Abstract

Razočaran društvenim uređenjem svoga vremena, u kojem dominira nejednakost, nesloboda pa shodno tome i nepravednost, Jean-Jacques Rousseau poseže za idejom društvenog ugovora. Ta ideja filozofa vodi u povijest te on sam sebi pokušava predočiti kako su ljudi iz prirodnog stanja prešli u građansko stanje. S obzirom na to da je postojeće građansko stanje iz ljudi izvuklo ono najgore, J.-J. Rousseau svu svoju nadu polaže u čovjeka u prirodnom stanju. U prirodnom stanju na snazi je samoljublje i milosrđe pa nema potrebe za koncepcijom pravednosti. U građanskom stanju, koje je rezultat uznapredovale racionalnosti i uspostavljanja privatnog vlasništvo, na snazi je nepravednost. Samoljublje se pretvara u sebeljublje, a prirodni čovjek u razumsku životinju zvanu građanin koja sebe i svoje interese stavlja na prvo mjesto. Kao filozof, J.-J. Rousseau želi ponuditi viziju idealnog društva s novom verzijom društvenog ugovora koji će osigurati uspostavljanje pravednog građanskog uređenja. Iako ljudi u prirodnom stanju nemaju potrebu za uspostavljanjem pravednih odnosa, J.-J. Rousseau ipak smatra da oni u sebi nose ideju pravednosti, a produbljivanjem te ideje dolaze do ideje pravednog društvenog sporazuma. Tako shvaćena ideja pravednosti čini se kao poveznica između Aristotelove koncepcije političke pravednosti i pravednosti kao pravičnosti Johna Rawlsa.