of Z. Bauman, who links it with the development of computer technologies, and that of J. Baudrillard, who gives a warning that by cloning technologies humanity is trying to inverse the evolution and to return to the undifferentiated state of cells. The conclusion is drawn that regardless of how we understand ‘immortality,’ argue over its reality or unreality, all possibilities to prolong human life granted by genetics, informatics and other advances in science and technologies, which support the tempting idea of immortality, have already been penetrated by commodity relationships; therefore, “immortality” itself will be available only as a commodity. Keywords: cloning, commodification, genetic discourse, immortality, media culture, nano-bio-technologies. (shrink)

That the human reason cannot gain knowledge of the world as a totality – is one of the main results of Kant’s critical philosophy. By the concept of the world – and Kant understood the world primarily as one of the reason’s concepts, an idea – one cannot gain any knowledge because nothing from the sphere of human experience corresponds to this concept. According to Kant, the author tries to show that striving towards transcendent and unconditioned as such is not (...) the crucial problem of metaphysical cosmology but the assumption that one can realize such striving within a theoretical area. Kant, on the contrary, claims that we can fulfill it only practically, so the question concerning the world as a whole for him is a practical question, too. The task of establishing the world as intelligible, as it should be or as a kingdom of ends, is the basis of Kant’s doctrine of the categorical imperative. Kant understands this establishment as an endless task. The author also considers political-historical and religious aspects of Kant’s understanding of the world as an idea, as well as Hegel’s claim that Kant’s thought of the world finally capitulates to the finiteness. (shrink)

In diesem Text wird die Bedeutung von Husserls ph?nomenologischen Forschungen zur Institution und zur Institutionalisierung. Es wird angenommen, dass die Bedeutung dieser nicht ausreichend bekannten Strategien nur in den unver?ffentlichten Handschriften gefunden werden kann, dass die unterschiedlichen Generationen der Konsultanten von Husserls Archiven eine identische?berzeugung von der Bedeutung der Husserlschen Entdeckungen bezeugt, dass Merleau- Pontys?bersetzung von Stiftung als "institution" dominiert und dass eben diese?bersetzung bewirkt hat, dass Husserl zu einer franz?sischen Angelegenheit wurde. Die Idee des Artikels ist, dass diese Theater (...) der Lekt?re, der?bersetzung und des Einflusses Husserls die kontinentale Philosophie begr?ndet. Das bedeutet, dass Husserls Strategie der Stiftung/Urstiftung am Ursprung dieses Syntagmas liegen kann, da das Denken einer Institution der Philosophie als Denken Europas strukturiert ist, als Denken von Menschheit und als Denken der Begegnung mit dem Anderen. U ovom tekstu se razmatra znacaj Husserlovih fenomenoloskih istrazivanja o instituciji i institucionalizovanju. Pretpostavlja se da je vaznost ovih Husserlovih nedovoljno poznatih "strategija" mogla da bude pronadjena jedino u neobjavljenim manuskriptima, da su razlicite generacije konsultanata Husserlovih arhiva svedocila identicnu veru u znacaj Husserlovih otkrica, da Merleau-Pontyjeva verzija prevoda dominira i da upravo prevod reci Stiftung sa institution, cini da "Husserl" postane cisto "francuska stvar". Ideja je da ovaj teatar citanja, prevodjenja i uticaja Husserla utemeljuje "kontinentalnu filozofiju". To znaci da Husserlova strategija sa Stiftung/Urstiftung moze da bude u poreklu ove sintagme jer je misljenje institucije filozofije strukturirano kao misljenje Evrope, kao misljenje covecnosti /Menschheit/ i kao misljenje susreta sa drugim.. (shrink)

Kokie veiksmai yra kognityviškai raiškiausi, labiausiai prototipiški moralės transgresijų pavyzdžiai? Deja, šiuo metu yra labai nedaug tyrimų, siekiančių sistemiškai nagrinėti šį klausimą. Šiuo straipsniu siekiame prisidėti prie šio klausimo sprendimo pristatydami preliminarius tyrimo duomenis apie tai, kurie veiksmai tyrimo dalyviams lietuviams buvo raiškiausi. Pirmajame tyrime pritaikius kognityvinės antropologijos metodus buvo nustatyti tyrimo dalyviams iš Lietuvos raiškiausi moralinių transgresijų atvejai. Antrajame tyrime dalyvių buvo prašoma šiuos veiksmus suskirstyti į kategorijas, paimtas iš Haidto moralės pagrindų teorijos. Paėmus kartu, šie tyrimai suteikia preliminarių (...) duomenų, paremiančių idėją, kad labiausiai kognityviškai raiškioms moralės transgresijoms būdinga tai, kad jos susijusios su žala ir šiek tiek mažiau – su neteisingumu. Rezultatai aptariami skirtingų moralės sritį aprašančių teorijų kontekste. (shrink)

U prvom delu ovog teksta autorka se bavi teorijskim i metodoloskim posledicama upotrebe pojma polja Pierrea Bourdieua u istrazivanju oblasti knjizevne proizvodnje. Ove posledice su ispitane kroz opozicije karakteristicne za tradicionalnu sociologiju umetnosti i knjizevnosti, izmedju sociologije i hermeneutike, internalisticke i eksternalisticke analize konteksta i teksta, sadrzaja i forme, socijalnog i estetskog. Drugi deo je posvecen analizi glavnih ideja Bourdieuove sociologije kulturne proizvodnje. Teorija knjizevnog polja koju predlaze Bourdieu, dopusta da se razume specificnost svojstava i zakona polja knjizevne proizvodnje. (...) Ispituje se u kojoj meri je ovaj sociolog modifikovao svoj metod analize da bi realno konstruisao polje proizvodjaca kulturnih dela, polje dela, kao i sistem odnosa koji se uspostavljaju izmedju ova dva skupa odnosa. (shrink)